LJUDSKA PRAVA

Prepreke i teškoće u obrazovanju učenika s invaliditetom

Piše: Almira Musić

Obrazovanje predstavlja jedno od osnovnih prava svakog pojedinca, propisano i Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima iz 1948. godine, članom 26. Svatko ima pravo na obrazovanje. Obrazovanje mora biti besplatno, barem na osnovnom i temeljnim stupnjevima. Osnovno obrazovanje mora biti obvezno. Tehničko i stručno obrazovanje mora biti opće dostupno, a visoko obrazovanje mora biti jednako dostupno svima na osnovi uspjeha.

Međutim, ukoliko je obrazovanje isprepleteno preprekama sa kojima se suočava osoba koja se obrazuje, onemogućava se obrazovanje kao jedno od osnovnih ljudskih prava.

Prepreke u obrazovanju mogu imati različite oblike, kao što su fizičke, tehnološke, sistemske, finansijske, a mogu nastati i zbog neuspjeha pružatelja obrazovanja da na vrijeme stavi na raspolaganje potreban smještaj.

Analizirajući stanje u Bosni i Hercegovini te iskustva prosvjetnih radnika identificirali smo sljedeće prepreke i teškoće u obrazovanju učenika sa invaliditetom:

  1. Nedostatak dostupnih mogućnosti

Učenicima s invaliditetom nije na raspolaganju dovoljno usluga i mogućnosti koje su neophodne i koje odgovaraju njihovim zahtjevima. U ranom obrazovanju često su potrebne više vrsta usluga, npr. u školama fizički pristup ograničava izbor, kao i pružanje usluga podrške te odabir škola koje su spremne pružiti potpun pristup nastavnom planu i programu. Ruralna i izolirana područja pružaju minimalne mogućnosti za obrazovanje djece sa invaliditetom.

  1. Nedostatak informacija porodicama ili budućim učenicima o opcijama

Mnogi roditelji i ne znaju koje su mogućnosti za njihovu djecu, posebne škole ili inkluzivne škole ili o nemaju informacije o pristupu pomoćnim uslugama. Često nisu svjesni kako pristupiti odgovarajućim obrazovnim uslugama, potrebama svog djeteta s invaliditetom, osobito u ranoj intervenciji i tokom odgoja u ranom djetinjstvu. Za starije učenike je teško dobiti dovoljno informacija o stručnom obrazovanju, osposobljavanju prije zapošljavanja i usluge podrške ili obrazovanje odraslih i obrazovanje u zajednici. Mnogi roditelji nemaju informacija o procedurama za financiranje ili o planiranju obrazovnih ciljeva učenika i način na koji se oni uspostavljaju, ili koja je uloga pomoćnika ili može li se nabaviti oprema za pomoć u pristupu nastavnom planu i programu.

  1. Koordinacija između socijalnog sistema, zdravstva i obrazovnih institucija je nezadovoljavajuća

Potreba za saradničkim pružanjem usluga vażna je u pružanju podrške učenicima s invaliditetom, zato je potrebna koordinacija između obrazovanja, zdravstva i centara za socijalni rad. Usluge osoblja najnužnijih disciplina kao sto su logopedija, radna terapija i fizioterapija često nisu lako dostupni obrazovnim ustanovama za svoje učenike. Postupci za pristup tim uslugama su komplikovani, posebno u manjim mjestima gdje nema dovoljno stručnih lica.

  1. Nedovoljno i komplikovano finansiranje  učenika sa invaliditetom

Nedovoljno osiguranje sredstava najveći je problem u osiguravanju jednakog pristupa obrazovanju za učenike s invaliditetom. Postupci i formulari za podnošenje zahtjeva za finansiranje su previše složeni, izrażena su kašnjenja. Finansijska podrška nije dostupna za uvjete kao što su blagi intelektualni invaliditet, problemi u ponašanju i poteškoće u učenju. Mnogi učitelji suočavaju se s tim problemima jer bi učenici iz gore navedenih kategorija uz malu podršku logopeda ili drugu podršku za osobe s invaliditetom napredovali u obrazovanju, s vrlo malo finansijskih ulaganja.

  1. Nedovoljno obučenih pomoćnika i pomoćnog osoblja te poteškoće s nedostatkom zdravstvene njege i opreme

Nema dovoljnog broja pomoćnika nastavnika ili pomoćnika za integraciju te im nije dovoljno pružena obuka i stručna podrška. Takođe, mnoga djeca, mladi ljudi i odrasli s invaliditetom zahtijevaju osobnu njegu ili medicinske intervencije tokom dana. Postoje problemi u utvrđivanju ko poduzima te postupke, bilo da se radi o učiteljima, roditeljima, zdravstvenom osoblju kao i troškovima. Nedostatak odgovarajuće opreme po potrebi za pojedine učenike, od slušnih i vidnih pomagala, do elektronički prilagođenih uređaja za mobilnost, do hodajućih okvira. Potrebna je prilagodba kurikuluma jer su nastavni planovi i program ograničeni i neprilagodjeni. Nastojati omogućiti sudjelovanje roditelja u potpori učenika u cilju savladavanja odgovarajućeg obrazovnog cilja i planiranja programa. Učitelji trebaju energično poticati sudjelovanje roditelja, a roditeljima jasnije objasniti proces i daleko više treba uzeti u obzir mišljenje i savjete roditelja. Potrebna je obuka nastavnika, pomoć i podrška pri integraciji, jer je vjerovatno najveći problem od svih u čitavom spektru prepreka, pristup obrazovanju za učenike i studente s invaliditetom, zajedno s problemom nedostatka finansijske podrške. Istraživanja su pokazala da je učiteljev osjećaj povjerenja daleko najveći faktor za uspjeh nastavnika inkluzivnih razreda. Samopouzdanje dolazi samo od kombinacija obuke, podrške, iskustva i rezultirajuće kompetencije.

  1. Prelazni programi i postupci nisu odgovarajući

Postoji velika potreba za više usluga i sveobuhvatnijim i odgovarajućim uslugama za pomoć studentima s invaliditetom u tri glavne faze prelaska s jedne razine obrazovanja na sljedeću. Oni su svi od velike važnosti za uspješno napredovanje učenika u sljedeće nivoe.  Prva prelazna faza je od usluga u ranom djetinjstvu/predškole i osnovne škole. Ova faza može rano umoriti i opteretiti dijete prilikom ulaska u formalni školski sistem. Drugo, teškoća za sve učenike je napredovanje od osnovne do srednje škole. Treća, vrlo vitalna faza, je prelazak iz škole na posao, obuka prije zaposlenja i osposobljavanje, akademski kurs ili obrazovanje u zajednici.

Postoji potreba za daleko više usluga u ovom području, kako bi se omogućilo osobama s invaliditetom da ili pribave sredstva za život, ili pruże značajne aktivnosti u mjeri u kojoj je to potrebno, za popunjavanje njihovog vremena na koristan način. Postoji mnogo dokaza i prijava od roditelja, nastavnika , do direktora škola, posebno ako učitelj, ili posebno direktor škole ima stav koji je ili negativan ili potpuno otporan na postavljanje učenika s invaliditetom u redovno školsko okruženje. To je područje na koje se većina ljudi žestoko žali, a najviše roditelji učenika s invaliditetom. Pritužbe su češće usmjerene protiv direktora više nego protiv učitelja. Stalne su prepreke i razočaranja za roditelje djece s invaliditetom, što dovodi do nestabilnih emocija i mnogo promašenih nada i očekivanja.

  1. Diskriminacija od strane škola i drugih obrazovnih ustanova

Direktna ili indirektna diskriminacija obrazovnih institucija prema učenicima sa invaliditetom javljaju se redovno, u nekim slučajevima, diskriminacija prema invalidnosti je otvorena i direktna; u drugima je utemeljena na nedostatku znanja o pitanjima invalidnosti i praksi uključivanja. Dok se ne budu više poštovala i bolje poznavala i razumijevala prava osoba sa invaliditetom  i načela ljudskih prava pojedinci i institucije će ih nastaviti diskriminirati, svjesno ili nesvjesno. Međutim, obrazovanje mora da podržava široko rasprostranjeni put prema jednakom pristupu obrazovanju za učenike i studente s invaliditetom.

  1. Diskriminacija, društvena izolacija, zadirkivanje, maltretiranje ili uznemiravanje od strane učenika bez invaliditeta

Nažalost, postoji učestalost obilježavanja i diskriminacije učenika s invaliditetom od strane učenika bez invaliditeta. Čini se da se to događa mnogo više obično u dobnim skupinama otprilike od početka puberteta (12-13 godina) nego u mlađim dobnim skupinama, koje su sklonije prihvaćanju i od pomoći su u njihovom odnosu prema vršnjacima s invaliditetom. To donekle ovisi o poticajnom okruženju u školi, od učitelja i ostalog osoblja. Roditelji učenika koji nemaju invaliditet ponekad su ogorčeni da razred u kojem njihovo dijete uči uključuje jednog ili više učenika s invaliditetom. To je posebno tako u školama koje imaju za cilj akademsku izvrsnost, ti su roditelji svjesni učiteljevog vremena i pažnje podijeljene među učenicima različitih sposobnosti. Neki roditelji imaju čiste predrasude i ne vole svoje dijete povezivati sa učenicima s invaliditetom, osobito onima s očitim tjelesnim invaliditetom ili s intelektualnim teškoćama.

U javnosti je sve veći zahtjev, potaknut političkim razmatranjima za promicanje konkurentnog akademskog postignuća kao glavnog cilja školskog obrazovnog sistema. Mnogi smatraju da je to uski pogled na obrazovanje za sve učenike i ostavlja čak i učenike bez invaliditeta koji nisu akademski nadareni na marginama, ne prepoznajući mnoge druge elemente osim intelekta koji čini cijelo obrazovanje, poput kreativnih nastojanja (slikanje, muzika, umjetnost) ili međuljudske vještine i društvena pitanja.

Bosna i Hercegovina ima još puno posla oko inkluzivnog obrazovanja, jer moramo nastaviti raditi zajedno sve dok se sve ove prepreke ne uklone.

Škole u našoj zemlji moraju se pobrinuti da učenici s teškoćama u razvoju nisu dodatni teret. Osobe s invaliditetom nude uvid i perspektivu života koju mnogi drugi ljudi ne vide. Oni dodaju toliko vrijednosti učionici i društvu kada učitelji dopuštaju da napreduju i pomažu im da ostvare svoj puni potencijal.

Facebooktwitterpinterestlinkedinmail