Piše: Eldar Abaz
O tome da li su osobe sa oštećenjem vida i druge osobe s invaliditetom ravnopravni i aktivni članovi u društvenoj zajednici, oslobođene opterećenja koja imaju zbog invaliditeta, te sa punim samopouzdanjem i vjerom u svoje sposobnosti prihvaćene od okoline razgovarali smo sa Fikretom Zukom, direktorom Udruženja slijepih Kantona Sarajevo (KS). Redovni članovi udruženja mogu postati slijepe i teže slabovidne osobe čiji je gubitak vida značajan toliko da se uklapa u definiciju oštećenjem vida koju su prihvatile nadležne stručne institucije i organi saveza osoba sa oštećenjem vida. Pomažući članovi udruženja mogu postati pravna i fizička lica koja se pismenim putem izraze da žele na bilo koji način pomagati osobama sa oštećenjem vida i radu Udruženja slijepih KS.
O tome da li je inkluzija i zaživjela u našem društvu, te kako su osobe s invaliditetom najčešće isključene, Fikret Zuko kaže da su osobe s invaliditetom najčešće isključene iz procesa obrazovanja, odnosno onda kada su i fomalno uključene suštinski ne dobijaju kvalitet obrazovanja, kao i osoba bez invaliditeta. “Zbog toga bi se trebao poboljšati sam sistem i omogućiti kvalitet u edukaciji osoba s invaliditetom u toku školovanja”, naglašava Zuko.
S obzirom da inkluzija nije zaživjela u značajnoj mjeri u bosanskohercegovačkom društvu, onda je potrebno da se dosljedno primjeni UN Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, a naročito član 24. koji se odnosi na obrazovanje.
“Potrebno je obezbijediti pristupačno okruženje, razumno prilagođavanje, odgovarajuća tiflotehnička i druga pomagala, podršku u nastavi i obučenost nastavnog kadra za rad sa osobama s invaliditetom. Moram istaći i činjenicu da dosta objekata nije prilagođeno osobama s invaliditetom, te taj propust dodatno otežava život u Bosni i Hercegovini. Također i razvoj i unapređenje društvene brige i podrške slijepim i drugim osobama s invaliditetom, radi uspješnijeg i potpunijeg zadovoljavanja njihovih potreba, te zaštite prava i interesa”, mišljenja je Zuko.
U Bosni i Hercegovini, iako je proklamovana jednakost svih građana, osobe s invaliditetom su u znatno podređenom položaju. Izložene su različitim oblicima diskriminacije, često i prezira, te nemaju jednake mogućnosti u ostvarivanju ljudskih prava. Zuko smatra da formalno svi građani Bosne i Hercegovine imaju ista prava, ali nemaju iste prilike i mogućnosti. “Država osobama s invaliditetom ne obezbjeđuje ambijent u kojem bi na ravnopravnoj osnovi mogle učestvovati u svim društvenim aktivnostima. Iz toga razloga osobe s invaliditetom su indirektno isključene iz samog društva i dešavanja unutar njega. Taj problem bi se mogao sanirati na način da se samo društvo informiše kroz razne radionice i sadržaje o osobama s invaliditetom i njihovim problemima.”
Obezbjeđivanje jednakih prava za sve građane, znači dosljednu primjenu i poštivanje odredbi Ustava BiH koje govore o zabrani diskriminacije. Ova je odredba sadržana u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i slobodama. Dakle, provedba ove odredbe je stvar postojanja pravne svijesti i pravne kulture. Slične odredbe o zabrani diskriminacije sadržane su i u zakonskim aktima. Pitanje obezbjeđenja standarda jednakih prava je stvar političke volje i svijesti, prije svega samih građana. Ako kršenje Ustava i zakonskih akata može proći bez sankcija, onda je jasno da nemamo uspostavljen princip vladavine prava, a taj princip je preduslov civiliziranog društva i savremene demokratije.
Sama saradnja sa institucijama, počevši od lokalnog ka višim nivoima vlasti, sa formalnog aspekta nije upitna. Naš sagovornik Fikret Zuko ima riječi hvale za kantonalne vlasti, dok saradnja sa lokalnog nivoa može mnogo više da se unaprijedi, jer efikasne promjene i unapređenje kvalitete života osoba s invaliditetom mora započeti sa lokalnog nivoa. “Sa nekim institucijama saradnja ide otežano, a pod tim se najčešće misli na lokalne zajednice – općine. Ako bi pokušali generalizirati partnerski odnosi između institucija vlasti i organizacija osoba s invaliditetom najčešće nisu razvijeni i nema neke ozbiljnije saradnje.”
Stanje po pitanju ljudskih prava širom Bosne i Hercegovine je slično
O tome da stanje po poštivanju ljudskih prava osoba s invaliditetom nije mnogo bolje ni u drugim kantonima, potvrdila nam je i Almira Hasić iz Tuzle, koja je jedna od osnivačica Udruženja Samostalan Korak (savjetovalište za osoba s invaliditetom) iz Tuzle.”Generalno kada su u pitanju osobe s invaliditetom najveći problem su stereotipi i predrasude, diskriminacija od strane uže i šire socijalne sredine, nedostupnost informacija, važno je reći i to da osobe s invaliditetom u nedostatku informacija i edukacija često trpe porodično nasilje, ali i veći rashodi u odnosu na prihode.”
Udruženje Samostalan Korak osnovano je s ciljem unapređenja kvaliteta života osoba s invaliditetom kroz rad sa užom socijalnom sredinom, odnosno porodicom, zatim širom socijalnom sredinom, kao i obrazovne, zdravstvene i socijalne ustanove.
“Mi smo prvi pokrenuli Savjetovalište za osobe s invaliditetom gdje pružamo pravnu, psihosocijalnu pomoć i usluge pomoći na terenu (personalna asistencija). Ponosni smo na brojne sporazume o saradnji sa Univerzitetom u Sarajevu, Fondacijom Muharem Berbić, te Bibliotekom za slijepa i slabovidna lica u BiH, zatim Agencijom Kontakthomini i Pconer za nabavku neophodne informatičke opreme. Poseban fokus u sklopu aktivnosti stavili smo na pružanje kontinuirane pomoći majkama sa invaliditetom (prilagođavanje domaćeg nastavnog gradiva za djecu i personalna asistencija)”, pojašnjava Hasić.
Značajnu podršku ovom udruženju do sada su pružili Fondacija “Trag” Beograd, Fondacija za osnaživanje žena, Ekumenske inicijative žena Omiš, Općine Vogošća i Instituta za razvoj mladih “Kult”. “Kroz rad našeg udruženja realiziramo aktivnosti koje imaju praktično značaj za korisnike kao što je prilagođavanje nastavnog sadržaja za studente s invaliditetom, mobilni tim (naročito u vrijeme pandemije), edukacije za majke s invaliditetom, identifikacija problema i potreba u zajednici.”
Zahvaljujući upravo udruženjima kao što su ova, osobe s invaliditetom će se slobodnije osjećati po pitanju njihove inkluzije u društvo. Upravo kroz rad udrženja i njihov angažman po pitanju zaštite prava osoba s invaliditetom, dolazi i napredak i bolje razumijevanje društva.
Diskriminacija, stereotipi i ostali oblici nepoštivanja ljudskih prava
Svakodnevno se susrećemo sa arhitektonskim barijerama, radovi na ulicama, otvoreni šahtovi, nepropisno parkirani automobili, nepristupačnost zdravstvenih, obrazovnih, socijalnih ustanova su postali učestali. Nažalost, zbog nemara i ne razmišljanja nadležnih, najviše trpe osobe s invaliditetom. Predrasude i stereotipi nažalost se neće nikada u potpunosti iskorijeniti.
“Zahvaljujući mojoj porodici od ranog djetinstva razvila sam mehanizam za suzbijanje predrasuda i stereotipa, jer sam se prema društvu bez invaliditeta postavila na način da ne postoji potpuno savršenstvo. Kao što je svaka osoba bez invaliditeta individua za sebe i različito se uklapa u društvenu sredinu takva je i situacija i sa osobama s invaliditetom. Imala sam jako dobru komunikaciju sa kolegama na fakultetu, te ni jednog trenutka nisam bila diskriminirana, ali sam svjedočila i primjerima diskriminacije i nemogućnosti uklapanja u obrazovni process”, naglasila je Hasić.
Na osnovu pojedinih primjera ljudi često generaliziraju, zbog toga je potrebno vršiti kontinuiranu edukaciju samih osoba s invaliditetom u cilju kvalitetnije socijalizacije.
Sam pojam i “razumijevanje” od strane sugrađana je vrlo širok i kompleksan. “Treba govoriti o pozitivnim primjerima u smislu da ljudi često ponude pomoć na pješačkim prelazima, ali ima i onih koji u širokom luku zaobiđu bijeli štap. U današnjem haotičnom vremenu ljudi ne razumiju ni sami sebe”, smatra Hasić.
Međutim, ukoliko nemate razumijevanja i podrške od strane bliže okoline, kao i samog društva, jako teško će se osoba samostalno ohrabriti da razvija vlastite kapacitete. Osobe s invaliditetom treba prihvatiti kao ljudska bića, ravnopravne građane u društvu, podići svijest javnosti o njihovim potrebama i mogućnostima, obezbijediti im adekvatna pomagala i drugu podršku, omogućiti pristupačno okruženje, kako bi se njihove mogućnosti izjednačile sa ostalim građanima.
“Jednostavno rečeno, da bi se svaka osoba s invaliditetom osjećala uključeno, potrebno je dosljedno u naše zakonodavstvo ugraditi principe i rješenja iz Konvencije o pravima osoba s invaliditetom“, zaključuje Zuko.
