Piše: Eldar Abaz 

Pandemija Covid-19 je izazvala apsulutni zastoj u čitavom svijetu, onemogućila rad institucijama, zatvorila granice, te dodatno pogoršala stanje osobama koje nisu u stanju da se brinu same za sebe, već im je potreban asistent. To su uglavnom stara i nemoćna lica, ali i osobe  s invaliditetom. Koliko je zapravo pandemija pogoršala mentalno stanje ljudi, pokazuje istraživanje koje je sproveo UNICEF.

“U Bosni i Hercegovini i širom svijeta pandemija bolesti COVID-19 je uzela najveći danak u cjelokupnom ljudskom zdravlju. Neostvarene osnovne potrebe za zdravstvenom zaštitom koje nisu povezane sa bolešću COVID-19 navelo je 12% ispitanika. Među pitanjima zdravlja, mentalno zdravlje je prepoznato kao jedno od ključnih oblasti u kojima stanovništvo nailazi na izazove, pri čemu je 36% ispitanika izjavilo da ih je situacija izazvana pandemijom primorala da se usmjere samo na svoju užu porodicu i njene članove. Pandemija bolesti COVID-19 je glavni pokretač traume: 45% ispitanika je izrazilo zabrinutost u pogledu svog sve lošijeg mentalnog zdravlja koje se manifestira kao sagorijevanje, strah, anksioznost i nedostatak sna.”

Kroz ovo istraživanje se jasno vidi da je menatlno stanje građana narušeno, te ako na sve ovo dodamo osobe s invalidietom i stara nemoćna lica kao najugorženiju sukupinu, možemo samo zamisliti u kakvim situacijama su se ove populacije nalazile.

O ovoj temi i svemu onome što je donijala pandemija, razgovarali smo sa poslovnim psihologom, Amelom Hajdarević. Naime, Hajdarević je zaposlena u JU Kantonalna bolnica „dr. Safet Mujić“ u Mostaru na Službi za neurologiju i psihijatriju. Takođe, angažovana je i u radu Centra za djecu i omladinu s invaliditetom „LOS ROSALES“ u Mostaru.

Pandemija Covid-19 je uticala na svaki oblik života, te onemogućila rad institucijama, Hajdarević ističe da izjave svjetskih zvaničnika i do sada dostupna istaživanja pokazuju da su među najteže pogođenim kategorijama stanovništva pandemijom koronavirusa upravo osobe s invaliditetom i starije osobe.

“Ovome svakodnevno svjedočim kroz svoj profesionalni rad u zdravstvenom sektoru. Pandemija je samo potvrdila činjenicu da su to zaista marginalizirane skupine, te pojačala nejednakost s kojom se osobe s invaliditetom i starije osobe već suočavaju, poput siromaštva i visoke stopa različitih oblika nasilja i zanemarivanja. Pandemija je posebno negativno uticala na pristupe pravima, prije svega pristup zdravstvenoj zaštiti, pristup informcijama  te pristup pravima iz oblasti socijalne zaštite”, istakla je Hajdarević.

Osim straha od zaraze koronavirusom, pandemija je na različite nivoe uticala na mentalno zdravlje građana kroz strah za bližnje, socijalno distanciranje, ekonomski probleme, probleme vezane za obrazovanje – „online“ nastava, prestanak uobičajenog svakodnevnog funkcionisanja te sveopća neizvjesnost.

“Došlo je do povećanja broja osoba koje se žale na probleme depresije i anksioznosti.  Ako su simptomi depresije prisutni kroz duže vrijeme i ometaju funkcionisanje pojedinca, tada je potrebna stručna pomoć. Osim toga, kod ljudi koji su izgubili člana porodice ili nekog bliskog za vrijeme pandemije, a zbog opasnosti od zaraze nisu mogli brinuti o istoj osobi ili se oprostiti na dostojanstven način, može se očekivati razvoj patoloških oblika žalovanja. Pacijentima u našem gradu i kantonu je sve vrijeme pandemije bilo omogućeno da se telefonski konsultuju sa stručnim timovima psihijatrije, centara za mentalno zdravlje i specijaliziranih nevladinih organizacija.”

Sve zdravstvene ustanove su otvorile posebne krizne telefone za psihosocijalnu podršku pacijentima. Koordinacija između ustanova primarne i sekundarne zdravstvene zaštite je bila dobra ali ipak limitirana zbog ograničenog kretanja kako građana tako i patronažnih službi. No pacijenti su samostalno ili uz pomoć porodice i prijatelja pa i ustanova socijalne i zdravstvene zaštite nalazili put do profesionalaca kako u periodu potpunog lockdowna tako i u trenutnoj situaciji kad se situacija sa pandemijom malo smirila, mišljenja je Hajdarević

Također, Hajdarević navodi i to da je vrlo važno da su građani, posebno marginalizirane skupine u koje spadaju i osobe s invaliditetom, osviještene o uslugama koje mogu dobiti u okviru primarne zdravstvene zaštite. U Bosni i Hercegovini postoji čitava mreža Centara za mentalno zdravlje, kapacitiranih i obučenih, te su upravo ovi centri pravo mjesto za prvo javljanje i razgovor sa profesionalcima. Uloga porodične medicine je ovdje ključna jer su porodični ljekari upravo prvi kontakt građana sa bilo kakvim zdravstvenim poteškoćama.

Da li je država je zanemarila osobe s invaliditetom i stara nemoćna lica ?

Koliko god sistem bio poboljšan i omogućavao jednakost i jednaku pristupačnost i inkluziju svima, praksa je nešto drugačija. Osobe u starijoj živitnoj dobi, ali i osobe s invaliditetom su se susreli sa velikim problemima u protekloj godini. Prvenstveno, nemogućnost adekvatne ljekarske pomoći i pregleda, jer zbog pandemije dolazak doktoru je bio otežana. Razlog toga su bile sankcije kriznog štaba i procudura koja se morala ispoštovati u vremenu pandemije, što je bilo i razumljivo, jer ipak zaštita građana od zaraze je bila primarna.

“Pandemija je zatekla sve nas, pa tako i državu. Mnogo razvijenije zemlje od naše su se našle u veoma teškoj situaciji. Možemo reći da se sa mnogim aktivnostima kasnilo, te da je pravovremena reakcija vlasti i odgovornih izostala”, naglašava Hajdarević.

Gospođa Hajdarević istakla je i to da su ranjive starije osobe, posebno one koje žive same ali i starije osobe u socijalnim ustanovama (domovima, zavodima i sl.) jer se mogu suočiti s preprekama u zdravstvu, pristupu dobroj higijeni i socijalnoj distanci. Takođe potrebno je spomenuti i uvođenje mjera ograničenog kretanja ovih kategorija, te zatvaranje za izlaske i posjete u socijalnim ustanovama, jasno je da se radi o kategorijama na kojima je pandemija ostavlja dubok trag.

“U onim lokalnim zajednicama gdje su se ustanove i nevladine organizacije, organizovale da pomažu stare osobe i osoba s invaliditetom principom ‘pomoći na vrata korisnika’ postignuti su značajni rezultati. Pa tako su u pojedinim mjestima postojale grupe volontera koji su obilazili stare osobe i osobe s invaliditetom, donosile im na kućni prag hranu, lijekove i druge potrepštine, plaćali račune i radili druge poslove koje starije osobe zbog donesenih mjera nisu mogle izvršavati.”

“Smatram da je društvo u kojem živimo socijalno osjetljivo i da su građani podržavali jedni druge. Velika pomoć građanima u BIH je došla iz naše dijaspore. No, moramo uzeti u obzir činjenicu da je posao prikupljanja i distribucije pomoći građanima trebalo dobro organizovati, a to su mogli samo pojedinci i institucije koji su bili spremni u tom momentu riskirati i uhvatiti se u koštac sa pandemijom. Navodim primjer iz Mostara gdje je jedna lokalna humanitarna organizacija prikupila i podijelila jako puno hrane, higijenskih i medicinskih potrepština, uključujući i lijekove i time bila primjer i predstavnicima vlasti kako se postupa u kriznmom periodu”, zaključuje Hajdarević.

Kako je naša sagovornica istakla, većina institucija je pokrenula svoje brojeve za hitne slučajeve što je dodatno pomoglo u situaciji sa Covidom-19. Naime, Služba za neurologiju i psihijatriju je bila na raspolaganju građanima, tj njihovi brojevi za hitnu službu su bili aktivni 24 sata.