Piše: Rinat Kevrić
U našem društvu gdje se prava osoba s invaliditetom, ali i prava drugih marginaliziranih skupina društva ne poštuju uprkos činjenici da je Bosna i Hercegovina ratificirala brojne međunarodne dokumente iz oblasti ljudskih prava, to se u svakodnevnici manifestuje pojavom polarizacije društva na bogate i siromašne. Jedan od glavnih razloga za takvo činjenično stanje su i finansijske razlike unutar kategorija invalidnosti, a slična situacija je i u sferi privrede. Upravo lokalni poduzetnici vrlo često ne poštuju zakone i ne uplaćuju ni penzijsko ni zdravstveno osiguranje, a da ne spominjem neredovne plaće koje kasne iz mjeseca u mjesec (što nije rijedak slučaj u našoj državi).
Kad su osobe s invaliditetom u pitanju tu se još dodaju arhitektonske barijere, nepristupačnost javnih institucija, pa veliki broj djece sa intelektualnim teškoćama kojima je onemogućeno pohađanje redovnog obrazovanja itd. Apropo toga, nije ni čudo što u društvenoj realnosti imamo veliki broj stanovnika koji su socijalno isključeni i kojima je onemogućen pristup kulturnim, zdravstvenim, obrazovnim institucijama i sl.
Upravo taj fenomen socijalne isključenost mnogi eminentni znanstvenici iz područja društvenih nauka izjednjačavaju sa fenomenom siromaštva i nije nikakva mudrost da se to tako percepira u našem društvu, kad društvena stvarnost u našoj zemlji privilegira određen socijalni korpus.
Na tom tragu, većini osoba s invaliditetom nisu omogućena ni najosnovnija ljudska prava u našoj državi.
Postoje zakoni u našoj državi koji garantuju ljudska prava, ali…
Upravo tu je krucijalna razlika koja razdvaja nas od (kako mi to volimo reći) kapitalističkih zemalja zapada. U tim zemljama se zna šta je zakon, da upotrijebim floskulu, da je zakon isti za sve građane, kao i da se kršenje ljudskih prava ne toleriše, a da ne govorim, o netolerisanju sistematske diskriminacije koja je, kao takva, prisutna u našem društvu. U zemlji na brdovitom Balkanu gdje se poštivanje ljudskih prava smatra ličnim stavom, gdje se kršenje tuđih prava amnestira slobodom na mišljenje, a ne govorom mržnje, upravo tu smo mi. U tom kontekstu, socijalna isključenost dođe kao sasvim “normalna” pojava (ko mu je kriv što se nije snašao).
Sam pojam “socijalna isključenost”, koji se gotovo isključivo veže za najvulnerabilnije društvene grupe u koje spadaju i osobe s invaliditetom svoje porijeklo ima u francuskom govornom području. Naime, šezdesetih godina prošloga vijeka u Francuskoj su političari, novinari, ali i znanstvenici po prvi put upotrebljavali termin isključeni (les exclus) označavajući njime posebno siromašne grupe i slojeve, navodi profesorica Sabira Gadžo-Šašić.
U zemljama zapada ovaj društveni fenomen “socijalne isključenosti” se krajnje ozbiljno promatra i kao takvom pridaje mu se velika pažnja. Upravo na tom polju izrađuju se brojne studije, kako ublažiti “ovaj najveći društveni problem”, jer da budem iskren on se ne može iskorijeniti, niti pobjediti u konačnici. Kod nas na ovaj društveni fenomen se gleda kao na hijerarhijski klasni poredak, i niko, izuzev aktivista/ica, nekih nevladinih organizacija ne shvaća meritum ovog društveno bitnog problema.
Dinamika društvenih promjena vrlo često se oslikava na socijalno najugroženijim kategorijama društva, gdje se svakako ubrajaju i osobe s invaliditetom.
Zašto smo odbačeni od društva?
Jedan od razloga za takvo stanje u našem društvu, kao što sam već naveo, jeste enormna razlika u budžetskim izdvajanjima prema nekim od kategorija osoba s invaliditetom. I u tom kontekstu, postoje tri kategorije invalidnih osoba koje naše zakonodavstvo poznaje i normira ih u : ratne vojne invalide, civilne žrtve rata i mirnodobske osobe s invaliditetom. Razlike u finansijskim benefitima, kao i društvenim između ovih kategorija su izuzetno različiti. Naravno da je bilo pokušaja od strane donosioca odluka (“kišobran zakon”) da se ukine sistematska diskriminacija i dovede u nivelaciju neravnopravan odnos između ovih kategorija, ali sve je to završavalo na pokušajima.
Zašto je vlast benevolentna prema ratnim vojnim invalidima (RVI) to ima i uporište u realnosti? Oni (RVI) su nesebično branili našu domovinu i dali dijelove svojeg tijela za odbranu domovine i s pravom zaslužuju privilegije, ali ne na ovakav način, kako je to uređeno u našoj zemlji. Eklatantan primjer su Sjedinjene Američke Države i njihov odnos prema veteranima iz vijetnamskog rata. Oni (veterani) svakako imaju različite privilegije (od nematerijalnih do materijalnih povlastica), ali kao veterani vijetnamskog rata, a ne kao pripadnici osoba s invaliditetom. Takvo činjenično stanje u našoj državi stvara diskriminaciju, a kada je riječ o socijalnoj isključenosti postoji šira populacija onih koji se osjećaju kao građani drugog reda.
S aspekta društvene realnosti u našoj zemlji većina osoba s invaliditetom osjećaju da su socijalno isključeni – odbačeni od društva – i da nisu ravnopravni građani naše države. Međutim, ovo nije novina niti iznenađenje za sve one koji trpe posljedice ili se aktivno bave problematikom ljudskih prava osoba s invaliditetom.
Za takvo stanje dijelom snose odgovornost i same osobe s invaliditetom zbog apatičnosti, ali svakako i institucije Bosne i Hercegovine koje bi trebale kontinuirano raditi na unapređenju prava socijalno isključenog stanovništva. Nije rijetkost da u našoj državi ispred javne ustanove uredno stoji postavljena rampa za pristup osobama s invaliditetom, a kada pitate osobe s invaliditetom o tome, oni se nasmiju i odgovore – pa to je zbog formalno – zbog zakonskih odredbi, uopće nije prilagođena osobama s invaliditetom. Još jedan primjer iz prakse u vezi socijalne isključenosti – kako u našem zakonodavstvo postoji zakon za zapošljavanje osoba s invaliditetom, tačnije, po tom zakonu na svakih 16 osoba treba biti zaposlena jedna osoba s invaliditetom, onaj ko ne ispuni te zakonske odredbe plaća “penale” u visini prosječne plaće. Upravo ova zakonska odredba bi trebala da dosta poboljša socijalni status osoba s invaliditetom, ali u stvarnosti privrednici više vole plaćati kazne nego zaposliti osobu s invaliditetom.
Zašto je to tako? Teško je dati razuman odgovor, odnosno opravdati takve postupke, što se dijelom krije u sveprisutnim predrasudama o osobama s invaliditetom u našem društvu. Predrasude kao takve se ne temelje na istini o određenoj skupini ljudi, već našem unaprijed formiranom mišljenju koje često nema uporišta. Socijalna isključenost je samo jedna od mnogobrojnih poteškoća, sa čijim posljedicama se osobe s invaliditetom moraju boriti i živjeti život ispunjen diskriminacijom i nezadovoljstvom.
