Piše: Irida Terzić

U ovom tekstu, donosim vam jednu inspirativnu priču divnog i dragog dječaka, koji je svojim primjerom pokazao koliko veliko srce ima i kako se borio za uključenje svog brata sa Downovim sindromom u redovnu školu.

“Zovem se Davud i imam šest godina. Moja porodica i ja živimo u malom selu blizu Bugojna. U našem selu nalaze se granap, pošta, policija, mala škola i nekoliko kuća razbacanih po selu. Babo radi u jednoj maloj lokalnoj firmi, ali već šest mjeseci mu zaostaje plata. Mama ne radi, ponekad nešto uradi honorarno i to nam nekada mnogo znači. Moglo bi se više reći da je moja mama  domaćica.

Moj stariji brat Ferid ima sedam godina i drugačiji je od druge djece. Ima Downov sindrom, nižeg je rasta, nosi naočale, ima maleni pripijeni nosić, malena stopala i ruke koje su jako savitljive u zglobovima. I prekrasne plave oči, te mekanu plavu kosu.

Kad se prošle godine želio upisati u školu, nisu mu dali. Rekli su da treba ići u školu za djecu s posebnim potrebama. A to je daleko, babo kaže oko četrdeset kilometara udaljeno od našeg mjesta, te nema auto da ga vozi i vraća kući. Niti je bila pomoć države u bilo kojem smislu da se organizira prevoz za potrebe takve djece. Zato Ferid provodi sve vrijeme sa mnom i s mamom u kući. Volimo gledati crtiće. Ferid posebno voli plesati. Čim čuje neku pjesmu na TV ili radiju, odmah je upamti i pleše uz nju. Svejedno, ne daju mu da ide u školu jer ima Downov sindrom.

Mama i babo su jedno vrijeme razmišljali da počnemo živjeti u gradu kako bi bratu bio olakšan život prvenstveno odlazak u školu. Ali ja sam znao da na neki drugi način mogu pomoći svome bratu. U tom slučaju moj babo bi izgubio ovdje posao i samo Bog dragi zna da li bi pronašao drugi posao kada bi došli u grad. Želio sam ići u školu sa drugovima sa kojima sam se igrao i sa kojima sam počeo odrastati. Nisam želio napustiti naša skrivena mjesta za igru, naše ledine gdje smo igrali fudbal.

Kad sam ove godine došao na upis u školu, mrzovoljno sam promatrao učiteljice i  pedagoga jer ne daju da moj Ferid krene u školu. A on tako lijepo pjeva i pleše, i grli, i mamu i mene. A posebno babu jer babu rijetko i viđa i nekako najviše voli kada je on tu uz njega. Ne odvaja se od njega kad dođe s posla. Ja sam primljen u prvi razred bez problema, jer sam bistar, jer lijepo govorim, jer znam slova i brojeve i jer je to dovoljno za polazak u školu. A Ferid? On mi kaže da bi volio ići u školu više od ičega na svijetu.

Kad je na jesen počela nastava, morao sam učiniti nešto da ga prime u školu. Poveo sam Ferida sa sobom u školu i svojoj učiteljici i djeci u razredu rekao: “Mom bratu Feridu ne dozvoljavaju da ide u školu jer je drukčiji od nas, druge djece. Ja sam odlučio: neću ni ja ići u školu ako Ferid ne može!” Učiteljica je bila ganuta. Rekla je da sjednemo u prvu klupu, a zatim dodala: “Neka Ferida s tobom u klupi ovaj mjesec, a ja ću vidjeti što mogu učiniti za njega”. Učiteljicu je posebno zadivila moja hrabrost i želja da pomognem svom bratu.

Dugo nakon ovoga događaja na roditeljskih sastancima je spominjala moj primjer koji je koristila kada je roditeljima željela da ukaže kako se djeca trebaju generalno boriti a pogotovo za osobe koje imaju poteškoće u razvoju ili ne tešku trajnu bolest.

Da ste samo mogli vidjeti kako je Ferid bio sretan! Smijao se i radovao, mene je zagrlio i poljubio nekoliko puta, a zatim i drugu djecu. Djeca su ga prihvatila s veseljem. A on bi svakoga dana u školi otpjevao nekoliko pjesmica i počeo plesati, znao ih je dosta i na engleskom jeziku. Svaki put bi dobio pljesak od djece i učiteljice, što mu je pričinjavalo ogromnu sreću.

Pomagao sam mu u izradi domaće zadaće i kod nekih zadaća gdje je trebalo upotrijebiti više fizičkog rada kako bi se taj zadatak riješio. Sjećam je da je na čas likovnog trebalo donijeti lišće različitog drveća jer je bila jesen i trebalo je oslikati listove što raznovrsnijih boja. Kada bi se vraćao kući uvijek bi njegov ruksak i odjeću ja uzimao i pomagao pri povratku kući.

Nakon petnaest dana učiteljica nam je rekla: “Draga djeco, Ferid može pohađati nastavu u našoj školi jer sam zatražila dozvolu od ministarstva. Oni su pristali da Ferid pohađa školu po prilagođenom programu jer su to tražili svi učitelji i sva druga djeca iz naše škole. Sretna sam što ćemo biti zajedno i učiti jedni od drugih.”

U tim trenucima ni ja sam nisam znao kako da se ponašam, bio sam ponosan na sebe jer sam vidio da sam svojim ponašanjem podstakao i druge ljude da istrajemo u namjeri da pomognemo mom bratu. Ja želim da moj primjer bude podstrek djeci i roditeljima koji imaju članove prorodica sa Downovim  sindromom.

Učiteljica je zatim prišla našoj klupi i obojicu nas zagrlila. Da ste samo mogli vidjeti radost u Feridovim očima. Da ste samo mogli vidjeti suzu radosnicu u mojim očima.

Da, čuda se dešavaju baš kao u filmovima. U gomili se pojave oči koje razumiju, kao što je razumjela moja učiteljica. Ni ja sam nisam znao da moja učiteljica  ima najveće srce od svih. Ona je prepoznala i shvatila moju potrebu pomoći bratu. Ja vjerujem da su sve učiteljice takve, odnosno da bi znale prepoznati svaku situaciju kako bi pomogle svojim učenicima.

Moje iskustvo i priča su primjer kako treba biti ustrajan, pozitivan, motivisan i hrabar i samo takvim pristupom možeš pomoći sebi i drugima oko sebe. Svojim potezom i ponašanjem sam promijenio odnose nas u porodici – misleći na odnos roditelja prema meni i bratu.

Počeli su nas gledati jednako, bodriti jednako jer su uvidjeli da samo takvim pristupom mogu dati i veći motivaciju i snagu bratu da se bori sa nedaćama na koje nailazi.

Sretan sam i ne osjećam se više tužno, ni kao neki usamljenjik koji želi pomoći bratu. Rekao sam učiteljici kako kad odrastem želim biti učitelj je je to sjajna prilika kako se djeci pored prenosa znanja može i na drugačiji način pomoći. Njoj se ideja dopala!”

Davud i Ferid su primjer da je ljubav između braće pokretač svega, i da ništa ne može stati na put zajedničkoj snazi. Pokazali su da nema mjesta nejednakosti i diskriminaciji.

Jer za let, potrebno je da raširimo krila – a za zagrljaj, ruke! Zagrljaj za prihvatanje svakoga ko je po bilo kojem osnovu drugačiji od nas.