Piše: Mustafa Mehić
Pandemija koronavirusa koja je pokorila čitav svijet i sasvim neočekivano promijenila iz temelja način života svih ljudi. Širom svijeta su se donosila mjere s ciljem suzbijanja širenja korona virusa, pa tako i u Bosni i Hercegovini. Uredbe koje su bile i koje su sada na snazi donesene na prijedlog kriznih štabova, a od strane vlasti na svim nivoima u Bosni i Hercegovini, građani moraju poštovati, htjeli to ili ne. Sudeći po komentarima na društvenim mrežama, veliki broj ljudi nije zadovoljan uredbama, posebno onim uredbama koje se odnose na ograničenje kretanja i uvođenje policijskog sata.
U ovom tekstu se nećemo baviti uredbama vlasti, već kako jedan virus napravi društveni poredak u kojem smo svi jednaki.
Mnogi kada se žale prijatelju, komšiji, članu porodice ili pak na društvenim mrežama, ne razmišljaju da među njima postoje oni koji su svakodnevno u nekoj vrsti izolacije. Žaliti se da je zbog uredbe o uvođenju policijskog sata ugroženo pravo na slobodu kretanja, jasno pokazuje da živimo u društvu u kojem mnogi broj ljudi misli isključivo na sebe, odnosno pokazuje sebičnost i nedostatak empatije što je itekako rasprostranjeno u našem društvu.
U ovim teškim danima i mjesecima veliki broj ljudi želi pomoći onima kojima je pomoć itekako potrebna, ali u proteklim godinama, kada je sve bilo uredu, veliki dio društva i vlast nisu imali sluha za skoro 300 hiljada osoba s invaliditetom.
Osobe s invaliditetom u Bosni i Hercegovini važe za jednu od najranjivih kategorija društva, ali o tome je društvo jako malo pričalo, a vlast nikada nije zvanično raspravljala o poboljšanju prava osoba s invaliditetom i implementaciji zakona koji bi da se primjenjuju u praksi znatno poboljšali položaj jedne od najviše marginalizirane grupe u zajednici, kada su u pitanju ljudska prava.
Najbolji primjer nebrige izvršne sudske i zakonodavne vlasti prema OSI je UN konvencija o pravima osoba s invaliditetom. Konvenciju je parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine ratificirala još prije 10 godina međutim, odredbe koje su sadržane u konvenciji nikada nisu primijenjene, bez obzira na činjenicu da međunarodni akti imaju veću pravnu snagu i od samog Ustava.
Jedan akt, koji je donesen na snagu i ratificiran prije deset godina, a u praksi se ne poštuju njegove osnove, izazvao je i zabrinutost Komiteta za prava osoba s invaliditetom u samom zaključnom razmatranju inicijalnog izvještaja Bosne i Hercegovine. Komitet je izrazio zabrinutost zbog toga što se Zakon o zabrani diskriminacije ne primjenjuje i ne provodi sistematski i zbog nedostatka jasne definicije diskriminacije na osnovu invaliditeta sa efikasnim i primjenjivim sankcijama, posebno u vezi sa članom 2. Zakona o zabrani diskriminacije; što su različita zakonom propisana prava osoba sa invaliditetom čija invalidnost nije posljedica rata u odnosu na civilne žrtve rata i ratne vojne invalide. Komitet je takođe naveo razloge za zabrinutost i zbog postojeće prakse različitih ocjena istog invaliditeta na osnovu uzroka i / ili nastanka invalidnosti.
“Nažalost, u društvu u kojem živimo još uvijek su osobe s invaliditetom stigmatizirane, diskriminirane i marginalizirane. Možemo odgovornost prebacivati s društva na odgovorne preko UN-a i tako u nedogled. Zakonske neregularnosti imaju direktne posljedice na kvalitet života pojedinca, ali ne možemo zanemariti (ne)doprinos pojedinca iz lokalne zajednice. Pravo na sudjelovanje, poštovanje, uvažavanje, osjećaj pripadanja, prihvatanja i ravnopravnosti – potrebni su svakoj osobi koja živi i diše. To su komponente mentalnog zdravlja. Promjena počinje od pojedinca. Nepoštivanje osnovnih prava osoba s invaliditetom utiče na samovrednovanje, osjećaj značaja i lične vrijednosti”, pojašnjava Vedina Ajanović, magistar psihologije i TA savjetnica pod supervizijom.
Šta imate VI, a nemaju ONI?!
Dakle možemo zaključiti da smo i dalje, nakon svih godina inkluzije i mnogobrojnih projekata podizanja svijesti, poprilično zatvoreno društvo i očigledno smo nespremni na prihvatanje različitosti, kao i da se bojimo onoga što nije slično nama.
Sada dok sjedimo u svojim domovima, treba da se sjetimo da širom Bosne i Hercegovine postoje oni koji nikako ne mogu izaći iz svojih domova. Ne mogu prošetati ulicama ili otići na koncert sa društvom bez obzira na pandemiju, ograničavanje kretanja i izolaciju. Dok neki iz dosade provode vrijeme ispred televizora ili telefona, postoje ljudi koji tako provode svaki dan svog života, bez nade u bolje sutra i mogućnosti za vlastiti razvoj.
Kada sa prozora pogledate na svoj automobil, parkiran ispred zgrade i žalite za putovanjima, sjetite se da veliki broj osoba s invaliditetom nikada neće sjesti za volan, neće se voziti avionom ni ekonomskom, a kamoli biznis klasom, a nekima je čak i vožnja taxijem pojam, zbog neprilagođenosti vozila invalidskim kolicima.
Kada se probudite ujutru i sjetite se činjenice da trenutno nemate posao i da krajem mjeseca ne možete očekivati platu, što vas čini nervoznim, pomislite na desetine hiljada osoba s invaliditetom koje nemaju ni dana radnog staža. Neki od njih fizički nisu sposobni da obavljaju poslovne aktivnosti, dok neki i pored obrazovanja nikada ne ostvare pravo na zapošljavanje. Poslodavac koji vas je zbog prirodne nesreće morao otpustiti, vjerovatno niti jednoj osobi s invaliditetom nije nikada pružio šansu i zaposlio ga u svom privrednom društvu. Nervozni ste što trenutno ne primate platu, a u našoj zemlji 8.33% stanovništva živi sa mjesečnim primanjima u nekim slučajevima i dva puta manjim od minimalne plate u Federaciji BiH. Smeta vam što prodavnice ne rade kao inače, a mnogo osoba s invaliditetom ne može samostalno otići u kupovinu, ali većina vas o tome nije nikada razmišljala.
Trenutno, mnogo kulturno-zabavnih objekata ne pruža usluge. Sjetite li se ikada da osobe s invaliditetom koje se kreću uz pomoć kolica najvjerovatnije nikada neće posjetiti veliki broj tih objekata? Jer rijetko gdje postoji rampa za kolica, a ako rampa postoji, ne postoji lift.
Studenti su bili zabrinuti kako će i kada polagati ispite, kako pratiti nastavu, predavanja, dok s druge strane među nama žive oni kojima se možda nikada neće pružiti prilika da se adekvatno obrazuju. Sa svojih dvadeset i nešto godina, žalili ste se na uslove obrazovanja tokom pandemije, a toliko osoba s invaliditetom – vaših vršnjaka, ima završenu samo osnovnu školu. Pravo na obrazovanje je jedno od osnovnih ljudskih prava, a velikom broju osoba sa invaliditetom u BiH to je pravo uskraćeno.
U ovom tekstu nabrojane su samo neke prednosti, privilegije i prava koja građani Bosne i Hercegovine bez invaliditeta nesmetano uživaju, a osobama s invaliditetom su ta prava uskraćena, mogućnosti nisu ponuđene, a termin privilegije faktički i ne postoji.
Mentalno zdravlje osoba s invaliditetom u vrijeme pandemije
Obzirom da mentalno zdravlje nije samo odsustvo psihopatologije i psihopatije, nego ga definiše blagostanje u kojem svaki pojedinac ostvaruje svoj potencijal, nosi se sa svakodnevnim izazovima te je produktivan i pridonosi zajednici i društvu – poduzete mjere koje imaju za cilj suzbijanje pandemije COVID – 19 imaju uticaj na mentalno zdravlje na globalnom nivou.
“Iskustvo struke, nas koji radimo direktno s osoboma sa psihološkim izazivima, jeste da imamo češće osobe sa nekom poteškoćom iz GAP-a (generalizirani anksiozni poremećaj), depresijom, suicidalnim mislima, strah i neizvjesnost su oličenje trenutnog globalnog stanja, a upravo oni su okidači za psihološke poremećaje. Kod osoba koje su već i liječili spomenute poteškoće dogodio se recidiv, dok s druge strane imamo veliki broj onih kojima je upravo aktualna situacija bila okidač za javljanju simptoma i psiholoških poremećaja”, ističe Ajanović.
Studija o mentalnom zdravlja u pandemiji koju je realizovala Fondacija za mentalno zdravlje u Velikoj Britaniji pokazala je da na mentalno zdravlje ljudi utiču mjere socijalnog udaljavanja i njihove ekonomske posljedice. Rezultati studije su pokazali da će negativni učinci pandemije na mentalno zdravlje vjerovatno trajati mnogo duže od uticaja na fizičko zdravlje. Efekti fizičkog distanciranja, socijalne izolacije i “lockdowna” na mentalno blagostanje pojedinca, kao i gubitak voljene osobe, povećavaju izazove mentalnog zdravlja za stanovništvo Velike Britanije, kao i svijeta. Ovi učinci će se vjerovatno produbiti tokom pandemije i njenih posljedica.
“Kada govorimo o osobama s invaliditetom u društvu kakvo je naše, još uvijek su stigmatizirani i često marginalizirani, što svakako utiče na mentalno zdravlje neovisno o pandemiji i mjerama. Određen postotak osoba s invaliditetom uslijed već postojeće dijagnoze ima ograničene mogućnosti kretanja, a mjere ih još više ograničavaju. Također, nekolicina njih ima zdrastvene poteškoće koje ih svrstavaju u kritičnu kategoriju za infekciju virusom COVID-19. Sve navedeno direktno utiče na mentalno dobrostanje, svakodnevno funkconiranje i socijalni angažman.”
Tek po prolasku pandemije moći ćemo sumirati posljedice na ekonomskom polju, ali i uticaj pandemije na mentalno zdravlje. “Svi smo mi još uvijek ‘u pripravnosti’ i imamo cilj da preživimo. Međutim, uvijek se nakon velikih društvenih promjena ili destrukcija (npr. prirodnih nesreća, rata i sl.) godinama poslije mogle sagledati posljedice na fizičko i mentalno zdravlje.”
Upravo ovo što je zadesilo i pogodilo sve nas, bez obzira na socijalni status, rasu, dob, spol, invaliditet – može biti pokretač radnje da svi zajedno možemo raditi na boljem sutra. Pandemija zaista nikome nije dobro donijela, a ova izolacija je bila samo jedan vid poistovjećivanja, kao što je već spomenuto, s osobama koje su čitav svoj život u izolaciji. Ono što nam ostaje jeste da se nadamo da ćemo svi izvući pouku iz ove situacije i zajedničkim snagama raditi na unapređenju društva, a najprije na poštivanju osnovnih ljudskih prava.
