Obilježavanje 20 godina od genocida u Srebrenici

“Priznavanjem greške počinje proces pokajanja i oprosta.” Da se ne zaboravi…

Prošlo je dvadeset godina… Prije dvadeset godina je u nekoliko dana, ubijeno 8.372 ljudi s područja Srebrenice. Do sada je tišinu i smiraj u memorijalnom cenrtu „Potočari“ našlo 6.241 osoba, na dvadesetu godišnjicu će mir naći još 136 osoba.

I nakon dvadeset godina polemike oko Srebrenice ne prestaju, da li je zločin ili je genocid? Svjetske države ne mogu da se dogovore oko davanja digniteta žrtvama Srebrenice, porodice ubijenih ponovo izložene svjetskom potkusurivanju oko njihove traume, države u regionu podijeljenje u razmišljanjima, društvene mreže preplavljene raznim napisima, od ne kupujte ruske proizvode, do Rusi su „nas“ ponovo zaštitili i svi mediji uključeni u izvještavanje oko (ne)dogovora svjetskih predstavnika za priznavanje UN rezolucije o Srebrenici. I na žalost kao i svake godine, svi politički predstavnici, u našoj državi, regionu, u svijetu, zaborave na Srebrenicu nakon 11.jula.

Gdje je kraj, a gdje početak?

Žrtve su žrtve i ne može se o njima generalno govoriti, svaka žrtva pa makar i jedna traži dignitet i poštovanje. Žrtve nemaju samo etničku, vjersku, nacionalnu pripadnost, žrtve su osobe koje su ubijene. Nema generaliziranja, svaka žrtva ima svoje ime i prezime, za svakom žrtvom su ostale neutješne porodice, bilo kog naroda, na bilo kojoj strani.

Sa psihološkog aspekta, izuzimajući bilo kakvu pripadnost, bilo čemu osim ljudskoj vrsti i porodici, vrlo je važno da svi ljudi, običan narod ali i političke vođe, predstavnici razumiju osnovne postavke:

–          Osobe su ubijene. Nema ih. Neki su žrtve ekshumirane, za nekima se još traga. Pronađene su masovne grobnice, rađene DNK analize, sakupljali se podaci od preživjelih članova porodice, i dalje se sakupljaju, koji mogu pomoći u procesu identifikacije. Porodice preživjelih već dvadeset godina žive u nadi da će se njihovi nestali naći, da će samim tim naći svoj mir, kako ubijeni, tako i preživjeli. Porodice preživjelih već dvadeset godina čekaju pravedno rješenje za njihove strašne gubitke, čekaju priznanje, čekaju pokajanje, čekaju oprost.

U isto vrijeme neke od porodica preživjelih se i dalje bore sa takozvanim „ambivalentnim“ gubitkom, veliki broj žrtava nije ekshumiran, nije nađen, znaju da njihovih voljenih nema dvadeset godina i realno je očekivati da su ubijeni, međutim pristajanje na takvo razmišljanje stvara osjećaj odustajanja, kao da sahranjuješ nekog živog, jer dokaza da je osoba mrtva nema.

Čitave porodice su ubijene, majke su izgubile sinove, sestre braću, djeca očeve, teško breme za nositi dan a ne dvadeset godina. Porodice preživjelih žive onako kako znaju i umiju, pokušavajući da u životu nađu neki smisao, da vjeruju drugim ljudima, iza doživljenog iskustva i traume nanesene od drugog čovjeka. Osobe iz porodica preživjelih skoro svaki dan ponovo preživljavaju dane kad su njihovi najdraži ubijeni, šta su mogli uraditi da spasu svoje očeve, braću, sinove, iako vrlo nemoćne da na te dane ikako utiču. Neke preživjele osobe žale što nisu krenule putem smrti, time bi njihova agonija koja se i dalje nastavlja bila završena. Neke preživjele majke, sestre, ćerke uz svakodnevnu bol koju osjećaju i dalje tragaju, bore se za pravdu, ulažući zadnje atome svoje snage i zdravlja u tu borbu…i tako u krug, i iz godine i u godinu.

–          S druge strane ogromna negacija da se genocid dogodio nimalo ne umanjuje posljedice samog genocida. Psihološki negacija takvog stravičnog zločina uz sve dokaze, snimke, pokazatelje, priče, svjesnost, izaziva posljedice u svakodnevnom funkcionisanju. Nije lako priznati grešku, ali samim priznavanjem počinje proces pokajanja. Više energije oduzima borba za dokazati da se genocid nije dogodio, ili da se zločin dogodio a ne genocid. Zar je moguće da čovjek, pripadnik bilo kojeg naroda, može negirati činjenicu da je veliki broj ubijen u jednom danu, kojem god narodu ljudi pripadali? Da li ta negacija stvarno pomaže ili olakšava ili čini da se genocid zaboravi? Na žalost ne čini, memorijalni centar u Potočarima, stoji kao podsjetnik. Usmjerenost na čuvanje lažne slike i informacija kod ljudi koji rade na tome da se minimiziraju žrtve ili posljedice genocida izazivaju različite emocije od ljutnje, tuge, straha, čak i nerazumljive hrabrosti, što osobe zakoči u svakom smislu životnog funkcionisanja. Samo priznavanje i odavanje počasti žrtvama, porodicama ubijenih, bi osim poštovanja i digniteta žrtvama, sigurno učinilo da proces ozdravljenja započne i da se više nikad nikom ne dogodi ni slično iskustvo. Život je pun uspona i padova, nekad si dželat, nekad žrtva, zato je proces ozdravljenja jako važan u svakom kontekstu, naročito u ovom regionu.

I što vrijeme više odmiče, što se godine broje, ta zakočenost ostavlja sve veći jaz u mentalnom zdravlju ljudi našeg regiona i unazađuje naš napredak u svakom smislu.

Bilo bi dobro usmjeriti svoje snage na priznavanje greške koja je počinjena, genocida koji je ostavio mnoge porodice obezglavljenje, na traženje oprosta i obeštećenja.

Bez tog koraka nema procesa ozdravljenja ni za porodice ubijenih, ni za počinitelje, niko mira nema, i našoj djeci koja rastu ostavljamo teško breme u naslijeđe i još veću šansu da se iskustvo koje ne priznajemo, a žrtve dokazuju, ne daj Bože, ponovi.

„Priznavanjem greške počinje proces pokajanja i oprosta.“

DA SE NE ZABORAVI!