Piše: Mirha Mandić   

Taman kad pomislimo da je o Srebrenici, sve rečeno, Jasmila napravi film koji podsjeti  čovječanstvo na tragediju ovog istočnobosanskog gradića. I tada shvatimo da nismo još sve čuli.

Borba za iskreni i snažan cilj Željke Marić-Katanić traje još od sredine ’90-ih. Nakon razvoda, iz Ilijaša, Željka se sa kćerkom koja ima potpuni gubitak gluha seli kod roditelja u Srebrenicu. Međutim, tu njena kćerka ne može da nastavi obrazovanje, jer obrazovna institucija kakva je njoj potrebna u Srebrenici ne postoji. Kako svako svoju borbu nosi sa sobom, tako je i Željka hrabro i bez kompromisa “uletila” u jednu novu i nimalo laganu bitku i tu počinje priča o Udruženju “Leptir”.

Institucionalno, obrazovanje Željkine kćerke pripada Banja Luci, gdje postoji internat u za djecu sa umanjenim intelektualnim poteškoćama i drugi za djecu sa oštećenjem sluha i govoru, što za Željku i ostale roditelje s ovog područja nije ni malo praktično. Zato se ona odlučuje za centar internatskog tipa u Užicu koji je gegorafski najbliži Srebrenici. Sve napore je uložila da njena kćerka dobije čvrste preduslove za samostalan život, a to nije bilo jednostavno, jer u to vrijeme ni Srebrenica, ali niti jedan okolni grad nije imao nikakav program koji bi djeci i omladini sa poteškoćama u razvoju poboljšao kvalitet obrazovanja, a samim time i budućeg života.

Ono što je zajedničko svim roditeljima i onima koji imaju djecu sa drugačijim potrebama i djecu tipičnog razvoja, je želja za kvalitetnim obrazovanjem.

Borba s vjetrenjačama roditelja djece sa poteškoćama u razvoju

Pokušavajući da stvori bolje prilike za obrazovanje svoje kćerke, Željka uviđa da nije sama i da su porodice koje su u istoj situaciji brojne. Povezala se sa roditeljima iz ovog dijela Bosne, čija djeca imaju slične potrebe kao njena kćerka, i odlučuju se na osnivanje udruženja “Leptir”. Ovo se činilo kao jedini institucionalni način da djeca s poteškoćama u razvoju dobiju adekvatan tretman.

Regionalni Centar za socijalni rad je za rad sa ovom djecom preporučio Banja Luku, ali to rješenje nije bilo dovoljno jer srednja škola nudi oskudan izbor zanimanja – frizer, pekar, kuhar, krojač. Iako duboko podijeljena, krajem devedesetih u Srebrenicu se vraćaju porodice Bošnjaka, među kojima je bilo i porodica sa djecom s poteškoćama u razvoju.

Roditelji su se obraćali raznim institucijama, općinama, centrima za socijalni rad, školama, ministarstvu prosvete, čak su izašli na ulice Srebrenice. Ali obaveza da se svako dijete osposobi i osamostali, odlučnije i jače – ovdje je izostala. Tako se rodila ideja o udruženju koje bi pomoglo kako djeci tako i roditeljima.

Udruženje ima brojne aktivnosti, a rad sa porodicama je jedna od njih. Dijete sa poteškoćama u razvoju predstavlja izazov za cijelu porodicu, koju vrlo često roditelji i pored najveće želje ne uspijevaju sačuvati. Na kraju briga o djetetu uglavnom spada na majku.

Bez obzira na neophodnost institucionalnog ekipiranja jedne ovakave organizacije, njeno osnivanje je trajalo tri godine. Proces registracije nije tekao glatko, ali je na kraju upornošću roditelja poput Željke, uspio. Osnovan je Leptir – organizacija koja okuplja djecu i omladinu svih vrsta hendikepa od 5 do 35 godina iz opština Srebrenica, Bratunac, Milići, Vlasenica i Šekovići.

O samom problemu pronalaska adekvatnog smještaja za Udruženje i podršci lokalne zajednice, govori nam Željka Marić-Katanić, predsjednica Udruženja roditelja hendikepirane djece i omladine “Leptir” Srebrenica.

“Udruženje nikada nije plaćalo rentu, već smo dobili na korištenje  prostorije u Domu kulture u Srebrenici koje smo opremili sami. Na ime našeg Udruženja dobijena je donacija za renoviranje Doma kulture 2003. godine (renoviranje krova i za potrebe grijanja). Iako su tada u Domu kulture bile još četiri organizacije, 2008. godine, mi smo izbačeni na neljudski način, jer su baš te prostorije bile potrebne za čitaonicu. Međutim, 2008. godine smo dobili prostor u dijelu osnovne škole. Prostorije smo takođe renovirali uz pomoć donatora, a nakon  dvije godine su nam jednu prostoriju oduzeli i dali za područno obdanište. Uz pomoć Hilsfwerk Austrija sa kancelarijom u Sarajevu, 2010. godine smo podržani od Stepic Fondacija Austrija. Njihovom donacijom dobili smo kuću koja je jednim dijelom prilagođena potrebama naše djece, gdje je tom prilikom Općina Srebrenica dala zemljište.”

O tome čime se kao udruženje bave i koje su njihove aktivnosti, Marić-Katanić naglašava da je “Leptir” humanitarna, nevladina, nestranačka, neprofitna i multietnička organizacija. Ova organizacija je jedina ove vrste na području Birčanske regije – Srebrenica, Bratunac, Milići, Vlasenica i Šekovići, koja okuplja djecu i omladinu svih vrsta hendikepa: djecu sa oštećenjem sluha, djecu s poteškoćama u razvoju i raznim vrstama sindroma, cerebralnom paralizom, te kombinovanim smetnjama.

U Udruženju je 276 djece i mladih sa poteškoćama u razvoju, a oko 20 svakodnevno dolazi na rehabilitaciju i druge aktivnosti.

“Mnoga ljudska prava djeci i omladini s poteškoćama u razvoju su uskraćena. Institucije sistema na području ove regije rijetko ili simbolično pružaju pomoć porodici, te je Udruženje alat kojim se pomaže roditeljima na način da organizuje radionice za edukaciju.”

Ovo je jedina organizacija u Birčanskoj regiji gdje hendikepirana djeca i omladina mogu da dobiju logopedske, defektološke i fizioterapeutske tretmane, te psihosocijalnu pomoć i obrazovanje. Ispitivanjem logopeda prije nekoliko godina u područnoj školi u Potočarima, detektovano je 28 djece sa poteškoćama u govoru. “Pružamo razne edukacije mladima sa hendikepom koje im pomažu da se normalno integrišu u zajednicu, a koje do sada nisu nigdje drugo mogli dobiti, ni  u školama, drugim obrazovnim institucijama, niti roditeljskom domu.”

Koliko zajednica može pomoći, a koliko zaiste pomaže, te šta bi poboljšalo vidljivost osoba s invaliditetom, sagovornica nam kaže da od osnivanja pa do danas vode borbu da budu prepoznati od strane sistema. “Sistemsko rješavanje bi značilo redovno finasiranje za programe čime bi rad udruženja bio sigurniji. To još uvijek nismo uspjeli. Tako na primjer usluge koje daju defektolozi, psiholozi, logopedi, fizioterapeuti nisu trajno riješene jer finansiranje ide po pojedinačnim projektima. Troškovi najma prostora su visoki i više puta smo deložirani iz dodijeljenih prostorija. Trenutno, za sve aktivnosti udruženja koristimo kuću koja se nalazi u Potočarima koju nam je Općina dodijelila.”

Ali, bez obzira na to, koriste svaku priliku da predstave udruženje svima koji bi mogli na bilo koji način poboljšati rad istog. Pa su se tako na primjer predstavljali na Tribini “Stop siromaštvu”, u okviru “Akademije za žene” koja u principu nema direktnu vezu sa djelokrugom udruženja, ali je pomogla da se priča o istom proširi.

I dok se vijećnici uglavnom bave svojim ličnim i političkim problemima, djeca i mladi sa poteškoćama u razvoju od 2012. godine čekaju da se implementira Zakon o socijalnoj zaštiti RS i uđu u sitemsko rješenje poslije 20 godina rada. Od 2012. godine su se promijenila dva načelnika i ovo je treći saziv vijećnika koje očito ne dotiču problemi i potrebe ove diskriminisana djece.

“Svake godine se u Općinskom vijeću održi jedna tematska sjednica na kojoj se vijećnike upozna sa radom i problemima Udruženja. Međutim, na tome se sve završi, nema konkretne pomoći. Jedan čovjek, jedno društvo je onoliko uspješno koliko pomaže ranjivim kategorijama. Tako sam došla na ideju da se na posljednjim Općinskim izborima kandidujem kao nezavisni kandidat u Općini Bratunac. Osjećala sam da je to dobra prilika da se zaista čuje moj glas i priča o borbi koju vodimo, no međutim nisam ušla u općinsko vijeće.”

Kako nas je pandemija korona virusa paralizovala i mnoga udruženja i firme su prestale sa radom, ne može se reći da je to bio slučaj i sa “Leptir” udruženjem.

“U vrijeme pandemije Udruženje je radilo više nego inače. Korisnicima smo dostavljali materijale po kojima djeca trebaju da rade i vježbaju, a lijekovi koji su im potrebni nabavljani su putem privatnih veza. Ni jedna vlada se nije sjetila naše djece, a tokom pandemije Udruženju su jednom prilikom donirani higijenski paketi i 20 maski. Udruženje ima kreativne radionice u okviru kojih su šili maske i dijelili onima kojima je potrebno.”

Ono za šta se ovo udruženje zalaže jeste podizanje svijesti o važnosti inkluzije, a krajnji cilj Udruženja je otvaranje Centra za hendikepiranu djecu i omladinu internatskog tipa.

“Ono što je nama jako važno je podizanje svijesti o važnosti inkluzije. U tome nam pomažu mediji. Uvijek su nam bili naklonjeni, korektno i pravovemeno izvještavaju o našem radu i oni su nam velika podrška. Krajnji cilj udruženja je otvaranje Centra za hendikepiranu djecu i omladinu internatskog tipa koji u Bosni i Hercegovini ne postoji, jer se najbliži takav centar nalazi u Užicu u Srbiji.”

“Pored rada u Udruženju, ja sam i predsjednica sam još Sportskog saveza mentalno nedovoljno razvijenih lica Republike Srpske. Učestvovali smo na Olimpijskim igrama tri puta i postigli zapažene rezultate. Sredstva za pripreme i put smo našli sami kroz projekte i donacije, a institucionalnu podršku nažalost nismo dobili, ali iz instituacija vole da se hvale našim uspjesima.”

Daljni rad Udruženja će biti usmjeren na dovođenje u ravnopravan položaj djece i omladine sa smetnjama u razvoju sa normalno razvijenom kategorijom djece u Birčanskoj regiji. Nastavljaju borbu po načelima zacrtanim konvencijama o pravima djeteta koja je znatno teža u našim uslovima gdje je društvo podijeljeno po drugim osnovama i zbog toga osobe sa ovakvim poteškoćama ostaju na marginama društva.