Piše: Anesa Agović
U prethodnom tekstu o košarci u kolicima, pisali smo zašto je važan jedan pristup svakom sportašu i sportistkinji bez obzira na postojanje invaliditeta, ali i naglasili samu razliku između “standardne” košarke i košarke u kolicima. Osim toga pokrenuli smo i samu diskusiju o tome zašto je važna košarka za sveukupni kvalitetniji život osoba s invaliditetom i na koji način košarka jeste put do inkluzije.
Iako najmanje million puta pomenuta UN Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom, čija je potpisnica i Bosna i Hercegovina, napredak i na sportskom nivou nije baš zadovoljavajući. Članom 30 Konvencija garantuje da osobe sa invaliditetom imaju pristup uslugama onih koji se bave organizacijom sportskih, rekreativnih i turističkih aktivnosti. U zaključnim razmatranjima Komiteta za prava osoba s invaliditetom, navedena je zabrinutost što se ne može utvrditi značajan napredak uprkos činjenici da postoji usvojena strategija za period 2016-2021. godinu za promociju dostupnosti obrazovnih, kulturnih i sportskih objekata.
Košarka je timski sport, ali naše društvo i nije baš timski igrač
O tome koliko je naše društvo jednako kada je u pitanju sport, Muamer Čičak, član sa više od 20 godina iskustva u Košarkaškom klubu invalida “Bosna” Zenica i trener sa licencom, naglašava da i pristup sportu ostaje problematično pitanje s kojim se suočavaju osobe s invaliditetom. Problematično je od samih sportskih aktivnosti osoba s invaliditetom kao sportaša, tako i na njihov pristup sportskim prostorima kao gledaoca. “Konkretno, dječaci i djevojčice s invaliditetom ne uživaju iste mogućnosti praktikovanja sporta kao njihovi radno sposobni vršnjaci, pogotovo u sferi tjelesnog odgoja u školama sa svojim kolegama. Prema tome, oni nemaju mogućnosti sticanja navike treniranja sporta u ranoj dobi, što je veoma bitno za njihov dalji razvoj.”
Osobe sa invaliditetom su diskriminisane i od strane onih koji u svojim planovima i programima, te budžetima, nisu razmotrili realnu sliku potreba osoba s invaliditetom, nisu sistemski riješili oblasti rehabilitacionog, rekreativnog, školskog i takmičarskog sporta osoba s invaliditetom, pa se odluke o tome donose ovlaš, paušalno bez ispitivanja realnih pokazatelja i konsultacija nevladinog sektora, medicinskih stručnjaka i stvarnih potreba dijagnoza pacijenata. Što se tiče nagrađivanja, velikoj većini osoba s invaliditetom je sam izlazak iz kuće i bavljenje fizičkom aktivnošću ogromna nagrada, jer nisu opterećeni nagradama, nego samo žele ravnopravan tretman u društvu.
“U zemljama EU pravo na termine, korištenje svih sportskih objekata, prevoza, svlačionica, pristupa objektima, javni saobraćaj za osobe s invaliditetom je u redu prioriteta jednako kao i prema svim drugim građanima. Sportski radnici su nastavnici i profesori sporta koji su svoje znanje specijalizovali za oblasti invalidskog sporta, i oni su također zaduženi za davanje sugestija vladama i njihovim timovima za unaprjeđenje života osoba s invaliditetom. Spoj vladinog i nevladinog sektora sa medicinskim i sportskim stručnjacima daje rezultate, i bez ovoga nema napretka, te nam je u protivnom diskriminacija zagarantovana jako dugo”, pojašnjava Čičak.
Zakonodavstvo i praksa se itekako razlikuju kada je sport za osobe s invaliditetom u pitanju!
Iako prema Zakonu o sportu u BiH, osnovni principi na kojim se organizuje sport u Bosni i Hercegovini su između ostalog prava i slobode sportista, kao i jednaka dostupnost sporta bez obzira na rasu, boju kože, nacionalnu ili etničku pripadnost, socijalni status, vjersko, političko ili drugo uvjerenje, invaliditet, zdravstveni status, dob, pol, rod, seksualnu orijentaciju, rodni identitet ili bilo koje drugo lično svojstvo. Zabranjena je diskriminacija u sportu, u skladu sa Zakonom o zabrani diskriminacije (“Službeni glasnik BiH”, broj 59/09) i Zakonom o ravnopravnosti polova u Bosni i Hercegovini (“Službeni glasnik BiH”, broj 32/10).
Popularnost sporta osoba s invaliditetom kod nas je na najnižem stepenu, kao što smo i na početku naglasili. Razlog tome je što društvu on predstavlja teret, a to je pogrešno tumačenje iz razloga što pokretljive osobe i osobe s invaliditetom imaju iste potrebe za sportom, samo su prilagođene uzrastu, dobi, spolu, te stepenu i vrsti invalidnosti. Sve što trebaju pokretljive osobe, trebaju i osobe s invaliditetom, u istom obliku.
Sport osoba s invaliditetom je vrlo specifična sportska grana, koja za razliku od tzv. “standardnog” sporta podrazumjeva i uključivanje različitih vrsta sportskih i pomoćnih radnika: sportske asistente, asistente za korisnike invalidskih kolica, defektologe, terapeute i sportske klasifikatore za takmičarski sport osoba s invaliditetom. Sport osoba s invaliditetom ima veliku važnost u procesima inkluzije i poboljšanja kvalitete života osoba s invaliditetom.
U dosadašnjoj praksi pokazalo se da je sport najefikasniji način psihofizičke rehabilitacije lica sa teškim tjelesnim oštećenjem. “Treba napomenuti da kod paraplegičara fizička aktivnost znači ŽIVOT, jer se na taj način izbacuju toksične materije iz tijela, pokreću se određene skupine mišića koje su neaktivne ili su zamrle, organi za varenje bolje rade, balansira se sa tjelesnom težinom i masom tijela, psihički su stabilniji, nisu u zatvorenom prostoru, te tako vrše resocijalizaciju i rehabilitaciju, ne osjećaju se odbačeno i beskorisno, i uključuju se u normalne životne tokove, a samim tim postaju i korisni članovi lokalne zajednice”, pojašnjava Čičak i podsjeća o značaju bavljenja sporta za osobe s invaliditetom.
Čičak govoreći iz iskustva u radu sa osobam s invalditetom kaže da osobe koje treniraju i koje se bave nekom fizičkom aktivnošću, nisu podložne dobijanju dekubitusa (otvorenih rana) uslijed dugotrajnog sjedenja ili ležanja, kao ni infekcijama urinarnog trakta što je najčešći problem kod paraplegičara koji se veoma teško sanira. Njihovo duševno stanje se popravlja, bolje komuniciraju sa okolinom, više se druže sa drugim osobama, postaju sigurniji u sebe i svoje psihofizičke sposobnosti, te vezanost za invalidska kolica ne vide kao hendikep već kao svakodnevnu potrebu za obavljanje redovnih društvenih poslova i zadataka. “Treba istaći nepobitnu činjenicu, da se ove osobe ne mogu baviti efektivno niti jednom drugom fizičkom aktivnošću ili sportom osim košarkom u kolicima, zbog specifičnosti njihovih povreda što se ogleda u nedostatku balansa pri držanju tijela u sjedećem položaju.”
Muamer Čičak ovim putem je želio i preporučiti svim relevantnim akterima u našem društvu, koji se bave rješenjima problema sporta osoba s invaliditetom, da pogledaju primjere korištenja sportskih objekata i svih drugih potreba koje imaju osobe s invaliditetom u zemljama EU i vidjet će koliko su osobe s invaliditetom na margini društva.
Evropska komisija je osnovala Akcioni plan EU-a za osobe s invaliditetom (Disability Action Plan) kako bi se osigurala dosljedna politika ostvarivanja prava osoba s invaliditetom u proširenoj Uniji.
Koncept jednakih mogućnosti u sportu za osobe s invaliditetom temelji se na tri osnovna principa –
- a) jednak pristup sportskim prostorima za sportaše, b) jednak pristup sportskim prostorima kao gledateljima i c) finansijska pomoć za osobe s invaliditetom koje se žele baviti sportom (npr. troškovi opreme, obuka osoblja i prilagođeni sadržaji).
“Jedan od uslova Evropske komisije za prijem je takođe ispunjavanje svih uslova iz oblasti zaštite osoba s invaliditetom, pa bismo u skladu s tim mogli sugerisati da se konačno sistemski riješi ova oblast uvezivanjem zdravstvenih institucija, terapeuta, profesora invalidskog sporta i sportskih klubova, kako bi se konačno utvrdile potrebe za rehabilitacionim, rekreativnim, školskim i takmičarskim sportom osoba s invaliditetom, te djelovalo u tim pravcima kroz propisivanje obaveznog uključivanja osoba s invaliditetom nakon medicinskog tretmana i rehabilitacije u sportske aktivnosti kako bi se na što bolji način naučili nositi s invaliditetom, kako bi ojačali fizičku snagu jer se različitim kineziološkim aktivnostima izvršava direktan učinak na tjelesnu komponentu organizma osobe s invaliditetom, ali i kako bi mentalno postali jači i ponovno se uključili u svakodnevne obaveze i socijalizirali se”, ocjenjuje Čičak.
Osim mišljenja i Muamera Čička, sa nama je podijelila svoje iskustvo o diskriminaciji kao sportistkinji s invaliditetom, gdje je bila itekako izložena diskriminaciji od strane države. Osim što je osoba s invaliditetom i žena, ona je za svoje uspjehe na domaćim i međunarodnim takmičenjima skoro pa duplo manje bila nagrađena od strane svojih kolega bez invaliditeta, u skoro istom rangu – izuzev toga što je to sport za osobe bez invaliditeta, “standardni”. Tražimo jednakost za sve u našem društvu, bez obzira na invaliditet, dok naša država zvanično vrši diskriminaciju nad sportistima sa i bez invaliditeta. Tako u slučaju jednog sportiste, institucije i zvaničnici su se utrkivali ko će i na koji način ga više nagraditi, dok se u slučaju osoba s invaliditetom takmičimo na koji način što prije zaboraviti na izvanredni uspjeh svakog sportiste, pojedinca i/ili tima osoba s invaliditetom. Ne želimo imenovati nijednog sportistu, s obzirom da se svi u našem društvu boje posljedica, ukoliko se bore za pravdu, koju bi trebala država sprovoditi.
Muamer Čičak, osoba koja se daje srcem za razvoj košarke u kolicima, cijeni priliku da naglasi probleme sa kojima se susreću, ali i naglašava da postoji ogromna potreba za ukazivanjem na diskriminaciju osoba s invaliditetom kroz medije, ne samo u sportu nego i u ostalim segmentima života osoba s invaliditetom, a ovakav tekst predstavlja pozitivan primjer partnerstva medija sa nevladinim sektorom.
