LJUDSKA PRAVA

Država olakšava osobama s Down sindromom, ali sporadično i nesistemski

Piše: Eldar Abaz 

Osobe s Down sindromom, kao i osobe s invaliditetom u cjelini, kako u prošlosti tako i sada su isključene iz društva, odnosno građani se još uvijek navikavaju da su osobe s Down sindromom njihove komšije, kolege, učenici.

O položaju osoba s Down sindromom, te koliko su prihvaćene u društvu razgovarali smo sa predsjednicom Udruženja “Život sa Down sindromom” Federacije Bosne i Hercegovine Sevdijom Kujović. Rad ovog Udruženja se zasniva  na promociji ljudskih prava osoba s Down sindromom, rušenju predrasuda prema njima,  kroz aktivnosti javnog zagovaranja, informisanja i edukacije roditelja, odgajatelja, nastavnika, te medicinskih radnika i drugih stručnjaka, koji prate razvoj i podučavanje osoba s Down sindromom, a uz podršku Stručnog tima Udruženja.

“Još uvijek postoji nedovoljno razumijevanje građana o potrebama i podršci za osobe s Down sindromom, jer prevladavaju ponašanja kao što je izbjegavanje, ignoriranje, isključivanje, te sažaljenje. Postoje građani koji u vrtiću, školi, sportskom klubu, komšiluku i slično vide osobe s Down sindromom jednakopravnim i vrijednim članovima društva, ali je to, nažalost, i dalje nedovoljno za potpunu inkluziju osoba s Down sindromom”, istakla je Kujović.

Na koji način se zapravo može povećati svijest građana i podići nivo inkluzije, Sevdija Kujović smatra da učešće osoba s Down sindromom u svim segmentima društva doprinosi stvaranju inkluzivnijeg i pravičnijeg društva, unapređenju kvalitete odgojno-obrazovnog rada, poboljšanju kompetencija svih aktera, a naročito nastavnika, razvoju empatije kod drugih osoba, razvoju vršnjačke podrške, te povećanju pristupačnosti u društvu, povezivanju škole i tržišta rada.

“Inkluzivni odgoj i obrazovanje je kvalitetan odgoj i obrazovanje za svako dijete, tj. osiguranje prisustva, pristupačnosti, te podrške, sudjelovanja i postignuća svakog djeteta u skladu s njegovim kapacitetima, potrebama i interesovanjima uz ostvarivanje svih propisanih prava. Ostvarivanje inkluzivnog odgoja i obrazovanja znači drugačiji pogled na ljudsku prirodu, kapacitete, karakteristike i potrebe, odnosno izmijenjenu paradigmu razumijevanja odgojno-obrazovnog rada, stavljanje u fokus djeteta u odnosu na nastavni plan i program, zatim kontinuiranu suradnju sa subjektima iz djetetovog mikrosistema. Inkluzivni odgoj i obrazovanje je koncept koji uključuje svako dijete. U inkluzivnom odgoju i obrazovanju djeca s Down sindromom učestvuju i uče u odgojno-obrazovnoj ustanovi koja se nalazi u lokalnoj zajednici i ne moraju biti odvojene od svoje porodice. Djeca rastu, uče i igraju se sa svojim vršnjacima koji nemaju Down sindrom što može pozitivno uticati na njihov ukupni napredak jer najbolje uče putem imitacije”, ističe Kujović

Stanje u inkluzivnom obrazovanju djece i mladih s Down sindromom u Bosni i Hercegovini još uvijek nije zadovoljajuće

Prema Članu 24. UN Konvencije o pravima osoba s invaliditetom države potpisnice moraju osigurati ostvarivanje prava osoba s invaliditetom na obrazovanje kroz inkluzivni obrazovni sistem, na svim nivoima obrazovanja, uključujući predškolsko, osnovno, srednje i visoko obrazovanje, stručno obrazovanje i cjeloživotno učenje, vannastavne i društvene aktivnosti, za sve učenike, uključujući i osobe s invaliditetom, bez diskriminacije i pod jednakim uslovima s drugima.

Kujović je mišljenja da ministarstva i škole nisu dovoljno prišli ovoj tematici, te ističe da sve veći broj djece s Down sindromom upisuje i pohađa redovne osnovne i srednje škole,  ali ne može se reći da je to obrazovanje i kvalitetno. 

“Inkluzivno obrazovanje znači da svi učenici pohađaju i dobrodošli su u lokalnim odgojno-obrazovnim ustanovama i da im se pruža podrška da uče, doprinose i učestvuju u svim aspektima tog školskog konteksta. Inkluzivno obrazovanje znači da su svi prihvaćeni u svojim najbližim školama i da se podučavaju u redovnim odjeljenjima koja odgovaraju njihovom uzrastu i da se uključuju u sve aspekte učeničkog života u školi, te da primaju podršku koja odgovara njihovim potrebama. Sve ovo zapravo definiše kvalitetno inkluzivno obrazovanje”, smatra Kujović

Od nadležnih ministarstava, primarno ministarstava obrazovanja očekuje se unapređenje zakonskih i drugih propisa, izdvajanje finansijskih sredstava koje bi bile usmjerene prema školama koje pohađaju i djeca s invaliditetom, a sve kako bi škole mogle imati sve neophodne uslove da sva djeca, sa i bez invaliditeta, zajedno uče i druže. 

Kujović smatra da je potrebno omogućiti nastavnom i drugom  osoblju u školi da  se profesionalno usavršavaju u pogledu aspekata inkluzivne prakse, s toga trebaju organizovati timove koji će raditi na razvoju inkluzivne prakse i biti podrška učenicima s invaliditetom i osigurati potrebno vrijeme za njihov rad. “Razumna prilagodba učenicima s invaliditetom, pa samim tim i osobama s Down sindromom, osigurava pristup kvalitetnom inkluzivnom odgoju i obrazovanju i sticanje potrebnih znanja i vještina. Važan je momenat planiranja rada sa učenikom s Down sindromom koje mora biti usmjereno na učenika i u čijem centru je učenik s Down sindromom. Planiranje koje je usmjereno na učenika s Down sindromom stvorit će uslove za razvoj njegove samostalnosti i bolju povezanost obrazovanja i tržišta rada.”

Samostalan život osoba s Down sindromom još uvijek nije moguć

Pravo na izbor, slobodu i porodicu su tri osnovna ljudska prava koji pripadaju i osobama s invaliditetom samim tim i osobama s Down sindromom i predstavljaju samo dio od mnogobrojnih prava koji se ne poštuju. To se ogleda u tome što Bosna i Hercegovina još uvijek ne primjenjuje Član 9. UN Konvencije o pravima osoba s invaliditetom. Između ostalog, u ovom članu  je navedeno: “Kako bi se osobama s invaliditetom omogućilo nezavisno življenje i potpuno sudjelovanje u svim područjima života, potrebno je poduzeti odgovarajuće mjere kako bi im osigurao pristup, na ravnopravnoj osnovi s drugim osobama, izgrađenom okruženju, prevozu, informacijama i komunikacijama, uključujući informacijske i komunikacijske tehnologije i sisteme, kao i ostaloj opremi, prostorima i uslugama namijenjenim javnosti, kako u urbanim tako i u ruralnim područjima.” 

Osobe s Down sindromom mogu učiniti mnogo u svakodnevnom životu ukoliko dobiju adekvatnu podršku. Stoga je važno da imaju informacije koje su jasne i razumljive. Pristupačne informacije im pomažu da saznaju ono što je važno za njih, što im pomaže u donošenju vlastitih izbora i odluka.

“Uslijed nedostatka pristupačne informacije osobe s Down sindromom su isključeni i najčešće, drugi ljudi umjesto njih donose izbore i odluke. Kako bi se osiguralo da osobe s Down sindromom  budu dijelom zajednice, donose vlastite izbore i odluke, potrebno je, između ostalog, osigurati pristupačne informacije koje su jednostavne za čitanje i razumijevanje. Na osnovu toga, osobe s Down sindromom mogu biti informirani i donositi vlastite odluke”, mišljenja je Kujović.

Država ne olakšava osobama s Down sindromom

Nakon rođenja djeteta s Down sindromom, bez obzira da li se sumnja pojavila tokom trudnoće ili ne, nedostaje podrška roditeljima za prihvatanje novonastale situacije, vlastito osnaživanje, te organizaciju njege, odgoja i obrazovanja djeteta s Down sindromom.

Sevdija ističe i to da pored toga, izostaje sistem rane intervencije, koji podrazumijeva informisanje, savjetovanje, podsticanje rasta i razvoja djeteta, podršku, odgoj i obrazovanje, kako bi se osigurao holistički pristup i optimalni rast i razvoj djeteta s Down sindromom. To rezultira time da roditelji trebaju plaćati logopedske, edukacijsko-rehabilitacijske i druge usluge, ukoliko žele napredak svog djeteta, što nije uopće pristupačno niti povoljno.

“Ukoliko roditelji nemaju dovoljno finansijskih sredstava, onda dijete ne uspije iskoristiti potencijale u ranim godinama, kada je i plastičnost ljudskog mozga najveća. Odgojno-obrazovne ustanove izražavaju manjak ljudskih resursa, nespremnost, nepripremljenost i neadekvatnu opremljenost za pohađanje ustanove djeteta s Down sindromom. Roditelji nekada plaćaju i asistente u nastavi, te mnogobrojne vanškolske aktivnosti, kako bi djeci ponudili ispunjen i kvalitetan život. S toga, država olakšava osobama s Down sindromom, ali vrlo malo, sporadično i nesistemski.”

Pojedinci kao članovi društva  istovremeno obnašaju određene funkcije, te na tim svojim radnim mjestima mogu donositi odluke koje su pozitivne po osobe s Down sindromom. Osobe s Down sindromom imaju jednako pravo biti uključeni u društvo, bez obzira na nivo invaliditeta, te žele prava, a ne povlastice. Građani se trebaju odnositi prema osobi s Down sindromom kao prema bilo kojoj drugoj osobi, tj ponašati se prirodno i sa poštovanjem, to znači ne koristiti riječi kao što je invalid, retardiran, daunovac i slične pežorativne pojmove.

“Ne odnositi se prema osobi s Down sindromom sa sažaljenjem ili je gledati kao heroja za svakodnevne aktivnosti. Dakle, razvijati odnos prihvatanja, uvažavanja, priznavanja, te pozitivnog vrednovanja i uključivanja osoba s Down sindromom, jer osobe s Down sindromom mogu biti braća, sestre, djeca, zatim učenici, tetke, partneri, te prijatelji i kolege.”

Inkluzija kao način da se smanje i/ili iskorijene predrasude i diskriminacija

Predrasude su često rezultat nepoznavanja određene tematike. Zasigurno da će uključivanjem u društvo, drštvo imati veća saznanja o njima, o njihovim mogućnostima pa samim tim  će se i predrasude umanjiti. Iako stereotipi predstavljaju generalizaciju o određenim grupama ljudi, uvjerenje da ono što vjerujemo o jednom članu neke grupe karakterizira cijelu grupu, predrasude su mnogo složenije i opasnije, jer one, osim što predstavljaju sudove koji nisu zasnovani na činjeničnim i logičkim argumentima, uključuju jak emotivni odnos, akciju i teško ih je mijenjati. Predrasude mogu voditi ka direktnoj i indirektnoj  diskriminaciji.

“Nekoliko je preduslova u procesu otklanjanja predrasuda kao što je međusobna ovisnost, zajednički cilj, ravnopravan status, postojanje neformalnih interpersonalnih kontakata, te postojanje višestrukih kontakata s različitim članovima druge grupe i postojanje socijalnih normi koje promoviraju ravnopravnost. Iz navedenog je vidljivo da upravo zajednički život, komunikacija, učenje, kontakti i druženje mogu doprinjeti smanjenju stereotipa i predrasuda, jer to omogućava da se osobe s Down sindromom predstave sa svim svojim jakim stranama, talentima, jednostavnošću, nježnošću i empatijom što će pozitivno uticati na okolinu. Povratno, drugi ljudi će dodatno potaknuti i osnažiti osobe s Down sindromom, što predstavlja jedan zatvoreni krug pozitivnih uticaja i djelovanja. Stoga, neophodan je i jedini ispravan način da zajedno živimo, učimo i radimo, budući da će to doprinjeti unapređenju društva i podizanju nivoa inkluzivnosti za sve”, zaključuje Kujović.

Facebooktwitterpinterestlinkedinmail

About the author

Admin