Razgovarala: Anesa Agović

Umjetnost je oduvijek bila alat za izražavanje svojih misli, stavova i razmišljanja, a najprije je omogućavala promišljanje izvan okvira. I kada je borba za ljudska prava skoro pa bila veliki rizik, jer boriti se protiv sistema nikada nije bilo lako. Onda se posezalo za umjetnošću, te unutarnja borba se pretakala u pisanu riječ, sliku, pjesmu ili “život na daskama”. Osim tradicionalnog teatra, danas je važna uloga i Forum teatra, UNESCO-ovog alata za socijalne promjene, o kojem smo prethodno pisali.

Zašto je važan Forum teatar, te na koji način Forum teatar može biti jako koristan da se približi diskriminacija nad osobama s invaliditetom, ali i jasno predstavi problematika ljudskih prava osoba s invaliditetom razgovarali smo sa najpoznatijim rediteljem Forum teatar predstava u Bosni i Hercegovini, Anes Osmić.

Anes Osmić je još od srednje škole u pozorištu, gdje je uradio niz predstava. Završio je Malu akademiju fizičkog, ekspresivnog i procesnog teatra 2017. godine u Beogradu. Takođe, iste godine je završio Edukacija zasnovanu na drami u organizaciji Unicefa i UNFPA, gdje je učio kako koristiti Forum teatar kao alatku kojom se može govoriti o osjetljivim i teškim temama u bh. društvu. Nakon edukacije koristeći Forum teatar radio je predstavu “Ta tvoja mund harmonica”. Ova predstava tematizira položaj muškaraca i žena silovanih u ratu u BiH. Osim ove predstave, kao reditelj se ostvario i kroz sljedeće predstave “Heroji obrazovanja” na temu diskriminacije u obrazovanju u Bosni i Hercegovini u saradnji sa Centrom za društvena istraživanja Global Analitika, “Žute čizme” koja tematizira stigmatizaciju osoba koje su preživjele seksualno nasilje, u saradnji sa UNFPA B&H, “Kad bi se moglo otići” u saradnji sa Centrom za zdravo starenje Novo Sarajevo.

Posebnu pažnju zaslužuje predstava “Plava majica” u saradnji sa Klubom za podršku i rekreaciju osoba s invaliditetom i mladih “MASA” Mostar i Globalne inicijative za borbu protiv transnacionalnog organiziranog kriminala, na temu huliganizma i prevencije kriminala među mladima, podrazumijevajući aktivnu ulogu mladih s invaliditetom. Sastavni dio ovih predstava je diskusija glumaca i publike s ciljem razbijanja stigme nad spomenutim temama, te stvaranja međusobnog razumijevanja i poštovanja.

Anes Osmić je diplomirao i magistrirao književnosti naroda BiH na Filozofskom fakultetu gdje danas radi kao asistent. Osmić je književnik, pozorišni i filmski reditelj, ali i glavni i odgovorni urednik magazine za mlade Karike.ba. Forum teatar alatku koristio je kao sastavni dio nastavničkog rada u sarajevskim osnovnim i srednjim školama. 

Da li nam možete reći na koji način Forum teatra može doprinijeti razbijanju predrasuda i stereotipa u pogledu osoba s invaliditetom?

Anes Osmić: Forum teatar može doprinijeti razbijanju predrasuda i stereotipa glede osoba sa invaliditetom tako što će tematizirati posebnost ovakvog ljudskog iskustva. To bi konkretno značilo da kroz predstavu predstavimo konkretne životne situacije u kojima dolazi do kršenja prava ove skupine ljudi, diskriminacije, potlačenosti, podređenosti i opresije. Publika bi tako imala priliku ne samo da se bolje upozna sa životom i položajem ove populacije nego i da pokrenuto nepravdom koju ovi ljudi trpe «vježba» neka konkretna rješenja tokom predstave, a onda ta ista rješenja primjenjuje sutra u konkretnim životnim situacijama.

Forum teatar je važan jer na konkretnim životnim pričama radi na razvijanju empatije i solidarnosti, što mislim da mogu biti super izvori motivacije da se određenim pitanjem – u ovom slučaju invaliditeta – radi bolje, odlučnije, sigurnije i kvalitetnije.

Prema Vašem mišljenju, koliko su (ne)prihvaćene osobe s invaliditetom u našem društvu? I zašto je to tako?

Anes Osmić: Problem je što se osobe sa invaliditetom uglavnom gledaju isključivo kroz prizmu invaliditeta, a isključuje se njihove jake strane, vještine, sposobnosti – oni kao ličnosti i ljudi, generalno. Posebno me nervira pozicija sažalijevanja. Niko nema od toga neke velike koristi. Svjestan sam da vlada velika stigma i neznanje, što su uvijek glavni izvori predrasuda i stereotipa. Trebamo se više sretati i upoznavati. To je uvijek dobar recept za sve.

Kada ispred sebe sretnete prije svega čovjeka od krvi i mesa, kao što ste i vi bez obzira na njegove/njene razlike, mnogo lakše ćete naći načina da se drugačije postavite i ponašate sutra. Tako da o ljudima sa invaliditetom bi se trebalo govoriti prvenstveno kao o ljudima.

Da li smo kao društvo spremni prihvatiti sve što je drugačije i nečije razlike gledati kao prednosti?

Anes Osmić: Kao društvo, generalno, nismo, ali društvo činimo svi mi pojedinačno i dok čekamo poprilično dugu i sporu popravku sistema, svako treba da se zapita šta lično u svom mikrokosmosu može uraditi da poboljša život i položaj bilo kojeg drugačijeg.

Nažalost, živimo u društvu kojem ne treba mnogo da nekog izruguje ili maltretira po bilo kojem osnovu, pa tako i ovome. Treba prihvatiti da nas ima svakakvih i da za istim stolom ima mjesta za sve. To jeste naša prednost, a ne nedostatak.

Kakvo je Vaše iskustvo u radu s osobama s invaliditetom?

Anes Osmić: Kao nastavnik susreo sam se sa djecom s poteškoćama u razvoju i nisam imao skoro nikakvo znanje niti vještine da im pristupim, upoznam ih i podučavam. Zbog toga trenutno radim na Priručniku za nastavnike/ce književnosti baš na ovu temu želeći ponuditi i drugim kolegama/cama načine kako se zaista može raditi sa ovom grupom učenika. Kao glavni i odgovorni urednik omladinskog magazine Karike.ba susreo sam se sa različitim mladim sa invaliditetom koji su podijelili svoje priče sa našom publikom. Tako sam se još ličnije susreo sa njihovim pričama i još bolje stekao uvid šta su problem ove skupine ljudi u našem društvu.

Nekako u 21. vijeku više ne može da važi izgovor da nešto ne znamo ili nismo upućeni. Internet je prepun priča i Vaša organizacija (Global Analitika) dosta radi na ovome pitanju, tako da dovoljno smo informirano, hajdemo raditi nešto konkretno. Ja trenutno radim na Priručniku za nastavnike/ce jer vjerujem da je obrazovanje jedno od ključnih polja gdje se ova tema treba otvoriti. Također, radim i kao urednik na pričama brojnih mladih sa invaliditetom u našem društvu želeći i tako senzibilizirati, uputiti i osvijestiti.

Šta biste drugim ljudima poručili pri susretu i radu s osobama s invaliditetom?

Anes Osmić: Da im pristupaju kao i svim drugima saradnicima, da imaju razumijevanja, strpljenja, da ih ne sažalijevaju nego daju prilike shodne njihovim mogućnostima, talentima, vještinama, kapacitetima i znanjima. Ne svoditi ljude samo na njihovu poteškoću i ne nastojati mijenjati njih nego društvo u kojem živimo.