Razgovarala: Anesa Agović
O doprinosu Fondacije za socijalno uključivanje u BiH (FSU u BiH) unapređenju ljudskih prava osoba s invaliditetom, razgovarali smo sa direktoricom Ranka Ninković-Papić. U nastavku našeg razgovora, diskutovali smo o važnosti poštivanja ljudskih prava osoba s invaliditetom, na kakvom je nivou inkluzija u našem društvu, te koliko smo opterećeni predrasudama i stereotipima kao društvo naspram osoba s invaliditetom. Tokom razgovora, posebnu pažnju smo posvetili problematici zapošljavanja osoba s invaliditetom, uz preporuke kako unaprijediti nivo zapošljavanja osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini.
Kakva je vaša procjena po pitanju poštivanja ljudskih prava osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini?
Ranka Ninković-Papić: Ljudska prava osoba sa invaliditetom (OSI) u Bosni i Hercegovini se ne poštuju, a situacija će se promijeniti onda kada, naspram predrasuda, shvatimo da različitosti znače dodatni kvalitet i vrijednost. Različitosti koje su pojedinci stekli ili se s njima rodili ne smiju biti razlog da se zakoni i standardi ljudskih prava na njih različito primjenjuju u poređenju sa ostalim građanima u društvu. Nužno je promovisati i zalagati se za društvo jednakih mogućnosti i sisteme društvene podrške koji marginalizovanim građanima ne pružaju samo minimum za puko funkcionisanje (npr. u medicinskom smislu) nego koje omogućuje da se oni uključe u sve društvene procese ravnopravno.
Da li je naše društvo opterećeno predrasudama o osobama s invaliditetom da su manje vrijedne i sposobne? Šta možemo uraditi po tom pitanju?
Ranka Ninković-Papić: Nažalost jeste, bosanskohercegovačko društvo je opterećeno predrasudama u smislu da su osobe sa invaliditetom manje vrijedne i sposobne, i ne vodi se računa o njihovim sposobnostima i mogućnostima. Naprotiv, osobe sa invaliditetom uče nas najvažnijim životnim lekcijama i to na najbolji način pokazuje spomenuti dokumentarni film “Zastani i poslušaj“, o istinskom herojstvu, ljepoti ljudskog bića, koji edukuje i provocira preispitivanje životnih stavova. Generalno našem društvu nedostaje prikazivanje osoba s invaliditetom iz drugog ugla u temama koje se tiču svih građana i njihovo kontinuirano uključivanje u medijski prostor.
Prije svega je potrebno adekvatno i dosljedno provođenje Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom Ujedinjenih naroda, s obzirom da se Konvencija odnosi na sva područja života i na sva pitanja koja su od ključne važnosti za osobe s invaliditetom; njeno poštivanje bi minimiziralo ili u potpunosti suzbilo različite vidove diskriminacije osoba s invaliditetom i povećalo stepen njihove socijalne uključenosti. Takođe, bilo kakve predrasude ili barijere u glavama ljudi ne bi smjele postojati.
Po Vašem mišljenju, kakav je položaj osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini?
Ranka Ninković-Papić: Položaj osoba sa invaliditetom skoro je isti u svim dijelovima Bosne i Hercegovine. Karakteriše ga nedostatak resursa u institucijama, diskriminacija, stigma i obrazovanje koje ne ide u korak s tržištem rada. Osobe sa invaliditetom pate od neke vrste fizičkog, senzornog, razvojnog ili mentalnog invaliditeta i društvena su grupa koja je najteže pogođena siromaštvom i nezaposlenošću. Izloženi su višestrukoj marginalizaciji i diskriminaciji, isključeni po više osnova – prije svega zbog invalidnosti, zatim pola, godina, etničke pripadnosti i drugoga.
Obrazovanje i obuke su također oblast u kojoj se prava osoba s invaliditetom ne poštuju u skladu sa postojećim zakonodavnim okvirom. Iako postojeći zakoni i pravne odredbe sadrže i naglašavaju pravo na obrazovanje za sve pod istim uslovima, stvarna slika je drugačija. Poteškoće i prepreke sa kojima se suočavaju su prije svega arhitektonske, urbanističke i informativne, neujednačen pristup obrazovnim institucijama, predrasude, neprilagođeni udžbenici i didaktička pomagala. Pristup informacijama je još jedna teška i ozbiljna prepreka i poteškoća, s obzirom da im većina izvora informacija nije dostupna zbog fizičkih barijera ili barijera na koje osobe s invaliditetom nailaze zbog različitih senzornih oštećenja.
Prema Vašem iskustvu, kako biste ocijenili nivo inkluzije u našem društvu?
Ranka Ninković-Papić: Uprkos tome što je Bosna i Hercegovina potpisnica brojnih međunarodnih sporazuma i konvencija kojima se osobama s invaliditetom osigurava pravo na podršku i unaprijeđenje, te na aktivno učešće u svakodnevnom životu, te usvojila i nekoliko zakona na polju poboljšanja uslova života osoba s invaliditetom, realno stanje nam pokazuje da je ogromna razlika između zakonske regulative i stvarne prakse. Čak i kada se usvoje zakoni zahvaljujući kojim bi se trebao poboljšati kvalitet života građana, ne radi se dovoljno i potrebno na njihovoj implementaciji.
Da li imamo razumijevanja kao društvo za potrebe osoba s invaliditetom?
Ranka Ninković-Papić: Nedovoljno. Prije svega je potrebna promjena društvene svijesti, da društvo na osobe s invaliditetom ne gleda kao na osobe sa nekim posebnim potrebama, jer su to ljudi koji imaju jednake potrebe – fiziološke, za sigurnošću, ljubavlju i pripadanjem, poštovanjem i samoostvarenjem i prava kao i svi ostali i koji su u mogućnosti i treba da budu ravnopravni i aktivni članovi društva.
Kakva je dosadašnja praksa zapošljavanja osoba s invaliditetom u našem društvu?
Ranka Ninković-Papić: Zapošljavanje je jedan od najvećih problema s kojim se susreću osobe sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini. Generalni razlozi visoke stope nezaposlenosti osoba s invaliditetom su nedostatak znanja i vještina koje se traže na tržištu rada, sveukupno loše stanje bh. ekonomije, mali kapaciteti zapošljavanja i veoma rijetko i sporadično otvaranje novih radnih mjesta.
Svaki od entiteta – FBiH i RS – ima svoj zakon koji reguliše pitanje ”rehabilitacije, osposobljavanja i zapošljavanja osoba sa invaliditetom” te Fondove za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Određeni su opšti i posebni uslovi za zapošljavanje osoba sa invaliditetom – prvi se odnose na zapošljavanje u institucijama i firmama koje nisu specijalizovane, drugi na organizacije, firme, koje su osnovane radi zapošljavanja osoba sa invaliditetom.
Poslodavci su dužni da zaposle najmanje jednu osobu sa invaliditetom na svakih 16 zaposlenih. Ipak, mnogi poslodavci ne poštuju svoje obaveze ili se nažalost opredjeljuju za drugu opciju plaćanja kaznenih bodova. Osobe s invaliditetom zapošljavaju se u različitim sektorima, ali u zavisnosti o kategoriji invalidnosti. Frekventna zanimanja OSI su: prodavač, higijeničar, komercijalista, administrativni poslovi, finansijski poslovi, programer, likvidator, pravnik, tapetar, autolimar, fizioterapeut, ugostiteljstvo, krojač, novinar, socijalni radnik i druga. Zaposleni OSI najčešće primaju minimalne naknade. Dosadašnja istraživanja pokazuju da poslodavci češće zapošljavaju osobe s manjim stepenom invalidnosti, nego one kod kojih je taj procenat veći.
Kakvo je Vaše mišljenje, a i iskustvo na terenu o zapošljavanju osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini?
Ranka Ninković-Papić: Diskriminacija nad osobama s invaliditetom prisutna je kako u obrazovanju, tako i kasnije prilikom zapošljavanja, jer mnogi poslodavci ne iskazuju povjerenje ovoj kategoriji i kada potpuno ispunjavaju sve predviđene uslove. Tu je i diskriminacija na osnovu uzroka nastanka invaliditeta (ratni vojni invalidi, civilne žrtve rata, neratni invalidi). Sistem socijalne zaštite je fiskalno neodrživ i socijalno nepravedan jer je zasnovan prema statusu, a ne prema potrebama.
Ipak, postoje i pozitivni primjeri poput preduzeća za zapošljavanje “Patriot” d.o.o. iz Bijeljine koje uspješno posluje proteklih 20 godina, zapošljava 31 osobu i dokazuje da osobe sa invaliditetom posjeduju znanje, sposobnosti i volju za aktivno učešće na tržištu rada i doprinose izgradnji boljeg bh društva.
Zapošljavanje osoba sa invaliditetom je jedan od osnovnih uslova za osiguranje socijalne uključenosti. Rješenje je u razvoju socijalnog poduzetništva koje postaje sve veći dio socijalne i tržišne ekonomije. Socijalna ekonomija u fokus stavlja ljude prije profita, investira u njih i njihove kapacitete, kreativnost, te ih osnažuje. Ona je inovativan i efikasniji način odgovora na društvene potrebe u poređenju sa tradicionalnim pristupima (generisati profit, poslovati na tržištu, pružiti robu i usluge, zadovoljiti kupaca) jer poboljšava odnose između stanovnika, lokalne zajednice i šireg društva, dok istovremeno podstiče i kolektivnu odgovornost. Nezaposlenost nije samo ekonomski, nego i socijalni problem. U Bosni i Hercegovini postoji blagi napredak ostvaren na osnovu pozitivnih primjera iz prakse, međutim model socijalnog poduzetništva u našoj zemlji još uvijek nije adekvatno prepoznat, niti zakonski uređen.
