Razgovarao: Eldar Abaz 

Osobe s invaliditetom su uglavnom na margini društva, te nemaju dovoljno prilika na adaptaciju u društvu i potpunu inkluziju. Isključene su i ne daju im se potpune prilike, kakve bi trebale. O ovoj problematici smo razgovarali sa Esminom Brodlijom, diplomiranim psihologom i gestalt psihoterapeutom, takođe članom neformalne grupe “Kilometar života”. Ono što je specifičnu u vezi ove neformalne grupe jeste to što se bave humanitarnim radom, te kroz trke prikupljaju sredstva za osobe u stanju socijalne potrebe ili za potrebe liječenja sugrađana. Takođe, “Kilometar života” ekipa trči trke i sa osobama s invaliditetom, te im tako pomaže u inkluziji i podizanju svijesti kod ljudi o sposobostima i mogućnostima osoba s invaliditetom.

“Priča ‘Kilometar života’ je nastala u ideji prikupljanja novca za kupovinu udžbenika prvačićima. Ekipa je u svojoj prvoj akciji 06. avgusta 2018. prikupila 2110,87 KM čime je kupljeno ukupno 46 kompleta udžbenika za učenike prvih razreda u osnovnim školama u Kaknju. Nakon ove, uslijedila su brojne druge humanitarna akcije ali i aktivnosti s ciljem  promocije rekreativnog trčanja i inkluzije osoba s invaliditetom”, istakao je Brodlija.

Odakle ideja uopšte da trčite trke sa osobama s invaliditetom?

Esmin Brodlija: Do ideje da u ekipu uključimo osobu s invaliditetom došao je jedan od članova ekipe koji je bio “oduševljen” psihološkom snagom i prilagodbom na novu situaciju dečka koji je u svojim dvadesetim u nesretnom slučaju povrijedio vrat i kičmenu moždinu, te je sada u invalidskim kolicima. Vjerujemo da je to priča koju treba čuti i vidjeti što više ljudi, priča koja nam govori o istrajnosti, upornosti, odlučnosti da se ide dalje, da se nastavi živjeti na način koji nam je moguć u datom trenutku, priča koja nam govori o inkluziji. Budući da je te 2019. godine bila planirana utrka ‘Wings for life world run’ u Zadru kolega je predložio Harunu da zajedno idu u Zadar, ali su zakasnili sa prijavom te su se odlučili da trče ‘Wings for life world run app’ u Sarajevu, gdje su prvi put trčali zajedno i istrčali 11 km na jako lošem terenu. Anegdota sa njihovog prvog trka je da su na jedanaestom kilometru ostali bez prednjeg točka na kolicima, ali ih to nije obeshrabrilo da nastave trčati i planirati nove zajedničke nastupe. Tako smo već u narednim mjesecima trčali skupa na različitim uličnim utrkama u Bosni i Hercegovini, i planirali utrku u Zadru 2020. godine.  I kao što bi rekao jedan od članova ekipe “trčanje sa Harunom je sasvim druga dimenzija”, i uistinu to tako i osjećamo. Imati Haruna u ekipi je privilegija i nevjerovatna čast za nas, a trčanje i bivanje u njegovom društvu nam pruža ogromno zadovoljstvo.

Koliko je zapravo društvo spremno da prihvati osobe s invaliditetom kao jednake članove,  te da im daju jednake mogućnosti?

Esmin Brodlija: Naše društvo je sklono različitim predrasudama i stigmi, nažalost jednake mogućnosti nisu dostupne osobama bez invaliditeta pa tako niti o osobama s invaliditetom. Mi se do sada nismo susreli sa bilo kojom vrstom osporavanja ili obeshrabrivanja u onome što radimo, i kada je riječ o trkačkoj zajednici dobijamo i imamo samo podršku, na momente i dilvljenje i svakako poštovanje. Nažalost još uvijek je mali broj osoba s invaliditetom koje se uključuju u sportske aktivnosti koje nisu isključivo vezane za osobe s invaliditetom, te se i samim tim različiti događaji ne prave po njihovoj mjeri, ali pomaći su prisutne. Naše društvo mnogo ‘preza’ od različitosti i neki ljudi invaliditet vide kao neku različitost, često negativnu, zbog čega je potrebno mnogo raditi na podizanju svijesti o značaju uključivanja osoba sa svim oblicima invaliditeta u zajednicu.

Osobe s invaliditetom su uglavnom na  marginama društva,  te im se ne omogućuje jednako učešće u kulturno-sportskim aktivnostima. Nakon uspostavljanja vaše inicijative i prvih utrka, da li se povećao broj osoba s invaliditetom koje su odlučile da vam se pridruže u vašoj misiji?

Esmin Brodlija: Startna pozicija osoba s invaliditetom i osoba bez invaliditeta nije ista, ali se upornošću i podrškom sigurno mogu napraviti pomaci. Što se tiče uključenosti osoba s invaliditetom u sportske događaje kojima mi prisustvujemo možemo reći da primjećujemo sve veći broj onih koji učestvuju i odvaže se na učešće. U Sarajevu na ‘Two cities marathonu’ nastupali smo mi i još jedna ekipa sa osobom s invaliditetom iz Srbije, na utrci u Kaknju su učestvovale tri osobe s invaliditetom, poznajemo osobe iz Sarajeva, Rame, Zenice koje učestvuju na utrkama u invalidskim kolicima, kao i osobe sa oštećenjima vida i sluha koje se takođe učesnici na utrkama. Što se tiče naše ekipe mi nažalost u Kaknju nemamo prostor gdje bi mogli sigurno trenirati, te je i uključivanje većeg broja osoba sa i bez invaliditeta u našu ekipu ostavljeno za neka bolja vremena, ali su naša vrata otvorena svima koji žele da se pridruže i trče skupa sa nama.

Kroz vaš rad i angažman težite ka tome da osobe s invaliditetom koje boluju od ozljede kičmene moždine osjete tu jednu vrstu adrenalina koju nose utrke, da se osjete važnim članom ekipe. I vaš glavni cilj jeste upravo da pronađete lijek za tu vrstu oboljenja, s toga i podržavate razna istraživanja. Kako ste došli na ideju za takvo što i kako je društvo reagovalo, institucij,e ali i mediji? Da li je došlo do podrške ograna vlasti i svih onih koji bi trebali da je pruže?

Esmin Brodlija: Osim našeg cilja promocije trčanja, zdravog načina života, posebnu pažnju posvećujemo promociji važnosti humanitarnog rada i  jednakih prava za sve nas. Jedan od aspekata humanitarnog rada je i naše učešće na utrci ‘Wings for life world run’ koja ima za cilj prikupljanje novčanih sredstava za potrebe istraživanje liječenja oboljenja kičmene moždine. Dakle, mi smo dio jednog globalnog pokreta i nastojanja da se pronađe lijek. Što se tiče podrške društva, medija i institucija  vezano za ovu akciju ona je skromna i dolazi uglavnom od nas i nama bliskih ljudi.

U svijetu je to na puno većem nivou, i ljudi su svjesniji značaja podrške medicinskih istraživanja. Ipak akcije koje smo radili za potrebe prikupljanja novca za liječenje sugrađana ili akcija za kupovinu udžbenika bila je propraćena i podržana od strane brojnih građana iz cijele Bosne i Hercegovine, ali i ljudi iz dijaspore, kao i od strane različitih privrednih subjekata u Bosni i Hercegovini, te  lokalnih medija. Mi smo neformalna grupa, nismo udruženje ili neka formalna grupa, te je samim tim teško očekivati finansijsku podršku organa vlasti ili vladinih institucija. Ono što nas ipak žalosti je činjenica da pojedine organizacije i institucije, ali i mediji ne prepoznaju kapacitet ove pozitivne priče i ne iskoriste priliku da kroz podršku i promociju ovakvih priča rade na poticanju veće uključenosti i inkluzije osoba s invaliditetom u različite sportske i druge događaje.

Za kraj, koju od trka biste izdvojili kao “najbolju” i na koji način naši čitaci mogu donirati i pomoći vašoj organizaciji?

Esmin Brodlija: Teško je izdvojiti onu koja je najbolja jer su nam sve bile značajne, ali je možda upravo prva utrka bila najznačajnija za početak našeg zajedničkog djelovanja. Ipak onu koju bi izdvojili je ‘Two cities marathonu’ u Sarajevu i Istočnom Sarajevu gdje smo nastupali kao štafeta i jedan maratonac i istrčali vaoma dobro vrijeme, a pri tome učestvovali na državnom prvenstvu Bosne i Hercegovine i obzirom na direktan TV prijenos na državnoj televiziji našoj javnosti pokazali da i osobe s invaliditetom ali i obični građani rekreativci mogu biti dio jednog  takvog sportskog događaja.

Takođe bi izdvojili naš nastup od prije par sedmica, kada smo u četveročlanom sastavu u jednom danu istrčali dvije utrke u Srebrenici. Naime, desilo se da na isti dan pada utrka Wings for life world app run i utrka Stazama Bosne srebrene 10K u organizaciji Udruženja Dečki u plavom. Prva utrka starta u 13, a druga u 16 sati, tako da smo se odlučili da prvo trčimo utrku u 13:00 sati ulicama Srebrenice, a zatim od 16:00 sati istrčimo i drugu trku. Toga dana smo istrčali preko 30 km, podržali jedan globalni pokret za pronalazak lijeka za povrede kičmene moždine i dali svoj doprinos u buđenju sporta u Srebrenici, te podržali sve građane Srebrenice tako što smo bili dio karavana koji  je ulice njihovog grada učinio budnim, veselim, punim energije, zejedništva, jednakosti i ljubavi.

Naš moto pod kojim trčimo je ‘Trčimo za one koji ne mogu’, i pozivamo sve koji imaju želju da trče da se već danas pokrenu, pozivamo sve osobe s invaliditetom da sami sebe podrže i aktiviraju se, uključe i traže da budu uključeni, ali i sve druge da ih podrže u tome.

Što se tiče podrške ovoj ekipi, to možete učiniti tako da ih zapratite na facebooku ili instragramu pod nazivom ‘Kilometar života’, te pratite njihove aktivnosti i uzmete učešće u humanitarnim akcijama koje budu provodili. Na takav način ćemo svi pomoći istraživanjima koja se sporovode za pronalazak lijeka za povrede kičmene moždine.