Razgovarao: Eldar Abaz
Prava osoba s invaliditetom su u društvu izuzetno ugrožena, te se ne poštuju u mjerama u kojima bi trebala. Također je potrebno istaći i činjenicu da djeca sa bilo kojim oblikom invaliditeta najviše trpe zbog nemara i nepoštivanja Konvencije o pravima osoba s invaliditetom. Na ovu temu smo razgovarali sa Melihom Povlakić Hadžiefendić, direktoricom Centra za slušnu i govornu rehabilitaciju Sarajevo. Centar je složena rehabilitacijska i odgojno-obrazovna ustanova, čija je osnovna djelatnost dijagnostika, rehabilitacija, odgoj i obrazovanje djece i omladine oštećenog sluha i govora. Također je organizovan kroz organizacione jedinice, a to su odjel za dijagnostiku i rehabilitaciju te odgojno-obrazovne nivoe, predškolsko odjeljenje, osnovna i srednja škola, a kao i srednja stručna škola.
Da li je u našem društvu inkluzija u obrazovanju na zadovoljavajućem nivou?
Meliha Povlakić Hadžiefendić: Inkluzija je trend u svijetu i sama po sebi izuzetno je pozitivna ideja. Kao model, inkluzija je prisutna u obrazovanju u Bosni i Hercegovini. U našim redovnim školama su formirani timovi za podršku učenicima s poteškoćama u razvoju, ali je neophodno da u stručnom timu bude surdoaudiolog, odnosno audiolog, koji će imati usku saradnju sa našim Centrom, što trenutno nije slučaj. Informacije koje dobivamo sa terena, nažalost, nisu zadovoljavajuće. Kada je u pitanju inkluzija gluhih i nagluhih učenika koji se obrazuju u redovnim školama, treba biti oprezan, jer su ta djeca jedina skupina djece s posebnim potrebama koja se, zbog nemogućnosti adekvatne komunikacije, ne mogu u potpunosti uključiti u okolinu redovne škole i pratiti nastavu bez adekvatne podrške. Ukoliko dijete nije u mogućnosti ostvariti adekvatnu komunikaciju sa okolinom, osjećat će se izolovano i u tom slučaju ne možemo govoriti o inkluziji. Nedostatak iskustva, negativni stavovi i neadekvatna stručna podrška nepovoljno utiču na prihvaćenost gluhih i nagluhih učenika u redovan obrazovni sistem, kao i na njihov cjelokupan razvoj.
Šta je potrebno uraditi da inkluzija za osobe s oštećenjem sluha zaista zaživi u našem društvu?
Meliha Povlakić Hadžiefendić: Da bi se slušno oštećena djeca uspješno uključila u redovni obrazovni sistem, neophodno je, ispuniti određene, kako objektivne, odnosno zakonske i organizacijske pretpostavke, tako i subjektivne pretpostavke. Važan korak je napravljen samim time što je zakonski dozvoljena inkluzija. Što se tiče djece s oštećenjem sluha, oni su u velikoj mjeri obuhvaćeni inkluzijom. Većina roditelja ne žele da se odvoje od svoje djece i da ih šalju u druge gradove u kojima imaju Centri za slušnu i govornu rehabilitaciju. Pristaju na inkluziju bez obzira na njene manjkavosti. Podrška za gluhe i nagluhe učenike treba biti prilagođena njihovim potrebama.
Nagluhim učenicima potrebno je osigurati uslove za optimalno slušanje te provesti prilagodbe koje će im omogućiti ravnopravno sudjelovanje u nastavi, individualizirati pristup u provjeri znanja, pružiti stručnu pomoć u učenju i osigurati rehabilitaciju slušanja i govora, a gluhim učenicima je potreban obrazovan znakovni tumač kako bi mogao pratiti nastavu, te stručna pomoć u učenju. Da bi inkluzija zaživjela u punom kapacitetu stručni timovi se moraju dodatno educirati kroz edukaciju koju im trebaju pružiti Centri koji već imaju iskustvo u radu sa ovom djecom. Ne može ih educirati profesor koji nije nikada radio sa slušno oštećenom djecom. Članovi stručnog tima treba da su osposobljeni, kako bi mogli da educiraju nastavnike, vršnjake, kao i roditelje djece oštećena sluha, o načinu komuniciranja i načinu usvajanje znanja i vještina gluhe djece.
Sa kakvim problemima se konkretno susreću djeca iz vašeg Centra, te da li je razumijevanja građana presudno za inkluziju osoba s oštećenjem sluha?
Meliha Povlakić Hadžiefendić: Učenici našeg Centra prije svega imaju problem što njihovi članovi porodica ne znaju znakovni jezik, kako iz uže tako iz šire porodice. Slušno oštećene osobe su u velikoj mjeri u izolaciji u vlastitim porodicama. Članovi porodica i ne primjećuju koliko diskriminiraju svoje gluho djete, te ne shvataju koliko je važno da su komunikacije iz svakidašnjeg života dostupne i razumljive njihovoj djeci.
Tako da su slušno oštećena djeca uskraćena za spontane spoznaje, a osim toga u vlastitoj kući ne osjećaju se kao da su kod kuće, jer su uglavnom izolirana.
Centar za slušnu i govornu rehabilitaciju djece je namijenjen da pripremi i pomogne djeci, međutim koliko su oni spremni za izazove koji ih čekaju u našem društvu?
Meliha Povlakić Hadžiefendić: U Centru za slušnu i govornu rehabilitaciju nastava se prilagođava mogućnostima učenika. Nastava se realizira po verbotonalnoj metodi uz korištenje znakovnog jezika. Pored realizacije obrazovno-odgojnih ciljeva i zadataka, poseban akcenat stavljen je na razvoj slušanja i govora. Čini se sve da učenicima nastavni sadržaji budu što jasniji. Djeca se opismenjavaju, radi se na razvoju govornih sposobnosti svakog učenika, a nastava je u funkciji razvoja govora. Nastavni plan i program redovnih škola se prilagođava mogućnostima naših učenika. Sa učenicima radi nastavno osoblje i tim stručnjaka koji vladaju vješinama komuniciranja i načinima prenošenja i usvajanja znanja i vještina uz adekvatno respektovanje posljedica koje oštećenje sluha ostavlja na bio-psiho-socijalnu strukturu ličnosti. Svojim radom nastojimo da teškoće verbalne komunikacije ostave što manje posljedice na emcionalnom, socijalnom i kognitivnom razvoju učenika oštećena sluha.
Uspješnost u obrazovnom procesu u velikoj mjeri zavisi od uključenosti članova porodice da daju podršku učenicima.
Vrlo je važno da članovi porodice znaju komunicirati sa njima i da su im svi oblici komunikacije u porodici dostupni i razumljivi, kako bi im pružili pomoć pri savladavanju nastavnog gradiva i omogućili što bolji razvoj u kognitivnom, socijalnom i emocionalnom pogledu.
Prema Vašem dosadašnjem iskustvu, koji je najveći problem sa kojim se suočavaju osobe sa oštećenjem sluha?
Meliha Povlakić Hadžiefendić: U novije vrijeme situacija prema osobama oštećena sluha se značajno poboljašava. Povećao se interes društvenog okruženja za učenje znakovnog jezika. Pružaju im se šanse da se upišu na fakultete. Postoji Ured za podršku studentima sa invaliditetom. Informatičke tehnologije su od posebne važnosti za napredovanje i informisanje populacije sa oštećenjem sluha. Donekle je zadovoljavajuća situacija vezana za zapošljavanje ove kategorije osoba. Veliki problem je nedostatak osoba koje znaju pružiti podršku osobama oštećena sluha. Postoji velika potreba za obazovanim tumačima znakovnog jezika. Nije svaki tumač dovoljno sposoban da prevodi osobama s oštećenjem sluha, ali pored svega, nema dovoljno ni loših ni dobrih tumača.
Postoji potreba za obrazovanjem i osposobljavanjem osoba koje će se baviti tumačenjem znakovnog jezika. Kod nas je na ovom planu veliki problem, jer u Bosni i Hercegovini nemamo još niti jednog učitelja znakovnog jezika.
Učitelji znakovnog jezika treba da su završili fakultet za znakovni jezik, s obzirom da u svijetu postoje fakulteti za učitelje znakovnog jezika.
Kakva je Vaša saradnja sa drugim centrima ili organizacijama koje se bave istom ili sličnom tematikom?
Meliha Povlakić Hadžiefendić: Centar sarađuje sa redovnim osnovnim školama i predškolskim ustanovama, u cilju prevencije, dijagnostike i tretmane djece s oštećenjem sluha i govora i govorno-jezičkim poremećajima. Izuzetnu saradnju ostvarujemo sa Zavodom zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo, Centrima za socijalni rad, kako u Kantonu Sarajevo, tako i u drugim kantonima. Centar ima dobru saradnju sa ustanovama ovog tipa u Bosni i Hercegovini, koje obrazuju učenike oštećena sluha i govora, u Banja Luci i Tuzli, ali sarađujemo i sa ustanovama ovog tipa van naših granica. Saradnja se ogleda u razmjeni iskustava, kao i zajedničkog rada na prevazilaženju problema koji su nam zajednički, obzirom na kategoriju djece koju obrazujemo.
Takođe i saradnja sa nadležnim institucijama je na zadovoljavajućem nivou, jer smo preko nadležnih institucija uspjeli obezbjediti opremu u školi. Obraćamo im se za rješavanje tekućih teškoća i zadovoljni smo sa saradnjom. Pokazuju razumijevanje za naše probleme i obezbjeđuju nam potrebnu podršku.
Ni mediji ne pridaju dovoljno značaja osobama s oštećenjem sluha, zbog čega je to tako?
Meliha Povlakić Hadžiefendić: Mediji vrlo malo posvećuju pažnju gluhim osobama. Neophodno i poželjno bi bilo titlovati većinu TV emisija, zabavnih, edukativnih, te informativnih. Zatim, postoji potreba da su neke emisije posvećene gluhima jer bi se kroz iste, okruženje značajno educiralo i uticalo na izgradnju stavova o njima. Stavovi su važni za razumijevanje ponašanja pojedinca i ponašanja okoline prema pojedincu. Nedostatak informacija i kontakata doprinosi stereotipima i predrasudama o osobama koje pripadaju bilo kojoj manjinskoj skupini. Okruženje u velikoj mjeri nema osnovne informacije kako gluhi funkcionišu, zato nas ne čudi kad se podcjenjivački odnose prema gluhima.
Zahvaljujući organizacijama, centrima i udruženjima, rad na zaštiti prava osoba s invaliditetom je otpočeo, te se nadamo da će u budućnosti inkluzija ojačati i biti intezivnija.
Društvo se počelo prilagođavati i usmjeravati ka potrebama osoba s invaliditetom, što je zaista pozitivno.
