Razgovarala: Anesa Agović
Centar za psihološku podršku “Sensus” predstavlja strukovnu nevladinu organizacija čiji je cilj poboljšanje psihosocijalnog razvoja, pružanje podrške i osiguravanje edukacije za djecu, mlade i odrasle, kroz preventivni, interventni, savjetodavni i radioničarski rad. Zadaci Centra su predstavljeni kroz doprinos izgradnji zajednice koja aktivnim učešćem ispoljava svoje pune potencijale i time omogućava jednaka prava, slobode, obrazovne i socijalne prilike za sve građane Mostara. Danas organizaciju čini četiri psihologinje, psihoterapeutkinje sa višegodišnjim iskustvom u radu sa djecom, adolescentima i odraslima kroz individualna i grupna savjetovanja i psihoterapiju, te iskustvene radionice i predavanja za lični i profesionalni razvoj.
Mentalno zdravlje je jednako važno kako za pojedinca, tako i zajednicu, s obzirom da sveukupna dobrobit društva, ovisi i dobrobiti pojedinca. U vremenima krize, posebno sada u post-pandemijskom periodu, kada je pandemija korona virusa pokazala koliko je teško očuvati mentalno zdravlje, s obzirom na nepredvidivost i posljedice izolacija koje su uslijedile. S tim u vezi, odlučili smo da porazgovaramo sa psihologinjom i geštalt psihoterapeutkinjom, Amra Trebović.
Centra za psihološku podršku “Sensus” o važnosti zaštite i očuvanja mentalnog zdravlja, s akcentom na osobe s invaliditetom.
Kroz devetogodišnji rad, Centar “Sensus” je nastojao da, služeći se znanjima teorijske i primjenjene psihologije, kontinuirano osnažuje lokalno stanovništvo i njihovu učinkovitost u ličnom i profesionalnom razvoju, te da na taj način unapređuje civilno društvo. Pored psihoterapije kao osnovne usluge Centra, u periodu od osnivanja, pa do 2021 .godine, Centar je realizovao sljedeće aktivnosti i projekte usmjerene ka profesionalnom usavršavanju mladih, uz pružanje socio-emocionalne podrške; programima prevencije nasilja; programima javnog zagovaranja; te programima pružanja psihosocijalne podrške ugroženim skupinama. Korisnici usluga ovog Centra su u zavisnosti od potreba projekta, djeca, mladi i odrasle osobe iz lokalne zajednice, pa i šire.
Da li ranjive kategorije, s akcentom na osobe s invaliditetom, posvećuju dovoljno pažnje očuvanju i zaštiti mentalnog zdravlja?
Amra Trebović: Mali broj istraživanja bavi se pitanjima mentalnog zdravlja osoba s invaliditetom, ali ona koja su dostupna upućuju na to da stres, kao i ostali životni izazovi sa kojim se susreću osobe sa invaliditetom doprinosi različitim negativnim ponašajnim i kognitivnim ishodima u životima osoba s invaliditetom te djeluje kao ključna zapreka psihološkom blagostanju. Iz ovoga možemo zaključiti da je nužno da osobe sa invaliditetom kontinuirano rade na očuvanju izaštitu mentalnog zdravlja. Da li to rade, teško je jednoznačno odgovoriti jer je vrlo individualno, te mnogi faktori utiču na to. Razni su načini očuvanja mentalnog zdravlja, ali ako za primjer uzmemo psihoterapiju, možemo reći da je značajan broj osoba sa invaliditetom koristi psihoterapijske usluge Centra.
Koliko mentalno zdravlje osobe može biti ugroženo određenim nedostatkom?
Amra Trebović: Općepoznato je da osobe s tjelesnim invaliditetom često doživljavaju različite oblike diskriminacije te imaju povećan rizik za poveća izvor stresa i negativnih ishoda mentalnog zdravlja. Istraživanja pokazuju da su osobe s invaliditetom kao skupina i pojedinačno izložene širem rasponu stresora od onih kojima su izložene osobe bez invaliditeta, te samim tim mentalno zdravlje osoba sa invaliditetom ima predispozicije da bude značajno ugroženo.
Koliko lokalna zajednica, kao i vlasti u Hercegovačko-neretvanskom kantonu imaju sluha za projekte fokusirane na mentalno zdravlje djece i mladih s poteškoćama u razvoju?
Amra Trebović: Nemamo statistiku i informacije koje se odnose sa sve aktere lokalne zajednice, ali prema našem iskustvu možemo reći da mi kao nevladina organizacija imamo dobru saradnju, te da smo prepoznati od strane lokalne zajednice i nadležnih institucija u Hercegovačko-neretvanskom kantonu po pitanju aktivnosti i projekata koji se bave mentalnim zdravljem djece i mladih s poteškoćama u razvoju.
Prema Vašem mišljenju, osoba s invaliditetom ukoliko osjeti potrebu da porazgovara s nekim, da li će to i uraditi?
Amra Trebović: Za traženje, a nakon toga i primanje adekvatne pomoći, u ovom slučaju psihoterapijske pomoći je osnovno da osoba vjeruje da joj treba pomoć, odnosno da osjeća da se nalazi u stanju kada ne može samostalno adekvatno odgovoriti na životne izazove. Vjerujem da ukoliko osoba odbija da potraži pomoć ne osjeća da joj takva pomoć treba. Razlozi neprepoznavanja onoga što svi okolo vide, a to je da nekome treba pomoć, su višestruki i vrlo individualni. Naravno da možemo uvijek nekome predložiti i uputiti ga da potraži pomoć, ukoliko smatramo da bi toj osobi bilo korisno, ali sve dok ta osoba sama ne prepozna takvu potrebu kod sebe neće potražiti pomoć.
Sa druge strane, kada se potreba prepozna i adekvatno adresira, osoba će pronaći način i zasigurno potražiti pomoć. Prema našem iskustvu isto važi za opću populaciju, kao i za osobe sa invaliditetom.
Na koji se način stigmatiziraju osobe s invaliditetom u Bosni i Hercegovini i na koji način to utiče na njihovo mentalno zdravlje?
Amra Trebović: Životne se okolnosti kao što je invaliditet, mogu prenositi na socijalne procese isključivanja posredovane stavovima unutar skupina i voditi do diskriminacije i manjka pristupa resursima. Osobe s invaliditetom imaju veću vjerojatnost da će doživjeti socijalne prepreke i smanjenu društvenu mobilnost zbog isključenosti s tržišta rada i dodatnih troškova povezanih s invaliditetom. Ovi socijalni faktori također povezuju se sa slabijim mentalnim zdravljem i nesumnjivo djeluju kao značajni stresori za osobe s invaliditetom. Stanovište da socijalni procesi kao što su diskriminacija i socijalno isključivanje imaju važnu ulogu u ishodima mentalnog zdravlja osoba s invaliditetom je u skladu s modelom manjinskog stresa i ukazuje da socijalna isključenost može biti osnova stigmatizacije osoba sa invaliditetom
Na koji način je pandemija mogla utjecati na mentalno zdravlje osoba s invaliditetom, s obzirom na njihovu socijalnu isključenost?
Amra Trebović: Opet nažalost nemamo podatke sa naših područja na ovu tematiku, ali vjerujem da ono što su istraživanja pokazala u svijetu može dati značajne informacije primjenjive na naš kontekst.
Prema rezultatima istraživanja Britanske organizacije Sense, gotovo dvije trećine osoba s invaliditetom u vrijeme zatvaranja osjeća hroničnu usamljenost, u kojoj se posebno ističe da je broj takvih osoba još veći među mladim invalidima i iznosi čak 70 posto.
Prema istom istraživanju osjećaj hronične usamljenosti među invalidnim osobama sad već “traje vrlo dugo” te da pritom ljudi pate od “neprekidnog osjećaja samoće, usamljenosti, odvojenosti od ostalih te nemogućnosti povezivanja s drugim osobama na dubljoj razini”. Oko 70 posto ispitanika odgovorilo je da je socijalna izolacija snažno utjecala na njihovo mentalno zdravlje i opću dobrobit, dok ih je 40 posto reklo da je utjecala i na njihovo fizičko zdravlje.
Uobičajena njega u vrijeme pandemije je dostupna u manjoj mjeri nego ranije, a kod nas je i bez pandemije dostupnost njege i brige za osobe sa invaliditetom ograničena. Prema tome za očekivati je da je stanje zabrinutosti oko svakodnevnog funkcionisanja, te života i zdravlja donijela negativan uticaj na planu mentalnog zdravlja osoba sa invaliditetom.
