Nasilje je svaki čin protiv volje pojedinca koji ugrožava lični integritet bilo da se radi o fizičkom, psihičkom, seksualnom ili ekonomskom nasilju. Zlostavljanje članova porodice nije lična stvar. Krivični zakon nasilje u porodici tretira kao posebno krivično djelo. Nasilje u porodici česta je pojava i u našoj sredini te je sve češće predmet istrage policije, koja se provodi pod nadzorom tužilaštva, a u svim slučajevima se ostvaruje i neophodna suradnja sa Centrom za socijalni rad radi preduzimanja mjera iz njegove nadležnosti.

Nasilje nad ženama definirano je u skladu sa Konvencijom o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici Vijeća Europe kao kršenje ljudskih prava i oblik diskriminacije nad ženama,  a predstavlja sva djela rodno zasnovanog nasilja koja dovode  ili mogu dovesti do: fizičke, seksualne, psihičke, odnosno finansijske povrede ili patnje za žene, obuhvatajući i prijetnje takvim djelima, prinudu ili proizvoljno lišavanje slobode, bilo u javnosti bilo u privatnom životu. U skladu sa istom konvencijom, nasilje u porodici definirano je kao “svako djelo fizičkog, seksualnog, psihičkog, odnosno ekonomskog nasilja do kojeg dolazi u okviru porodice ili domaćinstva, odnosno između bivših ili sadašnjih supružnika ili partnera, neovisno od toga da li počinitelj dijeli ili je dijelio isto prebivalište sa žrtvom (Vijeće Europe, Konvencija o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, Istanbul, 11. maj 2011. godine).”

Statistike pokazuju da je svaka treća žena u svijetu žrtva nasilja, ali i da su počinitelji tog nasilja najčešće njihovi sadašnji ili bivši partneri. Situacija nije mnogo drugačija ni u Bosni i Hercegovini, u kojoj se nasilje nad ženama i nasilje u porodici godinama smatralo privatnim problemom, a mnogi ga takvim smatraju i danas. Procjene istraživanja Svjetske zdravstvene organizacije, govore da će, na globalnom nivou, najmanje jedna od tri žene biti pretučena, silovana ili na drugi način zlostavljana tokom života u sopstvenoj porodici. Prema toj analizi, riječ je o čak jednoj milijardi žena, djevojaka i djevojčica koje trpe nasilje.

Nasilje u porodici se dešava kada jedan član porodice, član domaćinstva ili neko blizak povrijedi drugog. Povreda može biti fizička, emocionalna, psihološka ili čak i ekonomska. Jedna pojava nasilja u porodici nije pravilo: umjesto toga, realizacija jedne instance ukazuje da se odnosi na ponašanje koje je dugogodišnje i traje. Svaki slučaj nasilja u porodici je drugačiji, ali historijske i psihološke sličnosti, čak i obrasci su također jako slični. To je najčešće rezultat rezulatat nakupljenog bijesa, i često rezultat neravnoteže snaga. Stvari postanu napete kada jedna osoba ili obje žele potpunu kontrolu nad drugim ili gdje se jedno ili oboje osjećaju nemoćno u odnosu na drugog. Postoji naravno mnogo izuzetaka, ali snaga i kontrola su najčešći – predstavljanje nasilnog i dinamičnog iz iskustava koji su skovani u odnosima prošlosti i sadašnjosti. Nasilje u porodici je često povezano sa socijalnom izolacijom, hroničnim raspravljanjem, ljubomorom, i strahom od neadekvatnosti da se prođe kroz izdaju ili napuštanje. Često je nasilje u porodici vezano sa zloupotrebom droga i alkohola. To dolazi kao mehanizam za kontrolu, kaznu i emocionalni izraz – kada se nasilnik osjeća ljutito, slabo ili preplašeno. Ponekad će žrtve dobiti medicinsku pomoć, a nekada će patiti od neizliječenih povreda. Sve će se to dešavati godinama, dok su zarobljeni unutar veze sačinjene od straha, novca i stida. Ako su sretni, na kraju će pronaći način za bijeg; ako nisu sretnici onda mogu umrijeti jadni i sami, možda kao rezultat nasilne prepirke koja će se najvjerovatnije dogoditi u kuhinji ili spavaćoj sobi. Nasilje u porodici, moramo shvatiti, uključuje neke od nasilnih i devijantnih ponašanja koje analitičari moraju ispitati češće nego slučajeve serijskih ubica, navodi Mauro Paulino u svojoj knjizi „Forenzička psihologija supružničkog nasilja“.

Nasilje nad ženama se, poput epidemije, pronalazi u svim kulturalnim, vjerskim i etničkim korijenima svake regije na svijetu. Nasilje nad ženama prisutno je u svim društvima, a razlike možemo pronaći u dominantnim oblicima nasilja, odnosno prema nasilju, kao i mehanizmima zaštite žena žrtava nasilja. Problemi s kojima se i danas suočavamo i dalje su vezani uz nizak broj prijava nasilja nad ženama. Razlozi neprijavljivanja su brojni: strah od počinitelja, dugi sudski procesi, niske kazne za počinitelje, nepovjerenje u nadležne institucije, strah da im niko neće vjerovati, strah da će ih se okriviti za preživljeno iskustvo, osjećaj krivice i odgovornosti, u većini slučajeva žrtvi su poznati počinitelji/bliske osobe što dodatno otežava donošenje odluke o prijavi nasilja. Svi navedeni mogući razlozi pridonose činjenici da se npr. seksualno nasilje ubraja u najmanje prijavljene zločine s najvećom proporcijom tamnih brojki.

Stanje u Bosni i Hercegovini

Istanbulsku konvenciju (CAHVIO), Konvenciju Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, BiH je ratificirala 2013. godine, i to kao jedna od prvih država koje su potpisale i ratificirale ovaj dokument. Konvencija je prvi međunarodni pravno obvezujući dokument koji pruža sveobuhvatan set mjera za sprječavanje i borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, a predviđa i kaznu za počinitelje nasilja. U julu 2015. godine je usvojena i Okvirna strategija za provedbu Konvencije o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici u BiH za period 2015–2018, koja predstavlja sveobuhvatan okvir kojim se definira način provedbe Istanbulske konvencije u BiH i usklađivanje pravnog i institucionalnog okvira s odredbama Konvencije. U pojašnjavajućem izvještaju uz Istanbulsku konvenciju navodi se da specijalizirane ženske sigurne kuće predstavljaju najbolje rješenje za zbrinjavanje žrtava nasilja. Takve kuće su najbolje opremljene, a njihove funkcije su mnogo više od obezbjeđivanja samog smještaja. U njima se žrtvama nasilja pruža adekvatna psiho-socijalna pomoć i podrška te rehabilitacija nakon koje će žrtve nasilja moći nastaviti normalan život. Na teritoriji BiH postoji devet sigurnih kuća s ukupno 193 raspoloživa mjesta za žene i djecu žrtve nasilja (na teritoriji FBiH 6 sigurnih kuća, na teritoriji RS 3 sigurne kuće). Jedinstveni SOS brojevi telefona su: FBIH 1265; RS 1265. Djeca i žene su najčešće žrtve porodičnog nasilja u BiH. Djeca kao posebno ranjiva kategorija odrastajući u nezdravoj sredini mogu trajno da budu oštećena u svom psiho-fizičkom razvoju.

Iako za BiH postoje određeni statistički podaci prema broju i vrsti nasilja u porodici, iz nadležnih institucija  ističu da su ove brojke  samo “vrh ledenog brijega” jer je mnogo veći broj slučajeva koji ostaju neprijavljeni. Prema istraživanju o rasprostranjenosti i pojavnosti nasilja nad ženama i nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini više od polovine žena iz uzorka (47,2% u BiH, 47,2% u FBiH i 47,3% u RS-u) doživjelo je bar neki oblik nasilja nakon što su navršile 15 godina. Neki oblik nasilja iskusilo je 11,9% žena u BiH (12,7% u FBiH i 10,6% u RS-u). Nalazi ukazuju na to da je psihičko nasilje najrasprostranjenije, sa ukupnom stopom prevalencije od 41,9% tokom života i 10,8% u posljednjih godinu dana, te da iza njega slijedi fizičko nasilje, sa stopom prevalencije na životnom nivou od 24,3%, a u posljednjih godinu dana 2,4%. Seksualno nasilje doživjelo je 6% žena, dok je ovakvo iskustvo u posljednjih godinu dana imalo 1,3% žena.

BiH je duboko tradicionalno i patrijarhalno društvo. Tradicionalne predrasude održavaju mišljenje da je ovaj oblik nasilja privatna stvar porodice u što se niko ne treba miješati. Nije rijetkost da se za nasilje često krivi žena, jer je upravo ona ta koja dovodi do tenzija u porodici ili vezi, te daje stoga izazvala i zaslužuje nasilje koje joj se desilo. Od žene se očekuje da šuti o nasilju jer je to njena sramota i neuspjeh. Također, očekuje se i da ostane u vezi u kojoj trpi nasilje jer, prema ovakvim mišljenjima, obaveze prema porodici imaju prioritet u odnosu na lična prava žene. Često se čuje da je ostanak u nasilnoj vezi potreban radi “dobrobiti” djece. Tako se dešava da umjesto da se nasilje javno osuđuje i ne prihvata, te se pruži pomoći podrška žrtvi, okolina često opravdava nasilje tražeći razloge u ponašanju ili karakteru žrtve. U BiH postoje adekvatni zakoni za zaštitu od nasilja u porodici. Problem je u tome što mnoge žene, žrtve nasilja, u najvećem broju uopšte ne znaju za ove zakone, nemaju informacija koje im mogu pomoći da saznaju svoja prava iz zakona, te stoga ne znaju kome da se od nadležnih institucija obrate u takvim slučajevima.

Ukoliko ste osoba koja doživljava nasilje u porodici, trebate znati:

• niste krivi za nasilje koje doživljavate.
• razgovarajte s nekim o tome šta vam se dešava, krivica i stid su na nasilniku;
• dokumentirajte svoje povrede (što prije otiđite do liječnika i uzmite potvrdu o povredama);
• nasilje u porodici uništava porodicu;
• nasilje u porodici najviše pogađa djecu i ostavlja teške posljedice;
• žene i djeca su najčešće žrtve nasilja