Piše: Iman Hamzić
Fonetska ritmika je obavezni rehabilitacijski postupak koji verbotonolna metoda koristi u radu s djecom oštećenog sluha i govora. U svom programskom sadržaju podrazumijeva kombinaciju oblasti muzičke stimulacije, ritmičke stimulacije, te stimulacije pokretom, muzikoterapiju, zatim Brain gym i igru. Provodi se kao grupni i individualni rad.
Muzičke stimulacije su pedagoško-metodički postupak u kojem se koristi ritam i intonacija kao oblici na kojima se izgrađuje govor. Kako bi se postigao lakši i prirodniji izgovor glasova, koristi se struktura govora temeljena na ritmu brojalica i tjelesnom ritmu. Što se tiče ritmičke stimulacije, to je postupak izazivanja glasova kroz makro pokrete tijela.
Svaki izgovoreni glas ima svoju napetost, intenzitet, dužinu trajanja i druge karakteristike, koje dijete lakše usvaja kroz karakteristične pokrete tijela. Stimulacije pokretom su postupak koji ima veliki značaj i primjenu u rehabilitaciji djece sa slušnim i govornim poteškoćama. Zadatak i cilj stimulacija pokretom je da se pomoću pokreta direktno i indirektno razvije govor i sluh, tj. razvije dobra psihomotorna baza svakog djeteta. Pokret i govor su usko povezani, pokretima se dolazi do optimalnog razumijevanja i prenošenja prozodijskih elemenata govora. To znači da dobar govor proizilazi iz dobre motorike i optimalnog nervno-mišićnog tonusa. S tim u vezi, Brain Gym (gimnastika za mozak) predstavlja niz jednostavnih i ugodnih pokreta koje Edukacijska kineziologija koristi u radu s učenicima za poticanje iskustva učenja cijelim mozgom. Ove aktivnosti olakšavaju sve vrste učenja a posebno su uspješne u podruĉju školskih vještina.
Gimnastika za mozak – inkluzija i podrška djeci
Po ugledu na program koji se provodi na Poliklinici Suvag iz Zagreba, verbotonalnu metodu, ali i mnoge druge programe koji se provode u svijetu, mr.sci. Alma Lepir, na osnovu dugogodišnjeg iskustva u radu sa djecom oštećenog sluha i govora ali i sa djecom s drugim poteškoćama u razvoju, je izradila nastavni program muzičko-ritmičkih stimulacija.
“Nekad davno, iz nastavnog procesa za djecu oštećenog sluha i govora je izbačen predmet Muzička kultura. U nedostatku materijala i iz potrebe uključivanja muzike i ritma, te njihovog značaja za cjelokupan razvoj djeteta, kao tadašnji uposlenik Centra za slušnu i govornu rehabilitaciju Sarajevo, odlučila sam se za izradu programa. Ovaj autorski nastavni program u izvornom obliku nosi naziv Muzičko – ritmičke stimulacije i kao takav se primjenjivao u Centru za slušnu i govornu rehabilitaciju u Sarajevu do 2019.godine. U drugim rehabilitacijskim Centrima i Zavodima zadržan je predmet Muzička kultura, a oni, kao terapijski postupak imaju i muzikoterapiju.”
Program Muzičko-ritmičkih stimulacija je jedinstven spoj različitih terapijskih oblasti, koji se pokazao kao veoma učinkovit. “Ovo ne govorim samo zato što sam ja njegov autor. Ovome svjedočim svakodnevno! Moram priznati da su se za ovaj program zanimali i stručnjaci iz regiona, ali sam odlučila da ga ‘ljubomorno čuvam’ i ostavim u amanet mom Centru, kolegama i djeci. Oni to zaslužuju! Odnedavno, ovaj rehabilitacijski postupak nosi naziv Fonetska ritmika. Vjerujem da ove male izmjene mogu samo doprinijeti kvaliteti pristupa u realizaciji programa. Ovaj program je kreiran za djecu predškolskog i osnovnoškolskog uzrasta, odobren je od strane Ministarstva za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo i kao takav se primjenjuje u Centru za slušnu i govornu rehabilitaciju Sarajevo”, naglašava Lepir, magistrica muzike, praktičar Peter Hess zvučne masaže, KliK ekspert u primjeni zvuka u radu sa djecom.
Fonetska ritmika, kao i muzikoterapija, može zadržati koncept, ali može i prilagoditi svoj sadržaj za potrebe svojih korisnika.
Takođe Lepir ističe i to da primjenjujući ovaj progam djeca i učenici postižu izvanredne rezultate. Djeca, ne samo da realizuju ciljeve i postižu očekivane rezultate, već i nadmašuju očekivanja. Svi učenici, bez obzira na poteškoću i izazov sa kojim se nose, vole dolaziti na časove fonetske ritmike. Tu se osjećaju slobodno, mogu da izraze svoju kreativnost, nemaju nametnutih očekivanja, a od njih se zahtjeva samo da budu ono što jesu i da se igraju.
“Igra u kabinetu za fonetsku ritmiku znači mnogo više od svakodnevne igre sa vršnjacima. Kroz igru oni razvijaju razne vještine, istražuju, upoznaju svijet u kojem živimo. Sve to kroz stimulaciju čula, ali i pomjeraju vlastite granice. Ne postoji izraz kojim bi se mogle opisati emocije na njihovim licima nakon postignutog uspjeha ili javnog nastupa. Bez obzira na poteškoće, oni mogu da sviraju, pjevaju, plešu, recituju, glume!”
Cilj ovih stimulacija je razviti intelektualne i druge sposobnosti, pripremiti djecu za dalji odgoj i obrazovanje, probuditi njihovu stvaralačku maštu. Kroz ritam, muziku i ples se kod djece razvija pažnja, koncentracija, sluh i govor, radi se na razvijanju kognitivnih i latentnih sposobnosti, te utiče se na pravilnu koordinaciju makro i mikropokreta, ali i razvoj grube i fine motorike. Važno je postići što veću razumljivost govora djece, te ličnog razumijevanja onoga što im se govori.
Ples i pokret pokreću tijelo na aktivnost, motorika pokreće mozak, stvaraju se nove sinapse na taj način potiče se čitav niz pozitivnih aktivnosti tijela koji u konačnici djeluju na razvoj govora, pokretljivost tijela, ispravnog držanja i hodanja, lijepog pisanja, jačanja fokusa, koncentracije, te pažnje, jačanje emocionalne inteligencije i još mnogo toga. Pažljivim sagledavanjem ovih postupaka jasno je da su to uvjeti za stvaranje zdrave socijalne komunikacije i interakcije.
U procesu rehabilitacije, svako dijete je za sebe individua, svako sa sobom nosi sebi svojstvene teškoće. Svako će napredovati u skladu sa svojim mogućnostima, svako će na stimulacije muzikom i pokretom reagovati različito. Mnoga će djeca griješiti, a kod ove djece se i korekcije govora rade uz adekvatan pokret koji će se ponavljati nekoliko puta. Ako dijete ne uspijeva, tada se djeca pomoću drugih i različitih pokreta usmjeravaju ostvarenju zadataka i ciljeva.
Lepir se osvrnula na značaj medija u promociji postignuća osoba s invaliditetom te općenito uticaj medija na ljude, a posebno na osobe s poteškoćama u razvoju.
“Mediji imaju zadatak da prenesu vijest koja će biti gledana, kako bi ta medijska kuća ostvarila benefite. Ono što nam se plasira u većini medijskog programa jesu negativne vijesti koje još negativnije utiču na mentalno zdravlje ljudi, a društvo, kao da je opsjednuto, svojevoljno traži takve sadržaje. I tako ide taj začarani krug. Nisu svi mediji isti i ne utiču svi negativno na našu svijest, ali bi svi mediji trebali malo više poraditi na podizanju pozitivne energije, pozitivnih emocija, pozitivnih misli, pozitivnih priča i još puno više. A kad na ovo sve dodamo još i osobe s poteškoćama, oni se skoro izgube u moru negativnosti.”
O tome koliko je važna podrška medija, Lepir navodi jedan primjer iz prakse. “Svake godine naša škola obilježava svoj rođendan. U povodu obilježavanja tog dana, naši učenici sa svojim nastavnicima pripreme prigodan program. Za taj program se pripremaju mjesecima i vrijedno rade. Na svaku našu proslavu budu pozvani i mnogi mediji, kako bi nam pružili podršku i poslali sliku u svijet, da djeca s poteškoćama u razvoju mogu mnogo, da su njihove mogućnosti velike i da ravnopravno mogu stajati sa svojim vršnjacima iz redovnih škola. Znate li koliko ih se odazvalo tim pozivima? Niko, nikad!”
Drugim vijestima informativnog karaktera, o poskupljenju goriva, nasilju ili saobraćajnoj nesreći se prenose gotovo promptno, bez obzira koliko imaju sveukupnog uticaja na društvo. “Kada bismo imali više pozitivnih vijesti, to bi direktno uticalo na naše zdravlje, a samim tim i na zdravlje osoba s invaliditetom. Kako? Jednostavno. Buđenjem pozitivnih emocija, naše tijelo proizvodi hormon serotonin ili kako ga još nazivaju hormon sreće. Tako se u ljudima podiže sreća, sreća podiže zadovoljstvo, zadovoljstvo gradi mir, mir teži ka harmoniji, harmonija ka balansu. Za čovjekovo zdravlje je najvažniji balans tijela, uma i duše, kako bi mogli biti funkcionalni i u punom kapacitetu. Takvi ljudi su puni energije, nisu skloni svađama, ništa im nije mrsko, uvijek su nasmijani i pozitivno gledaju na život. Takvom čovjeku jedan težak izazov ne predstavlja problem.”
Pored svega ovoga, mediji mogu imati i moć podsticanja podrške i pozitivnih promjena kroz edukativni momenat, gdje se šira javnost može upoznati sa specifičnostima osoba s invaliditetom, sa njihovim mogućnostima, sa izazovima kroz koja prolaze mogu naučiti kako ostvariti komunikaciju sa njima, kako ih podržati u društvu, a ne na njih gledati sa dozom žaljenja i straha. Drago nam je što se svakim danom razvijaju drugačiji načini rehabilitacije osoba s invalididetom, te gdje oni mogu da kroz jedno vrstu zabave i relaksacije uče i razvijaju se. Upravo ova metoda na taj način i pomaže djeci s invalididetom, te im olakašava njihov proces rehabilitacije.
