Piše: Amina Kolašinac
Evidentna je povećana upotreba govora mržnje i ksenofobičnih stavova u javnom prostoru prema migrantskoj i izbegličkoj populaciji koja boravi na teritoriji Balkanskog poluostrva, konkretnije u zemljama bivše Jugoslavije. Zabrinjavajuća je činjenica da su u posljednih par godina društvene mreže preplavljene antimigrantskim grupama čiji sadržaji po pravilu čine govor mržnje, nacionalna i vjerska netrpeljivost, stavovi zasnovani na predrasudama i negativnim stereotipima, lažne vjesti koje šire ksenofobične i rasističke ideje i pozivaju na nasilje. Nažalost, takve grupe su za kratko vrijeme okupile na stotine hiljada pratilaca, poput Facebook stranice “Stop naseljavanju migranata” koja broji više od 330.000 članova.
U Bosni i Hercegovini se osjeti porast tenzija prema migrantima, a situaciju dodatno otežavaju mediji koji senzacionalno izvještavaju o napadima migranata na ljude. Situacija je jako loša, jer se migrantska skupina stavlja u kontekst u kome se razvija antagonizam, strah, opasnost kod građana i predrasude, a to dodatno doprinosi širenju panike i mržnje. Neophodno je prekinuti mit o kriminalizaciji migrantske populacije, jer nijednu populaciju ne treba kriminalizovati, kako većinske narode, tako ni manjinske, a posebno ne one čija ljudska prava moramo poštovati.
Još od otvaranja tzv. Balkanske migrantske rute koja vodi preko Bosne i Hercegovine u virtuelnom prostoru vodi se “bitka” između dvije grupacije. Prva su ljudi koji migrante smatraju ljudima u nevolji, u potrebi, pa im na različite načine i pomažu da lakše prođu kroz putovanje njihovog života. Druga grupacija su ksenofobi i desničari koji zastupaju narativ da su migranti dio “zavjere”, da su teroristi i opasnost po građane BiH i Evrope. U praksi, u javnom prostoru, druga grupacija čini se glasnijom.
Educiranje građana je imperativ u našem društvu
Suočavamo se sa velikim plasmanom lažnih vijesti kojima se pokušava potaknuti strah i mržnja prema migrantima. Govor mržnje ima negativan učinak na cijelo društvo, a borba protiv govora mržnje postavlja nove izazove, naročito u digitalnom okruženju. Mnogo je izazovnija borba protiv govora mržnje u virtualnom prostoru, zbog mnoštva faktora – anonimizacije onoga ko širi govor mržnje, nedostatka zakonske regulative i zamjena teza između govora mržnje i slobode izražavanja.
Naime, potrebno je educirati građane i medijski ih opismeniti kako bi mogli kritički analizirati informacije i vijesti koje do njih dolaze. Ta vrsta opismenjavanja se zaista čini imperativom, budući da je javnost zasuta brojnim dezinformacijama o migrantima koji ilegalno prelaze granicu i u manjim grupama pokušavaju iz Bosne i Hercegovine doći do odredišta na zapadu Europe. Iako je policija demantirala navode o silovanjima, pljačkama, oskvrnućima raspela i ubistvima, javnost je zbunjena i prestrašena. Pozivati na ubistva migranata postala je sasvim dopuštena retorika na društvenim mrežama, dok neki lokalni političari otvoreno pozivaju na postavljanje mitraljeskih gnijezda na granice.
Negativan dojam i stavovi o migrantima se formiraju većinom na emocijama, posebno na strahu od sukoba kultura, zatim krađe radnih mjesta i troška zbrinjavanja ljudi koji pristižu u Evropu. Taj strah građana, političari iskorištavaju za postizanje svojih partikularnih interesa. Kao primjer poslužit će nam izjava mađarskog premijera Viktora Orbana koji je prošle godine u martu izjavio “Najavili smo politiku protiv muslimanske migracije”, kada je 130.000 migranata prešlo tursko-grčku granicu te je apelovao da moraju biti zaustavljeni što je moguće južnije, referirajući se na žicu na mađarsko-srbijanskoj granici, izgrađenu tokom migrantske krize 2015. godine.
Upravo u ovakvim situacijama bi uloga medija trebala biti takva da pravilno adresiraju te probleme, odnosno da osude ovakav način retorike i onemoguće širenje govora mržnje u medijima.
Kroz medije bi se trebao jače trebao čuti glas osoba u pokretu
Mediji bi trebali ići dublje od neistraženih priča koje raspiruju tjeskobu te bi trebali promovirati pozitivne vrijednosti migracija. Kroz medije bi se trebao jače trebao čuti glas osoba u porektu jer oni imaju vrlo malo mogućnosti direktno govoriti o svojim iskustvima i patnjama, te bi ove osobe trebali biti sudionici, a ne objekti medijskog izvještavanja. Mediji ne samo da bi se trebali suzdržavati od govora mržnje, već bi trebali izvještavati na način širi od pukog davanja osnovnih informacija.
Kada bi mediji naglašavali emotivne i druge lične razloge zbog kojih je došlo do migracija te zajedničke vrijednosti i pozitivne učinke migracija u našim društvima, slika o migrantima bi bila zasigurno drugačija i pozitivnija. Mediji često, radi ličnog publiciteta i potrebe za senzacijama, problem migranata i izbjeglica posmatraju jednostrano i usko, fokusirajući se na određenu incidentnu situaciju, a ne u njegovom totalitetu, čime se objektivnost i profesionalizam dovode u pitanje. Kroz javni prostor se veoma lako manipuliše ljudskim emocijama. Kroz stil izražavanja koji mediji koriste u odnosu na ovu tematiku, pobuđuju netrpeljivost, stigme, pa i govor mržnje kod dijela javnosti prema migrantima i izbjeglicama, kao glavnim akterima pomenutih dešavanja. Istraživanja o ovoj temi pokazuju da stereotipi koji su produkt ovakvog informisanja igraju glavnu ulogu u formiranju stavova kod dijela javnosti i izgrađuju njihovu negativnu percepciju u odnosu na migrante.
Napravit ćemo paralelu tako što ćemo se dotaći slike tijela utopljenog trogodišnjaka na obali Turske iz 2015. godine koja je javni diskurs pomaknula u humanijem i empatičnijem smjeru, ali i izvještavanje o terorističkom napadu u Parizu koje je stvorilo atmosferu straha. To je jasan pokazatelj kako medijsko izvještavanje utiče na javnost.
Pretjerana upotreba naziva “migrant”
Problematična je i pretjerana upotreba naziva migrant, kojom kao da se želi dodatno obezličiti osoba, umanjiti njene ljudske osobine i sve te ljude koji su došli iz različitih dijelova svijeta posmatrati kao nekakvu homogenu masu bez imena, prezimena i prošlosti. “Migranti se potukli”, “Migranti opljačkali”, “Tuča migranata” i sličnim medijskim naslovima kao da im se dodatno žele oduzeti ljudska svojstva i dostojanstvo. Takvo homogeniziranje u kojem se grupa ljudi pokušava prikazati kao masa u kojoj svi imaju iste osobine, ciljeve, itd. plodno je tlo za širenje govora mržnje, huškanja i različitih oblika generalizacije
Istraživanje koje je sprovedeno za potrebe medijskog praktikuma “Izvještavanje o migrantima i izbjeglicama – #TačnoJeBitno”, a čija je autorka Rea Adilagić iz Udruženja BH novinari, pokazalo je da se o migrantima i izbjeglicama izvještavalo na veoma neprofesionalan način i da su se u više od polovine analiziranih tekstova migranti i izbjeglice spominjali kao opasni po bosansko hercegovačke građane, a već u naslovima se nastojala širiti panika, dok su se u samim sadržajima autori koristili pretpostavkama i neprovjerenim informacijama.
Pored medija, i politički lideri bi se trebali suzdržavati od govora mržnje i biti svjesni svoje odgovornosti i težine svojih riječi. Ne možemo a da se ne dotaknemo i bivšeg ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine Fahrudina Radončića koji je osnivač medija, gdje u svojim tekstovima potiče netrpeljivost prema migrantima. Po njegovom mišljenju, izbacivanje migranata iz države je bilo jedino logično rješenje. Mediji su pisali o tome da je na ovaj način, Fahrudin Radončić sa pozicije ministra sigurnosti vlastitu zemlju proglasio nesigurnom i nazvao je potencijalnim terorističkim leglom. Nesporno je da boravak migranata u bilo kojoj svjetskoj zemlji predstavlja sigurnosni izazov, ali je način na koji se države nose sa tim itekako različit.
Ekspert za sigurnosna pitanja Safet Mušić, koji još od 2015. godine istražuje problematiku migracija, o prisutnosti govora mržnje prema migrantima na teritoriji Bosne i Hercegovine kaže da je govor mržnje u BiH je izrazito prisutan i usmjeren je prema svim kategorijama ljudi, ne samo prema migrantima.
“Ono što BiH razlikuje od drugih država je to da govor mržnje često podstiču ili ga dodatno rasplamsavaju političari na visokim funkcijama. Oni koriste svoju poziciju, moć i medije koji su u njihovoj službi te plasiraju neistine o migrantskoj problematici i samim migrantima. Naročito je to izraženo u predizborno vrijeme, kada se širi strah od migranata, objavljuju se lažne vijesti i senzacionalistički izvještava o događajima vezano za migrante. Problem je što nakon potvrde da su te vijesti bile lažne , niko ne demantuje to niti iko odgovara za plasiranje lažnih vijesti i govora mržnje o migrantima. Tako su plasirane vijesti da u BiH dolazi 100.000 migranata i da naseljavaju BiH, da dobijaju naše lične karte i sl.”
Govor mržnje prema osobama u porektu najviše šire pripadnici ekstremnih organizacija
Govor mržnje najviše šire pripadnici ekstremnih organizacija, nerijetko i mladi ljudi koji imaju nacionalistička ubjeđenja, ali kao što sam već pomenuo, najopasnije je kada taj govor mržnje šire političari. “U nekim slučajevima i neprofesionalni novinari podlegnu histeriji i svojim neprofesionalnim izvještavanjem dodatno šire govor mržnje. Veći dio govora mržnje plasira se putem društvenih mreža ili komentatima na portalima”, smatra Mušić.
U razgovoru sa migrantima, Mušić primjećuje to da su oni svjesni da su stigmatizirani, da ih ljudi ne doživljavaju sebi ravnima. “Većina migranata ističe da su u BiH dobro prihvaćeni, pored svih dešavanja, za neka od njih su migranti odgovorni. U psihološkom smislu to opterećuje migrante, neki od njih su bili izloženi govoru mržnje na ulici, a neki čaki od strane policije. Naročito je to izraženo od strane policije Republike Hrvatske, što su prenijeli The Guardian i drugi strani mediji.”
O tome na koji način govor mržnje prema migrantima utiče na njih, Mušić ističe: “Organizacija DCR provodi i programe psihološke podrške migrantima koji su bili predmetom direktnog govora mržnje, jer je dio migranata pokazao psihološke probleme, odnosno ponašajne probleme. Kod nekih migranata to izaziva strah, a kod drugih anksioznost i neurotičnost, što može izazvati agresivno ponašanje. Agresivne odlike ponašanja migranata vode u unutarnje sukobe, koji se nekad mogu prenijeti i van kampova”.
Medijsko predstavljanje migranata u ozbiljnim i referentnim medijima ja uglavnom korektno, ali mediji pod kotrolom vlasti (režimski mediji) i mediji koje finansiraju lica iz desničarskih krugova često šire neistine o migrantima, te time i izazivaju govor mržnje prema njima. Posebno prednjače portali i društvene mreže kada je riječ o govoru mržnje, jer nema dovoljno sistemske kontrole nad istima. “Istinita slika o migrantima je ona koju prezentuju UN, i njene organizacije koje rade sa migrantima, takođe su istinite i informacije koje dolaze od zvaničnih tijela EU. Slika o migrantima u lokalnim medijima često nije realna i nije istinita.”
Ne tako davno, mnogi od nas su bili u istoj ili sličnoj ulozi kao današnji migranti i prognanici iz Sirije. I mi smo, također, bili etiketirani i stigmatizirani u sredinama u koje smo dolazili jer je prilagodba na drugačije često kompleksan proces. Pa zašto onda ne bismo olakšali ovoj populaciji bar toliko da ne podstičemo govor mržnje protiv njih i da budemo empatičniji?!
Ovaj tekst je nastao u okviru projekta “Suzbijanje govora mržnje kroz osnaživanje mladih” (“Suppressing Hate Speech Through Empowerment of Youth”) je finansiran od strane Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Holandije u BiH kao dio MATRA (Društvena transformacija) programa. Projekat sprovode partnerske organizacije Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH i Global Analitika.
