Piše: Mersiha Drinjaković

Najbolje je pravo u glavu, da znamo s čime imamo posla. Naime, kad razložite sve detalje Istanbulske konvencije (kojom se prvenstveno štiti žena od nasilja), za sve smrti žena (bilo da su ih ubili muževi, intimni partneri ili neko treći) koje smo bilježili dosad od njenog potpisivanja, saučesnik je sistem. Zašto?! Pa zato što nije poduzeo sve potrebne korake da ih  spasi!

U zadnje dvije godine ubijeno je dvadeset žena. Protokoli su takvi da ni institucije ne mogu potvrditi je li se u svakom od ovih slučajeva radilo o femicidu, odnosno da je žena ubijena samo zato što je žena.

Slučaj femicida (iako tek čekamo da ovu definiciju potvrde nadležni) koji se 11. augusta desio u Gradačcu pokrenuo je javnost na proteste, na traženje odgovora i odgovornosti. Nizamu Hećimović ubio je njen partner kojeg je nekoliko dana ranije prijavila za nasilje i uznemiravanje, tražeći mjere zabrane pristupa. Pucao je u nju pred maloljetnim djetetom. Da užas bude veći, ubica, Nermin Sulejmanović, prenosio je Nizamino ubistvo uživo, na Instagramu. Nakon toga je usmrtio još dvije osobe, a tri ranio, uključujući i policajca. Potom je izvršio samoubistvo.

Ni deset dana nakon zločina u Gradačcu, u Bosni i Hercegovini ponovo je stradala žena. Nedaleko od Živinica, muškarac je ubio partnericu u porodičnoj kući, nakon čega je počinio samoubistvo.

Puno je pitanja otvoreno. A ono najvažnije je: KAKO spriječiti nova ubistva?  

Nejasnoće u protokolarnim postupanjima

Sve reakcije smo već vidjeli i čuli. Odbor za praćenje provedbe i izvještavanje po Istanbulskoj konvenciji i femicidu u BiH smatra da je situacija u pogledu femicida i rodno zasnovanog nasilja alarmantna i da zahtijeva dužnu pažnju i hitnu reakciju svih nadležnih institucija. Odbor je tijelo Vijeća ministara BiH, kojim rukovodi Agencija za ravnopravnost spolova BiH Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, a koji, između ostalog, ima zadatak da analizira podatke o slučajevima femicida i daje preporuke za dalje postupanje u cilju sprečavanja ovog najtežeg oblika nasilja nad ženama.

Podsjetit ćemo: 2013. godine naša je zemlja ratifikovala Istanbulsku konvenciju i obavezala se na preduzimanje zakonodavnih i drugih mjera radi osiguranja prevencije i zaštite žrtava nasilja te kažnjavanje počinilaca nasilja. Prema odredbama Konvencije, država je dužna postupati s naročitom pažnjom prema svim prijavljenim slučajevima nasilja nad ženama, što uključuje neophodne zakonodavne odnosno druge mjere da spriječi, istraži te kazni i za djela nasilja obuhvaćena ovom konvencijom.

Puno toga je nejasno u protokolarnim postupanjima kad je u pitanju prijavljivanje nasilja.

Ono što svaki službenik kojem se prijavljuje nasilje treba znati jeste da žena koja to radi umnogostručuje rizik da bude ubijena jer je načinila korak koji nasilnik smatra prijetnjom. I pritom uvijek treba postojati procjena rizika kako bi se mogli kreirati dalji potezi u sistemu zaštite žrtve.

Nizama Hećimović bila je dvadeseta žrtva femicida (iako to nije sistemski i činjenično utvrđeno) u dvije godine, a sedamdeset i peta u zadnjih osam godina! Dakle, postoji ogroman problem s kojim se sve institucije trebaju uhvatiti u koštac.

Evo i dijelova izvještaja Grupe stručnjaka za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (GREVIO): “Nadležne institucije moraju informirati jedna drugu o prijavljenim slučajevima nasilja u porodici, intervencijama i podršci koju svi akteri pruže, o kaznama koje su izrečene počiniocu i zaštitnim mjerama iz kojih žrtva izvlači dobrobit, kao i (u slučaju Republike Srpske) o izradi plana sigurnosti… GREVIO shvata da iako mobilni stručni timovi (MST) zaista razgovaraju o provedbi politika uz učešće NVO-a, razmjene informacija o pojedinačnim slučajevima su manje česte, a i kada se dese nije uključeno civilno društvo, što je posebno slučaj u FBiH. Iako Konvencija propisuje da takva saradnja bude zasnovana na shvatanju nasilja nad ženama iz rodne perspektive, izbjegavanju sekundarne viktimizacije te sa ciljem osnaživanja žrtava, izvještaji su naglasili da ni centri za socijalni rad ni policija ne zauzimaju pristup koncentrisan na žrtvu te često umanjuju značaj nasilja i ne ispunjavaju potrebe žrtve, što dovodi do velikog broja neprijavljenih slučajeva i nepovjerenja u institucije. Nadalje, ne postoji jedinstvena struktura koja nudi usluge podrške sve na jednom mjestu, a čime bi se uveliko doprinijelo pristupu koji je koncentrisan na žrtvu i osnaživanje.”

Ubica je bio “dobar komšija”

U narednim redovima podsjetit ćemo na samo neka od ubistava žena koja su se desila posljednjih godina u Bosni i Hercegovini.

U julu 2020. godine u Laktašima, nakon prijetnji da će je ubiti, Branislav Stanivuković svoju je partnericu Milicu Marinković polio benzinom i zapalio –  i to pred očima njezine kćerke. Nesretna žena je od teških opekotina preminula nakon nekoliko dana. Komšija ubice kaže da ga je ovaj kobnog dana pozvao i rekao da je zapalio Milicu. “Nisam mogao da vjerujem da je to uradio. On je bio dobar komšija, pomagao kad god bi trebalo”, rekao je. O našem društvu možda ponajbolje govori ovaj iskaz: nasilnik je bio dobar komšija!

Osam godina je prošlo od smrti djevojke Arnele Đogić iz Olova. Ubili su je Avdija Selimović i Muriz Brkić na svirep način, a njeno tijelo bacili niz 70 metara duboku liticu.  Stradala je zbog ljubomore, jer je prekinula dugogodišnju vezu sa Selimovićem, a počela izlaziti s drugim momkom. Nakon što su se riješili njenog tijela, ubice su otišli u kafanu i častili se novcem koji su pronašli u Arnelinom kaputu. Njima je izrečena presuda od po 40 godina zatvora.

U julu 2021., nakon višegodišnjeg psihičkog i fizičkog zlostavljanja, Almu Kadić je pred očima majke i četverogodišnje kćerke, na pragu porodične kuće u Sarajevu, ubio suprug. Stotine prijava policiji i Centru za socijalni radu, kao i sve mjere zabrane koje je nasilnik imao, bile su simbolične i nedovoljne. Ubica Eldin Hodžić osuđen je na 35 godina zatvora zbog stravičnog slučaja nasilja u porodici sa smrtnom posljedicom.

U Bihaću, 11. oktobra 2022., u porodičnoj kući, Edinu Odobašić zadavio je suprug Enes. Policija je za njim tragala dva dana. Pronađen je obješen.

Irmu Forić iz Sarajeva ubio je partner Senad Basarić. Njeno tijelo su pronašli kćerka i zet 18. septembra 2019., a ubica je uhapšen dan kasnije. Branio se kako je Irmu volio i da je stradala nesretnim slučajem. Ubio ju je tako što ju je najprije davio, a potom drvenom kuhinjskom daskom izudarao po glavi. Nakon toga je napustio stan i otišao na područje Hercegovačko-neretvanskog kantona, gdje se navodno pokušao ubiti. Osuđen je na 18 godina zatvora.

Sumejja Dedović ubijena je 12. oktobra 2019. godine u Sarajevu, pred stambenom zgradom na Stupu. Ubio ju je iz pištolja momak Edvin Avdić sa pomagačem. Pravosnažno je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 14 godina i dva mjeseca.

Snežanu Trkulju usmrtio je suprug Dragan Trkulja, nanijevši joj više tupih udaraca sjekirom i ubodom noža. Snežana je ubijena 30. maja 2021. godine u porodičnoj kući u mjestu Sarići u Šipovu. Optuženi se nakon zločina presvukao i otišao u kafić, popio piće, a zatim je prijavio policiji da je ubio suprugu. Osuđen je na 15 godina zatvora.  

U svakom od navedenih slučajeva postojali su znakovi upozorenja. Postojalo je nasilje u najrazličitijim oblicima: uznemiravanje, prijetnje, pritisci, ekonomsko, psihičko, fizičko i seksualno zlostavljanje. Ništa se nije dogodilo iznenada.

Odgovor sistema je spor, pun nerazumijevanja prema žrtvama koje prijavljuju zlostavljanje, prema činjenici da čak i kad ne postoji prijava direktno od žene koja trpi nasilje, postoji procjena rizika koja može spriječiti ubistvo.

Stručnjaci kažu da je postojeći zakon koji regulira oblast nasilja nad ženama dovoljno dobra platforma, ali su provedbeni akti, spuštanje protokola na niže institucionalne nivoe, tamo gdje se gubi nadzor nad svim ostalim djelovanjima. S druge strane, novim zakonskim prijedlogom se određuje obavezna koordinacija između različitih subjekata u sistemu zaštite, uz podnošenje izvještaja zakonodavnoj vlasti, te se napokon rješava pitanje funkcionisanja Sigurne kuće kao najvažnije mjere zaštite žrtava i subjekta koji sprječava najteže posljedice. Također, Nacrt novog Zakona propisuje prava žrtava nasilja u porodici, što rješava dileme o tome koja prava im pripadaju te žrtve nasilja prepoznaje kao korisnike prava iz socijalne zaštite. Istovremeno, predviđeno je da se procjena rizika pravi za svaki slučaj nasilja u porodici, a poseban fokus je na djeci, kao žrtvama nasilja u porodici, te osobama s invaliditetom i osobama koje trebaju starateljstvo. Dakle, prostora za promjenu ima, i ako toga sad nisu svjesni oni koji donose odluke, onda nikad ni ne trebaju biti.

Važnost angažiranog medijskog djelovanja

Mi u Graciji smo se stavili na raspolaganje svima koji nas prepoznaju kao partnera, a djelujući nakon slučajeva u Gradačcu, a potom u Živinicama. Uputili smo odmah i pismo svim parlamentarkama u BiH, koje glas: “Najljubaznije vas molimo da svoju ulogu u današnjem vremenu shvatite ozbiljno i odgovorno. Apelujemo na vašu savjest, na svaki trenutak u vašim životima kad ste nekome zasmetali jer ste ŽENA, da djelujete prema savjesti, razumu, empatiji. Je li vama normalno da se u svakom trenutku u našoj zemlji neku ženu udara, fizički maltretira, psihički ili seksualno zlostavlja ili UBIJA? Mislite li da je u redu što smo najbrojali 20 slučajeva femicida u dvije godine? Da je normalno to da Sigurne kuće, u kojima bi žene koje trpe nasilje mogle naći utočište, još nisu našle načina da se sistemski finansiraju iz budžeta? Imate li snage da se suprotstavite zidu šutnje ili praznim obećanjima na koje godinama nailazimo, a bez konačnog rješenja ili barem naznake da je neko ozbiljno shvatio problem femicida u BiH? Kako da vršimo pritisak na institucije, kako da vas i vaše kolege ubijedimo da trebamo biti na istoj strani ove borbe? Možete li ozbiljno shvatiti situaciju u kojoj nas UBIJA NEDOSTATAK PODRŠKE SISTEMA?”

Angažiranim medijskim djelovanjem, bez senzacionalističkog pristupa, bez potpunog odsustva empatije, bez potrage za klikovima i čitanošću, a sa postavljanjem pravih pitanja i insistiranjem na odgovorima može se puno toga uraditi. Jer kad postoje propusti koji dovode do ovakvih nedjela, moraju postojati i odgovornost i reakcija koji će te propuste popraviti.

Ubistvo žene nije porodično nasilje niti porodična tragedija, već teško krivično djelo – femicid!

Objavljivanje ovog teksta podržala je Ekumenska inicijativa žena iz Omiša, Hrvatska. Sadržaj teksta odražava isključivo stavove autora/-ica i ne predstavlja nužno i službene stavove EIŽ-a.