Posljednjih godina velika pažnja se pridaje problemu bullyinga, tj. vršnjačkom nasilju. Škole i obrazovne ustanove su samo jedno od mjesta gdje se odvija ova vrsta nasilja. Nasilje/maltretiranje prisutno je na poslu (eng. mobbing), u vojsci itd. Ono što najnovija istraživanja pokazuju je zabrinjavajuće – dominantnost internet nasilja (eng. cyberbullying). Šta je to zapravo bullying, kako nastaje, kako ga prepoznati i spriječiti, koje efekte i posljedice ima na žrtve? Ovim pitanjima bave se mnogi psiholozi, sociolozi, pedagozi i drugi stručnjaci. Šta je bullying?
Specijalistkinja za socijalni rad S. Whitson i nacionalni predavač iz oblasti Prevencija nasilja u sedam tačaka i kroz sedam riječi objašnjava bullying.
Jedna riječ: empatija
Maltretiranje je namjeran čin okrutnosti. Djeca koja maltretiraju pokazuju nedostatak empatije prema osjećajima i iskustvima svojih meta. Roditelji i stručnjaci igraju ključnu ulogu u njegovanju empatije kod djece, posebno kod one djece koja u školi „ruše“ vršnjake da bi se popeli na vrh školske društvene ljestvice.
Dvije riječi: riječi znače
Način na koji se se obraćamo jedni drugima, uključujući nadimke koje koristimo i riječi koje biramo, sve zajedno ima veliki uticaj na nas, kako se osjećamo u vezi sebe i kako uživamo u našem vremenenu provedenom u školi. Isto se odnosi i na to kako komuniciramo koristeći tehnologiju. Whitson savjetuje: učite djecu da riječi koje oni kucaju,tweetaju, šalju i objavljuju treba koristiti sa istom količinom brige kao i riječi koje kažu nekome u lice.
Tri riječi: gledajte širi kontekst
Ovo je možda najčešće korištena mantra. Kad se dijete loše ponaša, umjesto da tražimo trenutačno iskorjenjivanje tog ponašanja ustaljenom kaznom, bolje nađimo vremena da razgovaramo sa djetetom (ili još bolje, saslušajte dijete). Saznajte više o prethodnim događajima, mislima i osjećanjima koja su dovela do takvog ponašanja. U većini slučajeva, tu se krije mnogo više ispod površine. Kad su odrasli spremni izdvojiti vrijeme da se dijete osjeti saslušano i shvaćeno razvija se povjerenje i problemska situacija može postati prilika za učenje.
Četiri riječi: povrijeđeni ljudi povrjeđuju ljude
Iako je tako lako, efikasno i često jako primamljivo označiti dijete koje maltretira druge kao „loše dijete“ ili „problematičan student“, bolna istina je da djeca koja se ponašaju okrutno i nesaosjećajno su najčešće djeca kojima najviše treba ljubaznost i empatija. Postavlja se pitanje: da li to djeci sa bolnim životnim iskustvima opravdava njihovo loše ponašanje? Naravno da ne. Djeca koja snosne odgovornost za svoje ponašanje nauče bolje načine ponašanja. Ipak, pronalaženje samilosti za bol koji pokreće siledžijsko ponašanje može pomoći odraslima da dopru do djece načinima koji su efikasni u prevenciji budućeg maltretiranja, kao što je učenje djece saosjećanju, pomaganje da riješe konflikte, te pomaganje mladim povrijeđenim ljudima da pronađu bolje načine kako da izraze svoj bol.
Pet riječi: budi poznat po svojoj ljubaznosti
Ova predavačica objašnjava da sa svojim učenicima voli raditi zabavne aktivnosti kao što su smišljanje ličnih parola. Slično kao osmišljavanje mantre, ona ih pita: po čemu želiš biti poznat? S grupom priča o poznatim ličnostima i herojima, a potom svi identifikuju ponašanja po kojima su te ličnosti poznate. Nakon toga, djeca dizajniraju svoje majice sa naljepnicama i sloganima koji predstavljaju ono po čemu bi oni htjeli biti poznati. Predavačica poručuje: budi poznat po svojoj ljubaznosti.
Šest riječi: pokušaj biti patka, a ne spužva
Nije tajna da djeca znaju biti okrutna. Ponekad, njihove riječi i djela, ili čak njihova tišina mogu biti grozni kao kad nas neko polije hladnom vodom. Kada se takvo nešto desi, predavačica kaže djeci da imaju dva izbora:
- Možete se ponašati kao spužva i upiti sav bol i pasti na dno.
- Možete se ponašati kao patka i pustiti da bolno ponašanje sklizne s vaših krila.
Mladi ljudi koji su u stanju ostati smireni i netaknuti kada se suoče sa djetetom siledžijom zbog svoje smirenosti i hladnih odgovora učiniće siledžiji maltretiranje dosadnim. Kada dijete siledžija izgubi kontrolu nad emocionalnim reakcijama „kao kod patke“, njegova potreba za društvenom moći i dominacijom je neispunjena. On brzo shvata da je baš ta „patka“ loša meta i to zaustavlja njegove agresivne težnje.
Sedam riječi: i najmanja ljubaznost može napraviti najveće promjene
Dobre vijesti u vezi okončavanja maltretiranja i nasilja u školama i zajednicama je to da čak i najmanji gestovi ljubaznosti mogu napraviti ogromne promjene u svakodnevnom životu djece koja su zlostavljana. Dok se poslanici i službenici fokusiraju na politike i procedure, istina je da je stvarna promjena ono što se događa između osoba, govor srca srcu. Iskreni osmijeh, pravo vrijeme, pozdrav u hodniku, utješni zagrljaj, poziv za druženje, ili jednostavno „čuo sam šta ti je rekao i uopšte nije fora“ može biti vrlo lako najbolji način da osobi koja je maltretirana pokažemo da nije sama.
Vršnjačko nasilje i maloljetničko prestupništvo su problemi koji se prepliću i koji svake godine postaju sve izraženiji. Ovi devijantni oblici ponašanja poprimaju sve agresivnije oblike, a žrtve ovakvog ponašanja su i žrtve i počinitelji. Prvi jer su direktno ugroženi, a drugi jer su rezultat nebrige.
Kako djeca postaju žrtve nasilja i kako to prepoznati?
Nasilnici pronalaze svoje žrtve koje su zbog nečega slabije i ranjivije u odnosu na ostalu djecu (boja kože, ime, religija, fizički izgled, način odjevanja, to što nose naočale, nemaju novi telefon…) Često su to tiha, povučena, mirna, nesigurna i oprezna djeca koja imaju nisko sapouzdanje. Imaju malo sklopljenih prijateljstava. Obično su jako povezani s roditeljima koji se često (ne i uvijek) mogu opisati kao prezaštitnički. Djeca žrtve nasilja često imaju lošije društvene vještine, ne znaju se „zauzeti za sebe“, pokazuju manjak sigurnosti da potraže pomoć, imaju manje podrške od nastavnika i drugih učenika, osjećaju da su sami krivi za to što im se događa te se žele uklope u sredinu na bilo koji način.
Nasilnici biraju žrtve tako da je to novo dijete u razredu; nadareno; mirno i ljubazno; nižeg socijalno-ekonomskog statusa; iz druge etničke skupine; dijete koje ima neki hendikep; dijete koje ima razvedene roditelje ili ako je dijete već žrtva porodičnog nasilja.
Djeca često pokušavaju znakove vršnjačkog nasilja prikriti od odraslih jer se boje da će biti smatrani slabijim i kukavicama ili iz straha da će se situacija samo pogoršati. Postoji niz znakova koji nam mogu otkriti da je dijete žrtva nasilničkog ponašanja: djeca se boje ići u školu ili se vraćati iz škole sami; mijenjaju uobičajenu rutu do škole; mole roditelje da ih voze do škole; odbijaju ići u školu smišljajući razloge („bolesni“ ujutro, glavobolje, bolovi u trbuhu; slabije ocjene; dolaze kući sa pocijepanim knjigama i oštećenim ličnim stvarima; dolaze kući gladni (jer im je uzet novac za užinu); postaju povučeni i niskog samopouzdanja; postanu anksiozni, napeti, gube apetit; ostaju „bez razloga“ bez svojih stvari i „gube“ džeparac; odbijaju govoriti o tome šta nije uredu; imaju neobjašnjive ogrebotine, posjekotine; postaju zabrinuti, depresivni; počinju izostajati sa časova; imaju nevjerovatna objašnjenja za svoje ponašanje.
Svako dijete ima pravo na zaštitu od bilo kojeg oblika nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja. Ne postoji razlog zbog kojeg bi dijete trpilo nasilno ponašanje od bilo koga, niti postoji razlog kojim se može opravdati izostanak reakcije odraslih u preduzimanju mjera u zaštiti djeteta. Psiholozi upozoravaju da svako odstupanje u uobičajenom ponašanju djeteta može i mora biti alarm za roditelje i za stručnjake. Djeca žrtve nasilja trebaju tretman, ali isto tako i djeca sa nasilnim ponašanjem. Prevencija i sistematsko djelovanje su od ključne važnosti. To znači da pored aktivnosti na osnaživanju porodice, potrebno je u škole vratiti vaspitnu ulogu i djeci olakšati vannastavne aktivnosti, finansijski podržati i afirmisati njihovo zdravo razvijanje kroz sport, jezike, umjetnost.
Istraživanje koje je proveo UNICEF (2014. godine) o izloženosti djece nasilju pokazalo je porast. Premlaćivanje, seksualni napadi i psihičke torture pristuni su u raznim oblicima. Brojke su kao i u predhodnim istraživanjima zaista zastrašujuće. Istraživanjem je obuhvaćeno 190 zemalja svijeta. UNICEF navodi da se djeca seksualno zlostavljaju, nad njima se vrši mobing, a u zadnje vrijeme je povećan tzv. online mobing. U nekim zemljama premlaćivanja djece i udarci u glavu su svakodnevica. Jedna od vrsta nasilja je tjelesno kažnjavanje: šestero od desetero djece između 2 i 14 godina širom svijeta se redovno tjelesno kažnjava. UNICEF navodi kako je samo 2012. godine širom svijeta 95.000 djece i osoba mlađih od 20 godina izgubilo život od posljedica nasilja. Mnoga od njih su živjele u siromašnim i u zemljama u razvoju, prije svega u Latinskoj Americi ili Zapadnoj Africi. Najveći broj napada u kojima su djeca izgubila život je zabilježen u Nigeriji (13.000) i Brazilu (11.000).
Bosanskohercegovačko društvo vodi tešku bitku s problemom vršnjačkog nasilja. Stručnjaci upozoravaju da se bh. društvo nalazi u začaranom krugu nasilja, a sâm problem, kada je riječ o vršnjačkom nasilju, može se posmatrati u više nivoa. Kako je istakla N. G. (Ombudsman za djecu RS) bh društvo nažalost još uvijek nije svjesno ni prisutnosti problema niti njegovih posljedica na dijete i razvoj djeteta.
Na nivou države BiH nema egzaktnih podataka na osnovu kojih bi se moglo zaključiti o kakvom obimu ove pojave se radi. Ured ombudsmana RS-a za djecu došao do podataka (istraživanje vršeno 2010. godine) da je vršnjačko nasilje zabilježeno u 50% osnovnih i 60% srednjih škola u ovom entitetu. Osnovni problem je ignorisanje problema. Stručnjaci upozoravaju da su zakoni u oba entiteta po ovom pitanju uređeni, ali da u 90% slučajeva djeca imaju strah da prijave šta trpe, zbog čega se na najviši stepen odgovornosti pozivaju ustanove koje rade s djecom. Oko 24% mladića u BiH sudjelovalo je u nekoj tuči s noževima, pokazuju rezultati istraživanja nevladine organizacije “Perpetum mobile”.
Društvo u Bosni i Hercegovini je postalo društvo koje je visoko tolerantno na nasilje, jer naša djeca i mladi shvataju nasilje kao dio njihove svakodnevnice, kao nešto što je postalo normalno, a to je daleko od normalnog.
Profesorica psihologije na Univerzitetu u Banja Luci I. Zečević smatra da je nasilje sastavni dio života u BiH. Ona tvrdi da veliku odgovornost snosi država, odnosno sistem koji ne postoji i ne štiti svoje građane.
Zbog određenih nedostataka zakona u našoj državi, cyberbulling je skoro pa nevidljiv za institucije, ali i njene predstavnike. U problemu cyberbullinga, institucije ne shvataju svoju ulogu, počevši od obrazovnih do pravnih institucija. Ne shvatajući svoju ulogu, počionici prođu nekažnjeno, a žrtve ostaju istraumirane, sa posljedicama od zlostavljanja, ali i sa traumom da njihovo zlostavljanje nije prepoznato u našem društvu.
Počiniocima je to jasna poruka da se mogu ponašati nasilno i provući se bez kazne. Neizostavni faktor su roditelji, ambijent u kojem se odrasta gdje su nasilje i traume sastavni dio života, prošlosti i sadašnjosti. Najčešći vid roditeljske kazne je nasilno ponašanje prema djetetu (batine, uvrede). Djeca u BiH neminovno odrastaju u miljeu nasilja. Ali, onda nasilje rađa nasilje, žrtva postaje počionic prije ili kasnije, ukoliko se ne radi na prevazilaženju traume.
Bh. društvo ne smije reagovati tek kad posljedice budu kobne. Potrebno je raditi i ukazati na prevenciju i stepen izraženosti problema.
Problem vršnjačkog nasilja ne trebaju rješavati samo državne vlasti donošenjem zakona i procedura, te provođenjem kaznenih mjera.
Problem i opasnosti vršnjačkog nasilja, kao i cyberbullinga, prepoznala je i naša organizacija kroz implementaciju projekta za „Zaštita djece i mladih od zlostavljanja na internetu“, koji je podržan od strane Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, u sklopu implementacije međunarodnog projekta, s ciljem pružanja podrške pravosuđu u Bosni i Hercegovini, kroz jačanje uloge tužilaca u sistemu krivičnog pravosuđa.
Glavni cilj ovog projekta jeste informisanje i edukacija ciljane grupe (učenika osnovnih i srednjih škola, nastavnog osoblja i roditelja) o problematici zlostavljanja djece i mladih na internetu, koje to posljedice nosi sa sobom, o prepoznavanju nasilja među vršnjacima i vršnjakinjama, kao i načinima preventivnog djelovanja i zaštite od tog oblika nasilja.
Problem vršnjačkog nasilja ogleda se najviše u neznanju definisanja nasilja kao nasilje, odnosno djeca i mladi nasilje ne prepoznaju kao takvo, već im pripisuju blaže oblika, kao nekoj vrsti provokacije ili šale. Prilikom analiziranja rezultata istraživanja došli smo do ovako poražavajućih rezultata, gdje same potencijalne žrtve nasilja, ne gledaju na žrtve nasilja kao takve, već kao osobe koje su same krive za nasilje koje im se dešava. S obzirom da je ovo izuzetno veliki problem u percepciji nasilja, neophodno je raditi na prevenciji nasilja kroz edukaciju.
Istraživanja koja trenutno provodi Centar za društveno istraživanje „Global Analitika“ govore da pored dostaaktivnosti koje realizuje prije svega nevladin sektor, djeca u školama nastavljaju sa maltretiranjem vršnjaka, ne uviđaju opasnosti i svoju odgovornost za posljedice. U nekim školama je čak i nastavno osoblje naviknuto da je zadirkivanje i nekog drugog oblika maloljetničkog nasilja postala praksa koja se teško iskorjenjuje, u smislu da je to nešto što je oduvijek tako bilo.
Uspješan preventivni rad podrazumijeva dobro povezanu djelatnost brojnih službi i institucija: zdravstva, prosvjete, socijalne zaštite, pravosuđa, policije, nevladinog sektora. U ovaj problem aktivno moraju biti uključeni nastavnici i profesori, porodica, te mladi aktivisti. Potrebno je izgraditi i ojačati kapacitete nevladinog sektora u oblasti prevencije vršnjačkog nasilja, maloljetničke delinkvencije, maloljetničkog homofobnog nasilja i nasilja u tinejdžerskim vezama kod mladih kroz vršnjačke edukatore i trenere.
