Piše: Kolašinac Amina        

U situaciji postmoderne, posebno u uslovima konstantne propagande koju slijedi podsticanje strahova i predrasuda, postaje neophodno ponovno pronalaženje i povratak moralnog imperativa u novinarskoj profesiji. Ovo posebno važi u uslovima kada je ustupanje javnog prostora u službi govora mržnje u obliku rasne, vjerske i nacionalne mržnje, te mizoginije i homofobije, koji su suprotni konceptu etičkog i odgovornog novinarstva zato što odgovornost za javno iskazanu riječ ne pripada samo autoru, nego i onome ko omogućuje da se takva rijč čuje dalje.

Prethodno znači da u odnosu na sve učestaliju disperziju govora mržnje, treba odgovoriti njegovim prepoznavanjem, markiranjem, delegitimiranjem, procesuiranjem, kao i sa podizanjem kulture dijaloga, tj. sa izgradnjom, implementacijom i praktikovanjem etički odgovornog novinarstva.

Bez moralne etike, novinarstvo bi postalo slika društvenog haosa

Moramo konstatovati da onaj koji pasivno prihvata i širi govor mržnje i nasilje, podjednako je uključen u njega kao i onaj koji ga sprovodi. Međutim, pošto tendencije koje pokazuju države u 21. vijeku, tj. tendencije ka izgradnji što je moguće usavršenije forme demokratije, ukoliko želimo, u ovom kontekstu, otvoreno, slobodno, demokratsko društvo koje bi samo sebe određivalo, onda smo više nego odgovorni za njegovu realizaciju preko unapređivanja kulture komunikacije koju razvijamo u medijima i sa njima, tj. preko novinarstva i njegovog glavnog moralnog subjekta – novinara.

To je moguće samo onda kada se teoretski i praktično potrudimo da razvijemo sposobnosti, spremnost da posvetimo pažnju etici u novinarstvu i medijima, koja se ne mjeri kvantitetom, nego kvalitetom, odnosno razvijanju, implementaciji i primjeni koncepta etički odgovornog novinarstva. U suprotnom, bez morala, mediji i novinarstvo bi postali kolektori podlih strasti, slika društvenog haosa u kome se prekida kontinuitet i destabilizuje sistem društvenih normi, a time i samo moderno društvo.

Govor mržnje je opasnost za degradiranje novinarskog profesionalizma. Iz mnoštva negativnosti koje su u opticaju u javnom medijskom prostoru, posebno se ističe govor mržnje zbog značaja i mogućih velikih posljedica na društvo kao cjelinu i cjelokupan realan prikaz.

Bez obzira što u medijskom prostoru preko komunikacijskih odvoda postoji potreba uključivanja medija i novinara u borbi protiv diskriminacije i protiv negativnih predrasuda, stereotipa i praktikovanja govora mržnje, nerijetko, mediji i dalje otvoreno promovišu diskriminatorske stavove i socijalnu isključivost, posebno pripadnika marginalizovanih grupa, pa čak i upotrebu govora mržnje po raznim osnovama. Zato se smatra da prepoznavanje i poštovanje razlika jeste nužna osnovna komponenta u ispravnom razvijanju i primjenjivanju koncepta etičnog i odgovornog novinarstva, jer stereotipi u medijima redukuju razlike, a negativni stereotipi učvršćuju socijalne predrasude i nejednakosti.

Etička dužnost medija jeste da paze na pojavu negativne stereotipizacije

Mediji imaju etičku dužnost da paze na pojavu negativne stereotipizacije, podsticanje mržnje i govora mržnje prema određenim grupama u društvu ili na njihovu posrednu ili neposrednu stigmatizaciju prije svega zbog efekta kumulativnog dejstva kojeg ima govor mržnje.

Prepoznavanjem i osudom diskriminacije, govora mržnje i nasilja nad marginaliziranim grupama, novinari mogu i trebaju pomoći u prevazilaženju nejednakosti i povredama osnovnih prava. Na ovome se insistira jer bez medija, kao dijela šireg građanskog društva, borba protiv svih oblika diskriminacije, protiv govora mržnje i protiv svih oblika nasilja, ne može se zamisliti. Ključna uloga novinara i medija jeste u omogućavanju da se glas svih ljudi može čuti.

Subjektivnost je ono što novinari moraju nadvladati kako bi postao etička i odgovorna osoba u medijskom prostoru. Novinar treba da nadzire temeljne procese u medijskoj stvarnosti, a to je skupljanje informacija (njihovo traženje i primanje), selekcija događaja i fakata, oblikovanje izvještaja (izbor žanra i jezičkih sredstava).

Netolerancija, agresivnost i govor mržnje postali su najprepoznatljivije karakteristike online rasprava tokom prethodnih godina. U pripravnosti trebaju biti i novinari i urednici kako ne bi svojim radom dodatno pogodovali širenju govora mržnje. Bez obzira što su  glavni krivci za širenje govora mržnje i agresivnosti na društvenim mrežama i medijskim sajtovima prije svega oni koji u takvim  raspravama učestvuju, često se previđa da su mediji, tačnije novinari i urednici, sve češće inicijatori takve komunikacije. Jezik agresivnosti, senzacionalizma i mržnje koji je sve prisutniji u njihovim tekstovima najčešće inicira još surovije komentare i reakcije čitalaca, pa su negativni efekti vidljivi gotovo momentalno.

Zabrinjavajuća činjenica jeste da mediji ovakvim načinom izvještavanja efikasno privlače publiku, a istovremeno joj povećavaju prag tolerancije na agresivnu terminologiju, ali i takvo ponašanje.

Osjećanja mržnje, neprijateljstva, straha i netrpeljivosti koji su podstaknuti ovakvim tekstovima ne izazivaju samo agresivne komentare, već mogu dovesti i da se to agresivno ponašanje prenese iz virtualnog u realni svijet. Već godinama traje dominacija negativnog sadržaja u medijima, a agresivnost, mržnja i negativna osećanja koja medijski sadržaji izazivaju kod publike su posljedica sve većeg pada profesionalnih standarda i sve neprofesionalnijeg izvještavanja medija. Kreatori online medija svoju zaradu ostvaruju zahvaljujući senzacionalističkim naslovima i tekstovima koji im donose veću čitanost, a samim tim i više klijenata za oglašavanje. To je jedan od razloga zbog kojeg novinari i urednici, iako svjesni mogućih negativnih posljedica, pokušavaju opravdati ovakav način izvještavanja. Teško je biti nezavisan i medij, a i novinar, ali samo takvi mediji koji streme profesionalizmu i rukovode se etikom, mogu kreirati javni diskurs u kojem govor mržnje nije poželjan i dozvoljen.

“Mediji ne vode rat, ali ga započinju”                                   

Anisa Mahmutović, magistrica komunikologije i dopisnica Federalne novinske agencije (FENA), kao novinarka, govori o tome kako vidi širenje govora mržnje u medijima.

“Po pitanju govora mržnje novinari su pored političara, ličnosti koje šire govor mržnje, skupljaju klikove na tim temama te raspiruju međunacionalnu mržnju svakodnevnim izvještavanjima u medijima. U tome prednjači javni emiter iz Republike Srpske gdje sam tokom višemjesečnog praćenja rada pronašla između 40-60 priloga na mjesečnom nivou koji su imali elemente huškačkog govora, mržnje, negiranja genocida. Slijede ih portali, manje tradiocionalne medijske kuće. Tako da bih u kontekstu Bosne i Hercegovine rekla da mediji ne vode rat, ali ga započinju.”

Mahmutović kaže da skoro svakodnevno ima priliku pisati o govoru mržnje, jer se bavi tematikom ratnih zločina. “Glavno pravilo kojim se vodim jeste da dok nema presude niko nije ratni zločinac i da nikada ne pričam o kolektivnoj odgovornosti, nego pojedinačnoj i komandnoj. Nadam se da dosada nisam napravila grešku, a da neću ni od sada. Istini za volju, kada razgovarate sa majkom koja je izgubila četiri sina u dobi od 16 do 20 godina za isti dan kada i sa licem koje takav zločin naziva herojstvom, dolazite u ozbiljno iskušenje, ali samo pišite ono što su činjenice kakve god da one bile i greške će biti minimalne ili nikakve.”

O tome koliko novinari utiču na širenje realne slike u medijima, Mahmutović poručuje da znatno utiču. “Mislite da bi političari mogli sa ovako lošim standardom života da drže masu opijenu nacionalizmom, fašizom da nije medija. Ljudi u javnom prostoru kreiraju mišljenja javnosti, a dali su sebi pravo da osuđuju, negiraju, glorifikuju, što prvo nije ljudski, a onda ni profesionalno.”

Mahmutović smatra da je prevencija, kao i samo suzbijanje govora mržnje sada veliki izazov.  “Na govor mržnje i huškanje, negiranje postojanja države BiH, meni su to u RAK-u kazali da je uređivačka politika, što nije vrijedno komentara. Internet je neograničeni prostor za tastatura-ratnike i teško je suzbiti taj biznis koji su ljudi razvili na širenju mržnje, ali ako bi se mi kao novinari ogradili od takvih piskarala, javno ih prozivali, uporedo radili u školama, radili na medijskoj pismenost, možda bi nešto i učinili. Međutim, dok i škole postaju prostori gdje djecu uče da je onaj drugi loš samo što se drugačije zove, nama je sudbina teška.”

Ono što je neophodno jeste uspostaviti efikasne mehanizme kontrole, kako bi se spriječilo da sadržaj koji potencira govor mržnje ne bude objavljen ili ako je već objavljen da bude ukinut. To odgovornost urednika i ne postoji takva urednička politika koja može da bude iznad zakona. Ne smije se zloupotrebljavati sloboda izražavanja da bi se širila mržnja ili da mediji služe kao prijeki sud. Postoji linija između slobode izražavanja i govora mržnje, ponekad je jasna a ponekad treba uložiti mnogo više napora da bi se ocijenilo gdje se ta linija nalazi.

Ovaj tekst je nastao u okviru projekta “Suzbijanje govora mržnje kroz osnaživanje mladih” (“Suppressing Hate Speech Through Empowerment of Youth”) je finansiran od strane Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Holandije u BiH kao dio MATRA (Društvena transformacija) programa. Projekat sprovode partnerske organizacije Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH i Global Analitika.