Nedavne studije su pokazale da pojedini ljudi imaju korist od traumatičnog događaja.

Teški životni trenuci kao i tragedije mogu nas potpuno blokirati i uništiti život kakav poznajemo. Međutim, takva iskustva mogu predstavljati velike životne pouke. Malo ko od nas proživi cijeli život a da ne osjeti bol gubitka ili ne iskusi neki tragični događaj.Nekim ljudima je život obilježen brojnim tragedijama. Posebno se to odnosi na ljude koji žive na prostoru Balkana, opet možda je BiH u tom smislu najviše pogođena država. Svaka generacija ima traumatičan istorijski i društveni period koji je obilježen i velikim ličnim stradanjima i gubicima najmilijih. Posljedice društvenih i socijalnih destrukcija se osjećaju generacijama i imaju posljedice po zdravlje, i ne moraju biti u pitanju ratna stradanja, jer i neki drugi oblici društvenih i polotičkih kriza izazivaju stres i opterećuju zdravlje ljudi. Ipak, neki od nas nastavljaju naprijed i nakon mnogih proživljenih trauma, a neke od nas uništi samo jedna. Od čega ovisi hoće li nas bolni trenutak blokirati ili ćemo nastaviti dalje i ponovo uživati u životu? Kako prevladati velike traume te iz njih izvući motivaciju za uspješan i ispunjen život?Pokušati ćemo dati neka od tumačenja.

Šta je psihološka trauma?

            Psihološka trauma se obično definira kao događaj izvan uobičajenog ljudskog iskustva, koji predstavlja prijetnju po vlastiti život.Traumatski događaj isključuje uobičajene sisteme reagiranja, koji ljudima daju osjećaj kontrole, povezanosti i smisla. Traumatski događaji nisu uobičajeni po tome što su rijetki, nego po tome što predstavljaju slom uobičajenih sistema adaptacije na životne uvjete.Traumatski događaj izaziva stres, a kod nekih ljudi može se razviti posttraumatski stresni poremećaj. Psihološka trauma predstavlja odgovor na traumatski događaj.Svaka osoba može doživjeti traumu. Gotovo svaka osoba doživi, najmanje jednu traumu, u toku svog životnog vijeka. Sve osobe ne reagiraju isto na traumatska iskustva. To je sasvim normalno i nema nikakve veze sa onim «biti jak» ili «biti slabić». Neke osobe prevaziđu ove situacije, gotovo bez posljedica, dok druge osobe zadobiju tjelesne i duševne povrede.Poslije traume, osobe se osjećaju duševno, ponekad čak i tjelesno, povrijeđene. Za traumatizirane osobe se svijet mijenja, ništa više nije onako kako je nekad bilo. Tjelesne povrede su vrlo često vidljive i uz liječničku pomoć, one zarastu. Duševne povrede su nevidljive i zbog toga se, vrlo često, ne terapiraju pravovremeno. One, kod pojedinca izazivaju velike poteškoće kao na primjer napetost, bolove, probleme sa spavanjem, strah i depresije. Ovakve, duševne povrede, treba uzeti ozbiljno. One sputavaju osobe u njihovom svakodnevnom životu i vrlo teško se podnose.

Prema svim dostupnim relevantnim znanstvenim istraživanjima, čak 70% ljudi koji su bili suočeni s teškim izazovima u životu ili traumama, nakon što nedaće prođu, dožive i neki vid pozitivnog psihološkog rasta i razvoja. Rast nakon traume nije ništa drugo nego osjećaj da život vrijedi više. Shvaćanje koje sve mogućnosti leže pred vama. Veće zadovoljstvo u vezama s ljudima do kojih nam je stalo. Bogatiji duhovni život. Osjećaj povezanosti s “nečim većim” od vas. Unutarnja snaga. Primjerice, borba s rakom može u osobi potaknuti potrebu za većom bliskošću s članovima porodice, dočim bi kratak susret sa smrću mogao potaknuti duhovne promjene kakve do tada osoba nije spoznavala. Psiholozi su otkrili kako su neki ljudi nakon proživljene traume suosjećajniji, empatičniji, spremniji pomagatidrugima, altruističniji. Žele djelovati za opće dobro. Kako bi nakon traume iskusili osobni rast, događaj koji mu je prethodio mora biti takvog intenziteta da u pitanje dovede sva uvjerenja, stavove i mišljenja, koje je osoba imala prije nesretnog događaja. Prema Tedeschiju, takve traume pravi su potresi koji temeljito uzdrmaju identitet, uvjerenja i na dotadašnjim iskustvima utemeljena stajališta.

Američki klinički psiholog Mancini iznosi tezu da traumatski događaji nisu nužno traumatizujući. U stvari, traumatski događaji obično nisu traumatizujući. Većina ljudi pati bez trajnih psiholoških posljedica po njih, čak i nakon užasnih događaja kao što su teroristički napad 11. septembra ili masovne pucnjave. Nakon decenije konfuzije o našoj sposobnosti da se nosimo s akutnim stresom, sada znamo – zasnovano na studiji –a potvrđeno u istraživanju – da ljudi imaju jaku i vjerovatno inherentu sposobnost da se efikasno nose sa traumom, pojašnjava klinički psiholog Anthony Mancini.

Kompleksni i ponekad paradoksalni efekti traume

            Mancini predlaže jednu radikalnu ideju: trauma može ponekad i kod nekih ljudi imati korisne efekte. Da, korisne efekte.Mancini objašnjava da je sa svojim kolegama Littleton i Grills imao izuzetno rijetku priliku da testira svoju tvrdnju u studiji provedenoj na 386 žena i djevojaka preživjelih u kampu Virginia Tech 2007. godine u toku najsmrtonosnije pucnjave na civile u historiji SAD. To je rijetkost jer su istraživači procijenili stanje studenata (depresija i simptomi anksioznosti) prije pucnjave (kao dio nepovezanih studija) i opet nakon dva, šest i dvanaest mjeseci poslije. Ovo je omogućilo da precizno procijenimo utjecaj pucnjave na njihovo psihičko zdravlje. Očekivali smo da ćemo dobiti niz psiholoških reakcija na tragediju, i jesmo. Većina studenata (njih oko 60%) su bili otporni, bez statistički vidljivih skokova u stanju zabrinutosti nakon pucnjave. S druge strane, oko 20% preživjelih osjetili su veliki porast anksioznosti ili depresije kojisu se nastavili povećavati u narednih dvanaest mjeseci – reakcija u skladu sa posttraumatskim stresnim poremećajem. S obzirom na tipične prevalencije otpornosti i neosporni potencijal takvih događaja za stvaranje opasnosti ovi rezultati nisu iznenađujući. Ono što je bilo izuzetno je grupa preživjelih čije se psihičko stanje poboljšalo. Ova grupa je imala visok nivo depresije i anksioznosti prije pucnjave i znatno manje anksioznosti i depresije nakon pucnjave. Oko 15% ispitanika, ustvari, vidjelo je znatnije i statistički značajno poboljšanje u psihičkom funkcioniranju.

Društveni odnosi mogu ojačati nakon traumatičnih događaja

            Zašto se neki ljudi poboljšaju? Mancini objašnjava da su pretpostavili da će ljudi koji su se osjećali izolovano, zabrinuto i depresivno prije traumatičnog događaja imati koristi od dobro dokumentovanog fenomena: Moć akutnog stresa ojačava naše odnose, posebno sa bliskim ljudima. Psihologinja S. Taylor sa Univerziteta u Kaliforniji je ovo opisala kao „prisustvuj – i budi prijatelj“. Zaista, za više od pola stoljeća, historičari i sociolozi su različito opisivali posljedice masovne traume kao „postkatastrofalna utopija“, „grad drugova“ i „demokratija nevolje“. To je upravo ono što smo zatekli. Preživjeli s psihološkim poboljšanjem prijavili su značajan porast u uvjerenju da će prijateljima i porodici biti na raspologanju ako je to potrebno. Oni su češće dijelili uspjehe u intimnosti sa prijateljima ili porodicom i imali su povećan smisao za naprimjer „mogu računati na svoje prijatelje kada krene po zlu“ i „mogu razgovarati o svojim problemima sa svojom porodicom“. Neobično, njihovi društveni odnosi nastavili su jačati punu godinu dana nakon pucnjave. Kao što se očekivalo, grupa sa potencijalnim posttraumatskim stresnim poremećajem prijavila je da nema napretka – zabilježen je čak i blagi pad – u njihovom razmišljanju o dobijanju podrške od drugih.

Ljekoviti utjecaj čistog, prirodnog ljudskog odnosa

            Izgleda da je trauma unaprijedila njihove odnose. Ovo je zauzvrat možda unaprijedilo njihovo psihološko funkcioniranje. Zaista, bliski i aktivni društveni odnosi su ključni za dobrobit i sreću. Nije iznenađujuće onda da je psihološki stres izuzetno odgovoran za kvalitet naših odnosa. Uočeno odsustvo podrške u odnosima jedan je od najjačih predskazivača posttraumatskog stresnog poremećaja, razornih i potencijalno kroničnih bolesti. Sve ovo upućuje na osnovni i često predviđeni rezervoar ozdravljenja: ljekoviti utjecaj čistog, prirodnog ljudskog odnosa, kako je opisao pisac G. Eliot.

Kada se posmatra stanje u BiH, ipak su većina tumačenja traume povezana sa ratnim dešavanjima, a manji procenat se odnosi na oblike traume kao u državama koje nisu imali tako teško iskustvo ratne traume i postratne traume. Nažalost, istraživanja domaćih psihologa i sociologa su pokazala da će se ratna trauma koju su doživjeli stanovnici u BiH, posebno oni koji su živjeli u enklavama i opkoljenim gradovima koji su stalno granatirani, osjetiti kroz tri generacije. Tako da su posljedice ratnih trauma prenosive generacijski i posljedice su dugoročne. Stoga ne treba da čudi ovoliki broj slučajeva nasilja, ubistava, samoubistava i inače nasilnih i ekstremnih reakcija kod naizgled običnih ljudi. Na ovim prvim rezultatima istraživanja je potrebno da se zamisle i stručna javnost, ali i institucije koje su zadužene za zdravlje i razvoj našeg društva, kako bi se sistemski reagovalo.

Kako prebroditi traumu?

            Život je pun uspona i padova, radosnih trenutaka i kriza. Ali često kada smo u krizi, zaboravljamo da je to samo faza i dozvoljavamo da nas pregazi, gubimo sliku o stvarnosti, a naročito o budućnosti.Ali u nama postoji snaga koja nam pomaže da izađemo iz krize i vratimo se u život. Kod nekih osoba ova snaga je jako razvijena, a kod drugih nešto manje. Zato je potrebno trenirati, kako bi što lakše savladalioluje života. Ova snaga, koju psiholozi zovu izdržljivost, jeste sposobnost da se na pozitivan način izborimo s traumatičnim događajima. Evo nekoliko savjeta autorice C. Berndt:

1. Dobri odnosi s obitelji, prijateljima, kolegama vrlo su važni kao potpora u teškoćama.Prihvatite pomoć od ljudi koji vam žele dobro, ali budite i vi blizu njih kada ste im potrebni.
2. Ne gledajte na krize kao na nerješive probleme: čak ako se ne može uraditi ništa kako bi se izbrisali neugodni događaji, može se utjecati na njihovo tumačenje i na reakciju.Pokazalo se – tko čvrsto vjeruje da će njegova kriza proći, ne može tako lako razviti sindrom posttraumatskog stresa ili depresiju, te ima snagu promijeniti nešto u danim uvjetima.
3. Promjene su dio života. Prihvatite stvari koje ne možete promijeniti i fokusirajte se na ono što možete.
4. Teške situacije mogu biti prilika da shvatite sami sebe i da podignete svijest o vašoj vrijednosti i vrijednosti života. Neka istraživanja su pokazala da proživljeni stresni momenti predstavljaju jačanje protiv budućih stresnih događaja.
5. Po mišljenju psihologa Martina Seligmana, osnivača “pozitivne psihologije”, ključ psihičke snage je optimizam, što znači – nije dovoljno samo promatrati nedaće kao privremene, već je potrebno i imati mnogo samopouzdanja (npr. ne kriviti druge za negativne događaje).
6. Odlučno poduzmite nešto, čak i ako vam se to ne sviđa. Da biste povećali svoju psihičku snagu nemojte bježati od onoga što vam se ne sviđa ili vas plaši, suočite sa s tim.
7. Pokušajte ostvariti svoje ciljeve, ali postavite si objektivne ciljeve,  ne neostvarive ciljeve.Svaki dan pokušajte učiniti nešto, čak i malo, kako bi se približili svom krajnjem cilju.
8. Čak i u teškim situacijama potrebno je zadržati perspektivu na duži period i razmotriti problem u širem kontekstu, na način da ne transformirate događaj u nešto veće od onoga što u stvari jest.
9. Jedan od ključeva psihičke snage je fleksibilnost. Sposobnost da se prilagodite krizi bez dodatnog opterećenja. Na primjer, dobro je postaviti ciljeve, ali bez opsesije,  a ako se na kraju ciljevi ne dostignu, ne pravite dramu i promijenite cilj.
10. Obratite pažnju na vaše potrebe i osjećaje. Sudjelujte u aktivnostima koje vas zabavljaju i opuštaju. Imajte svoj moto.