Piše: Haris Kolašinac
Koliko smo puta uzeli zdravo za gotovo sebe i svoje mentalno i fizičko zdravlje? Kada nam ništa “ne fali”, ne razmišljamo o tome da smo zapravo sretni jer nemamo nikakvu poteškoću. Još manje razmišljamo o ljudima koji nažalost imaju. Zapitamo li se kako je osobama sa oštećenjem vida? Kakav život žive, kako se snalaze? Rijetko, reklo bi se.
Na osnovu oštećenja, osobe sa oštećenjem vida se dijele u dvije kategorije, i to na osobe sa potpunim oštećenjem vida, odnosno slijepe osobe i osobe sa djelimičnim oštećenjem vida, odnosno slabovidne osobe.
Oštećenje vida može biti urođeno ili stečeno. Na osnovu toga, postoje različiti programi podrške i obuke, kao što su naprimjer kretanje u prostoru, korištenje bijelog štapa, rad sa psima vodičima, korištenje asistivne IT tehnologije, korištenje Brajevog pisma, itd.
Sljepoća označava medicinski poremećaj koji se izražava u djelomičnoj ili potpunoj nesposobnosti vizualnog sistema da prenosi podražaje.
Sljepoća može biti uzrokovana nasljednim faktorima, povredom ili bolešću. Postoje razne skale kojima se opisuje težina gubitka vida i definira sljepoća. Potpuna sljepoća je potpuni gubitak osjeta oblika i svjetlost, a klinički se bilježi kao BPS, što je skraćenica za “bez percepcije svjetla”. Sljepoća se često koristi za opisivanje teškog oštećenja vida s nešto rezidualnog (preostalog) vida. Osobe koje imaju samo osjet svjetla zapravo imaju samo toliko vida da mogu razlikovati svjetlo od tame. Osoba koja ima projekciju svjetlosti može raspoznati grubi smijer otkud dopire svjetlo.
Da bi mogli odrediti kojim ljudima je potrebna posebna pomoć zbog njihove vidne nesposobnosti, vlade u Sjevernoj Americi i većine u Europi su formulirale složenu definiciju legalne sljepoće. Legalna sljepoća je definiše kao vidna oštrina od 20/200 (6/60) ili manje u zdravijem oku sa najboljom mogućom korekcijom.
Zdravi ljudi često zaborave kako svuda oko nas žive osobe koje imaju zdravstvenih problema s očima, bilo da su slabovidne ili, nažalost, potpuno slijepe. Upravo zato je jedan dan u godini, 15. oktobar, proglašen Međunarodnim danom bijeloga štapa.
Postoje brojni razlozi zbog kojih čovjek može zadobiti teško oštećenje vida ili čak potpuno oslijepjeti. To se može dogoditi zbog raznih ozljeda i bolesti koje mogu uzrokovati oštećenja oka, vidnog živca ili mozga. Ljudi koji se suoče sa sljepoćom ili ozbiljnim oštećenjem vida u početku se obično ne mogu pomiriti s tim te se bore s tugom i strahom. No mnogi se uspiju prilagoditi novim životnim okolnostima, pa žive sretnim i smislenim životom.
Istraživači su pokazali kako se mozgovi ljudi koji su slijepi od mladosti mogu ‘premrežiti’ kako bi izoštrili sluh i time nadoknadili gubitak vida.
Naučna studija: Poređenje mozgova slabovidnih ljudi i ljudi sa normalnim vidom
Nedavna studija (Massachusetts Eye and Ear researches) kombinovala je strukturalne, funkcionalne i anatomske promjene mozga te uspoređivala mozgove slijepih ljudi s onima koji normalno vide. Kako bi dobili sliku promjena u mozgu, korišteni su uređaji za magnetnu rezonanciju. Sveukupno je u studiji učestvovalo 28 ispitanika: 12 od njih je bilo slijepo od rođenja ili prije 3. godine, a 16 učesnika je imalo normalan vid. Skeniranja su pokazala kako su učesnici s ranim sljepilom pokazali vrlo jasne razlike od kontrolne grupe (videćih ljudi), stoga su promjene u strukturalnoj i funkcionalnoj povezanosti mogle biti i izmjerene.Postojala je poboljšana povezanost između određenih dijelova mozga kod slijepih ljudi koja nije uočena kod ljudi s normalnim vidom. Te promjene su iznenadile istraživače. Promjene su uočene ne samo u okcipitalnom korteksu (koji je odgovoran za vizualno procesiranje), već i u dijelovima odgovornima za pamćenje, procesiranje jezika te senzornih motoričkih funkcija.
Povezanost ljudi sa životinjama najbolje mogu opisati osobe sa ovim vidom invaliditeta. Pas je njihov najbolji prijatelj i vodič kroz život i svakodnevnicu. Bez prisustva psa slijepim osobama bi život bio mnogo teži.
Osobe s invaliditetom stalno se susreću s raznim problemima u svom svakodnevnom životu. Neki su nerješivi, ali neki bi vrlo lako mogli biti riješeni i otklonjeni samo da je malo više razumijevanja, tolerancije i uvažavanja.
Čovjek prima više od 80% informacija putem vida, što oko čini jednim od najvažnijih osjetnih organa. Vid ima važnu ulogu u razvoju, omogućava identifikaciju objekata, događaja i ljudi. Ima ključnu ulogu u razvoju emocionalnih i socijalnih interakcija te se cijeli niz neverbalnih komunikacija temelji na vidu. Izraz sljepoća uključuje nesposobnost percepcije svijetla ili je očuvan minimalni stupanj vidnog kapaciteta, ali je osoba bespomoćna u obavljanu svakodnevnih aktivnosti. Da bi neka osoba bila neovisna neophodno je osigurati nužne preduslove.
U današnjem ubrzanom vremenu sve veći broj ljudi ima poteškoća u uspješnom savladavanju životnih zadaća. Taj problem je još izraženiji kod osoba s oštećenjima vida. Najvažniji je preduslov nezavisnog življenja svake osobe, pa tako i osobe s oštećenjem vida, kretanje. Dok većina ljudi nema značajnijih problema s kretanjem, slijepima je kretanje ključni problem. Slijepe ili osobe s oštećenjem vida nailaze na nedaće izvan poznatog okruženja. Osobama s oštećenjem vida su neophodna posebno prilagođena pomagala kako bi mogli obavljati svakodnevne poslove, pratiti predavanja na školama i fakultetima, provoditi slobodno vrijeme. Ograničeno kretanje te poteškoće u obavljanju svakodnevnih aktivnosti znatno utiče na kvalitetu života stoga se osobe s oštećenjem vida osjećaju bezvrijednima i beskorisnima samima sebi i društvu. Poboljšanje kvalitete života osoba s oštećnjem vida, ponovno stvaranja osjećaja sigurnosti i zajedništva, rješavanja problema, stiče se učlanjenjem u udruženja za slabovidne osobe.
Izazovi koji se svakodnevno nameću
Ove osobe se svakodnevno susreće s izazovima. Da bi neka osoba mogla samostalno obavljati svakodnevne aktivnosti i bila samostalna potrebno je osigurati nužne preduslove i donošenje zakona koji će na primjeren način utvrditi pokriće dodatnih troškova kojima su izložene slabovidne osobe. Jedan od važnih preduslova za nezavisno življenje je kretanje, što kod osoba s oštećenjem vida predstavlja jedan od značajnijih problema, pogotovo ako se nalaze u nepoznatom okruženju, iako se dobro samostalno kreću.
Jedan dio slabovidnih osoba, zbog različitih barijera, nije dovoljno samostalan u kretanju i neophodna im je svakodnevna pomoć vodiča do određene lokacije ili prijevoza. Obavljanje svakodnevnih vještina kao što je provođenje lične higijene, obavljanje kućanskih poslova, odlazak u trgovinu ovim osobama također predstavlja veliki problem. Kako su to svakidašnje situacije nije uvijek moguće samo zamoliti za pomoć, nerijetko se mora platiti neko ko bi takvu pomoć pružio.
Jedan od osnovnih uslova da se čovjek osjeća čovjekom, jeste zapošljavanje, situacija u kojoj će sebi osigurati egzistenciju. Slabovidnoj osobi je zapošljavanje sam smisao života, status u kojem prestaje biti puki konzument socijalnih usluga i postaje koristan, djelatan, postaje osoba. Nažalost, zapošljavanja ovih osobama u Bosni i Hercegovini praktično i da nema (rijetki su slučaevi), o čemu najbolje govore česti otkazi koji su vjerni pratitelji restruktuiranja i privatizacije različitih preduzeća i institucija. Radna mjesta gdje su se tradicionalno zapošljavale slabovidne osobe (telefonist, upravni administrator) gase se zbog modernizacije sistema, što je dovelo do smanjenja radnih mjesta. Međutim, savremenost iako neprijatelj slijepih, pruža mogućnost pisanje teksta u crnom tisku što omogućuje učenicima i studentima da sudjeluju u nastavi ravnopravno s ostalim učenicima i studentima. Osobama s oštećenjem vida pruža se mogućnost školovanja i zaposlenja u nekim zanimanjima koja se tradicionalno ne smatraju zanimanjima za slijepe, a slijepima se omogućuje da rade ono što žele i vole raditi.
