Piše: Eldar Abaz

Pisali smo o raznim temama koje se tiču osoba s invaliditetom, od obrazovanja do finasija, razgovarali sa raznim udruženjima, sagovornicima. Postavljali pitanja o inkluziji, slušali odgovore, istraživali i radili na kolektivnoj svijesti okoline o temama kao što su ljudska prava. Ono o čemu nismo pisali, jeste životna priča. Moja, tvoja, vaša ili njihova životna priča, svjedno je. Svako od nas svoj put kroji na najbolji mogući način, nekoga na početku sačekaju rupe i provalije, nekoga na kraju a nekoga u sredini, ono što je istina jeste da ćemo svi u nekom trenutku željeti da smo na nečijem drugom putu i da će nas sve kad-tad sačekati provalije i rupe. Nije na mom prijatelju, porodici da za mne preskoče tu provaliju, nit je na meni da to uradim za druge, moja odgovornost i moja borba je jedino i isključivo na mojim leđima i mojim odlukama.

Samira Đidić je neko čiju priču i o čijem putu ćete da čitate u nastavku, možda će se neki pronaći u određenim trenucima, možda će neko reći znam kako ti je, ili ne znam kako ti je, ali ono u šta vjerujem jeste da niko neće ostati ravnodušan.

„ Ćao svima,

Da, mnogi me već poznaju, ali za one koji me ne poznaju, ja sam Samira Đidić, rođena sam 24.03.1998. godine u Travniku. Djetinjstvo te osnovnu školu sam završila u naselju Preočica, u blizini Viteza.

Nakon završetka osnovne škole, selim se sa svojom porodicom u Zenicu gdje postajem član Udruženja paraplegičara i oboljelih od dječije paralize Zenica, a nakon završetka srednje Ekonomske škole se u istom i zapošljavam na mjestu administrativnog asistenta. Aktivno treniram košarku u kolicima u Košarkaškom invalidskom klubu „Bosna“ Zenica, a pored košarke sam aktivna i u raznim drugim sportskim aktivnostima. Iako kroz cijelu trudnoću moje majke nije bilo nikakvih naznaka za neki problem, rodila sam se sa tumorom na kičmi.

Odmah su započete potrebne pretrage nakon čega je mojim roditeljima rečeno da je neophodna operacija te da mi od iste zavisi život. Operacijom odmah po rođenju mi je oštećena kičmena moždina i dijagnosticirano stanje paraplegije. Tako sam odmah po rođenju dospjela u invalidska kolica. Međutim, kako sam odrastala shvatila sam da želim uspjeti, želim biti promjena bez obzira na sve, tako da sam upisala srednju Ekonosmku školu u Zenici i nakon završetka pružila mi se prilika za zapošljavanje u Udruženju paraplegičara i oboljelih od dječije paralize Zenica.

Morala sam odlučiti u kom pravcu želim da organiziram svoj život i odlučila sam da se posvetim pokretu osoba s invaliditetom. Kao osoba s invaliditetom koja se suočila sa raznim poteškoćama, bilo arhitektonskim  barijerama i psihološkim stanjem koje, uobičajeno, prati osobe sa stanjem paraplegije, željela sam pokušati to promijeniti i uticati na stvaranje povoljnijeg okruženje, naravno koliko je to bilo u mojoj moći, s namjerom da pomognem da  ‘nove’ osobe s invaliditetom ne moraju prolaziti kroz iste stvar kroz koje sam ja prolazila, tj. da im na bilo koji način olakšam njihovu borbu sa uvijek prisutnim problemima i preprekama koje prate osobe sa stanjem paraplegije. Invalidska kolica su bitna u onoj količini u kojoj mi dozvolimo da budu bitna.

Ukoliko im sami pridajemo poseban značaj tada stvorimo u svojoj glavi pritisak i osjećaj manje vrijednosti. Baš iz tog razloga ja nisam imala problem sa uključivanjem u život, društvenu zajednicu ili bilo šta drugo, zato što nisam smatrala da trebam da se potrudim da negdje budem „prihvaćena“ jer se krećem na drugačiji način nego ostali. Sada kad se osvrnem unazad, mislim da je to bar za mene bio ispravan način kako se nositi sa nečim što ne možeš promijeniti. Moja oaza mira u ovom surovom svijetu svijetu je uvijek bila moja porodica.

Porodica za mene ima veliku važnost. Imam samo mlađu sestru ali sam odrasla u velikoj porodici gdje sam naučila koliko je bitno zajedništvo i koliko je bitno da imamo jedni druge. Nisam još udata, ali, kao što je sve drugo u mom životu teklo i sklapalo se na najbolji mogući način, tako vjerujem da će biti i sa ljubavi, onda brakom a vjerujem i djecom. Ne želim da forsiram sebe u bilo kom smislu, a posebno po pitanju ljubavi. Vjerujem u to da svako od nas ima svoju srodnu dušu i sigurna sam da i moja mene negdje čeka. Ono čemu nikada nisam težila jeste uklapanje u neku sredinu ili društvo po svaku cijenu, a opet, imala sam uvijek taj krug ljudi koji su meni odgovarali, u čijem društvu sam se ja ugodno osjećala. Glavna motivacija za sve postignuto je bila težnja za normalnim životom, a okruženje u kojem se ja najbolje osjećam je ‘mala mješavina ljudi’ za koje znam da su uvijek tu za mene, kao i ja za njih.

Biti u društvu tih osoba je moje sigurno mjesto. Kao i svaka druga osoba, i ja imam svoje životne želje, vizije. Do sada, slobodno mogu reći, sam ostvarila sve ono što sam željela iako se vremenom javljaju nove želje i vizije što je, naravno, prirodno.    stanje paraplegije je uticalo na moj kvalitet življenja, ali u pozitivnom smislu! Zbog mog invaliditeta moja porodica se morala  preseliti iz male sredine, u kojoj su do tada živijeli,  kako bi meni olakšali život, ljekarsku skrb i mogućnost obrazovanja. Sve je išlo, za mene povoljnim, ‘svojim tokom’ i završila sam školovanje, zaposlila se, te postala ravnopravana članica društvene zajednice u svakom pogledu. Sve bi to bilo upitno da nismo preselili u grad gdje su mogućnosti za život, liječenje, rehabilitaciju i školovanje, za osobe s invaliditetom veće i realno ostvarljive.

Naravno, kao i svaka osoba sa invaliditetom suočavala sam se sa raznim poteškoćama, na primjer nemogućnosti većeg izbora srednje škole zbog arhitektonskih barijera, a život je ”sastavljen i od mnogo problema i prepreka – objektivnih i subjektivnih, a ja imam stav da na sve gledam s pozitivne strane  i pričam o pozitivnim stvarima. Nemoguće je u mom životnom putu ne spomenuti i sport. Sport je oduvijek bio moja velika ljubav. Smatram da bavljenje sportskim aktivnostima za osobe s invaliditetom ima dosta prednosti, prvenstveno su tu zdravstveni i društveno-socijalni razlozi, a tu je i ispitivanje vlastitih mogućosti kojih u većini slučajeva nismo ni svjesni.

Želja za pobjedom, dominacijom, uspjehom, za širenje vlastitih vidika, za upoznavanje novih osoba – sve su to razlozi zbog kojih bi svako od nas trebao izabrati sport i aktivnost za sebe. Ja aktivno treniram košarku u kolicima i to je moja primarna sportska aktivnost. S obzirom na to da u Zenici nema ženski invalidski košarkaški klub, ja treniram u muškom klubu gdje sam jedina djevojka. To mi ne predstavlja problem jer uz veći napor, budi se i veća želja za takmičenjem i dominacijom, a tu sam ja na svom terenu. Pored toga, redovan sam učesnik i Međunarodnih sportskih igara paraplegičara i oboljelih od dječije paralize koje organizuje naš Savez paraplegičara i oboljelih od dječije paralize Federacije BiH i sportskih igara  paraplegičara i oboljelih od dječije paralize ZE-DO kantona gdje u bacačkim disciplinama redovno ostvarujem dobre rezultate na koje sam ponosna. Učesnik sam i 2. ”Zeničkog cenera”, trke u kolicima na 10 kilometara, koju sam završila za manje od sat vremena što smatram još jednom ličnom pobjedom. Ronjenje, streljaštvo, kuglanje, sve su to aktivnosti u kojima sam se okušala i svakom tom aktivnošću sam ispitivala svoje mogućnosti i granice i dokazala prvenstveno sebi koliko zapravo mogu.

Moj životni moto je nikad ne odustaj bez obzira na prepreke i uživaj u životu, pronađi u svakom danu razlog za osmijeh. Uz osmijeh i upornost, za svaki problem se pronađe rješenje a život koliko god bio težak postane lakši.“

Samira Đidić je primjer da je sve moguće, bez obrizira na prepreke, invaliditet i kamen spoticanja. Sve dok imamo viziju šta želimo i na koji način, dok težimo ka tome i trudimo se, naša postignuća će doći.

Samira ima viziju i cilj, a imaš li ti ?