Piše: Eldar Abaz

Kroz obrazovni sistem, bi se trebalo više pažnje posvetiti društvenim pitanjima koja mogu zajednicu učiniti boljim mjestom za življenje. Da, divna je matematika, hemija i fizika, a još divnija biologija, historija i geografija, međutim šta je sa oblastima ljudskih prava, inkluzije i razumijevanja ili terminima kao što su jednakost, prilika za sve? Da li se o ovakvim stvarima priča ili uči, bar onoliko koliko bi trebalo, kroz obrazovanje djeteta? Analizirajući psihološka istraživanja, dijete svijest o životu i ljudima razvija upravo kroz osnovno školovanje. Shodno tome ukoliko bi se 45 minuta, koliko traje jedan nastavni čas, razgovaralo o temama kao što su ljudska prava ili inkluzija, možda bi djeca i shvatila njihovu težinu i važnost. Naravno, ljudska prava se spominju kroz obrazovanje, ali na način da se navedu osnovna prava čovjeka i da ih niko nema pravo kršti. Da li je to dovoljno? Uz to, ova tematika se pokrene jednom do dva puta u toku školske godine, a i to se vjerujem ne obradi onako kako je predviđeno. Zašto se onda kasnije čudimo kada nam djeca iz obrazovnog sistema izađu neuka i neobrazovana za život. Da, izađu znajući računati sinuse i kosinuse, upoznati su sa razmnožavanjem morskih puževa, znaju koliko stanovnika ima neka Skandinavska država i u većini slučajeva upoznati su sa historijom naroda koji više i ne postoje. Da, ovo su sve važne stvari i potrebne za znati, ali jednako je važno i potrebno znati i to kojim konvencijama su zaštićena prava svih građana, a ne samo osoba s invaliditetom, podjedanko je važno i to da se za osobe s invaliditetom ne kaže osobe s posebnim potrebama, ili hendikepirani, retardirani. Važno je i znati činjenicu da smo svi jednaki, ravnopravni i da niko nema pravo da nas ugrožava zbog naših različitosti. O ovakvim stvarima se treba posvetiti kroz obrazovanje, jer tim činom se diže svijest kod djece.

Na temu inkluzije i ljudskih prava u osnovnim školama, razgovarali smo sa Sanelom Rizvo, učiteljicom u Petoj osnovnoj školi na Ilidži.

“U školi se, uglavnom spominju osnovna ljudska prava, bez dubljeg zalaženja i objašnjavanja, a svjesni smo da je ljudska prava nemoguće ostvarivati bez osnovnog preduslova, a to je da ljudi uopće poznaju ovu tematiku i okvire demokratskoga društva u kojem se ta prava ostvaruju i razvijaju. Posebno treba naglasiti kako prakse po kojima djeluje obrazovni sistem, škola i nastavni proces moraju biti utemeljeni na demokratskom odlučivanju, dijalogu, uključenosti i načelima ljudskih prava, ukoliko želimo da osoba koju poučavamo usvoji, ne samo terminologiju i znanja vezana uz demokratsko funkcioniranje društva i ljudska prava, nego prvenstveno skup vrijednosti  i stavova, ali i vještina, bez kojih ne može doći do njihovog punog ostvarenja. Ali, smo isto tako svjesni i toga da u našim planovima i programima nije ostavljeno dovoljno prostora za detaljniju obradu takvog sadržaja. U osnovnim školama se ovi sadržaji u nižim razredima obrađuju uglavnom na časovima odjeljenskih zajednica, dok u starijim razredima na časovima demokratije”, ističe Rizvo.

Kako kaže naša sagovornica, djeca u osnovnim školama prepoznaju diskriminaciju na osnovu ljudskih prava ako su u nekom slučaju njihova prava narušena ili nekome njima bliskom, što nam daje jasnu sliku da djeca i nemaju toliko svjesti o tome kada se krše nekome ljudska prava, izuzev ako nisu dirketno uključeni u taj proces.

Da li se empatija izgubila kod novih generacija?

Novije generacije su sve više okrenute internetu i virtuelnom svijetu, tako da se namaće pitanje da li su oglušene na empatiju prema ljudima i na razumijevanje.

“Empatija je kod djece, kao i kod odraslih zadnjih godina, na vrlo niskom nivou, bez obzira što se trudimo na skoro svakom času, svaki dan, da im objasnimo koliko je bitno u životu da se suosjećamo sa drugim ljudima, sa drugovima iz škole. Djeci od mlađeg uzrasta su, nažalost, dostupne društvene mreže, i većina njih prati sadržaje koji im nisu primjereni i koji nisu edukativnog karaktera, traže uzore tamo gdje ne bi trebali i usvajaju obrasce ponašanja koje ne bi trebali”, zapažanja gospođe Rizvo.

Kako ističe Rizvo, ona se trudi da na svojim časovima i svojim generacijama što bolje objasni pojam inkluzije ali i da ih nauči da osobe s invladitetom nisu ništa drugačije ili da ih se treba gledati drugačije, nego sve ostale.

“S obzirom da je inkluzija odavno poznat pojam svima, te u svim osnovnim školama ima djece sa poteškoćama u razvoju, na neki način je i fokus stavljen na tu djecu, od objašnjavanja ostaloj djeci kako i na koji način da ih prihvate i približe im se, do same socijalizacije djeteta s invaliditetom u odjeljenja. Inkluzija je proces koji zahtjeva suočavanje sa velikim brojem različitih potreba svih učenika u školi i zahtijeva fleksibilnost u nastavnom planu i programu, te nastavnički pristup sa osjećanjem za različite potrebe učenika.”

“Potrebno je objasniti djeci da nisu svi isti, pokazati im da ni ostala djeca nisu ista, a samim tim ni osoba s invaliditetom nije ista kao ostali, ali da je to u redu. Ne bi bilo u redu da smo svi isti fizički, da svi isto mislimo, da se svi isto oblačimo, jer biti drugačiji nije ništa loše. Graditi kod djece toleranciju, ali i svijest o stvarnom uvažavanju individualnih razlika, poštivanju dostojanstva svakog pojedinca te kreiranju međusobne interakcije i društvenih odnosa”, smatra Rizvo da je efikasan način za podizanje svijesti o inkluziji i ravnopravnosti u društvu.

Uzimajući u obzir i činjenicu da dosta škola u Sarajevu ali i Bosni i Hercegovini nije prilagođeno osobama s invaliditetom, ali i da dosta osnovnih škola pohađaju djeca s invaliditetom, postavlja se pitanje na koji način ta djeca dolaze do učionica i kakva je situacija kada se zvono oglasi za početak časa.

“U osnovnim školama djeca su još mala i ako im se na pravi način objasni, prihvate druga s invaliditetom bez problema. Školu u kojoj radim pohađa učenik s invaliditetom, a ulaz u školu i prolazak do učionice je u potpunosti prilagođen njegovim mogućnostima. Mislim da je većina osnovnih škola, ukoliko ih pohađaju djeca s invaliditetom, prilagođena njihovim mogućnostima.”

Potrebno je dosta toga promijeniti da bi inkluzija zaživjela u našem društvu, nije dovoljno o tome samo učiti, već je važno i primijeniti znanje u praksi. Velika reforma je neminovna za progres, reforma koja bi obuhvatila i sam sistem, arhitektru ali uticala i na svijest i empatiju kod građana. Nemoguće je očekivati progres ako se na njemu ne radi apsolutno ništa.

Pozitivno je to što postoje ljudi koji svakodnevno dižu svoj glas protiv diskiminacije u društvu, bore se sa inkluzijom i zastupaju prava onih koji nisu toliko glasni, što nam daj nadu da bi u skorijoj budućnosti moglo doći do potpunog boljitka i življenja inkluzije. Obrazovni sistem je mjesto odakle u većini slučajeva dosta toga može da se pokrene, jer ako se od malih nogu neko uči o ravnopravnosti, vjerovatno će to znanje primijeniti i u godnima koje slijede.