Piše: Irida Terzić

Odlazak u vrtić. Prvi dan. Nisam sigurna kome je teže, meni ili mom H. Ulazimo u vrtić, galama, djeca plaču, ne žele da ostanu, roditelji ih ubjeđuju, objašnjavaju, obećavaju da će doći po njih, naravno, sve isto i sama radim. U cijelom tom haosu posebno se izdvaja jedan glas, jedan naročito paničan plač, koji na trenutak zvuči kao vrištanje, pa onda kao urlanje i na kraju kao tužni poziv upomoć. Barem sam ga ja takvim doživjela. Sve to praćeno sa lupanjem od ogradicu na vrhu stepenica.

Odlazak u vrtić. Drugi dan. H ne želi da ide, kaže udarao ga jučer jedan dječak i boji se. Pripišem to njegovoj prevelikoj osjetljivosti i generalno strahu od nepoznate djece, ali ipak pri dolasku u vrtić kažem to učiteljici. Dobijam odgovor da je to vrlo moguće, jer u grupu je došao dječak koji je izgleda dijete sa poteškoćama u razvoju i kako ćemo o svemu razgovarati na roditeljskom sastanku, te se nada da će roditelji imati razumijevanja i pružiti podršku njegovoj mami. Kažem da je sve uredu, da ću razgovarati sa H i objasniti mu kako će za drugara imati i jednog dragog dječaka.

Većina mama ima stav da nije ok da “takvo dijete” ide u vrtić

U narednih nekoliko dana borim se sa svojim H, ne želi da ide u vrtić, vrti se priča oko dječaka koji ga udara. Također, u narednih nekoliko dana razgovaram sa drugim mama, razmjenjujemo iskustva i doživljavam veliko razočarenje.

Većina mama ima stav da nije ok da “takvo dijete” ide u vrtić, da ne može jedno dijete da remeti rad grupe, čak saznajem da se u jednom vrtiću potpisivala peticija za isključenje jednog djeteta sa poteškoćama u razvoju iz grupe jer su se ostala djeca osjećala ugroženo. I što je najžalosnije uspjeli su sa tom peticijom, dijete više ne ide u taj vrtić.

Teško mi padaju takva razmišljanja, ne izalazi mi iz  glave onaj panični plač koji sam čula prvi dan u vrtiću. Pokušavam zamisliti kako li se osjećao taj dječak kada ga je mama dovela u vrtić i ostavila kod nepoznate učiteljice, zajedno sa još 25 djece. Pokušavam zamisliti šta se to dešava u njegovoj glavi  dok gleda sav taj haos oko sebe, dok sluša drugu djecu kako plaču, dok prave buku, jer ništa nije prilagođeno njemu, njegovim potrebama.

On u vrtiću  nema jedan mali izolovani prostor za osamljivanje i povlačenje, a sigurna sam da ima potrebu za tim. Odlazak na neko mirno mjesto sa manje podražaja, svojevrsno izoliranje od ostale djece, povlačenje u smiraj je ono što bi mu sigurno odgovaralo, uostalom odgovaralo bi svakome od nas kada se nađemo u novoj, nepoznatoj situaciji i okruženju. Sigurna sam da bi mu mnogo olakšalo kada bi mu se učiteljica, barem nakratko, mogla posvetiti  u odnosu “jedan na jedan” jer bi tada sigurno mogao jednostavnije izraziti ono što osjeća, a i ona bi imala mogućnost da bolje upozna sve njegove potrebe, i one posebne i one uobičajne.

Nažalost, svjesna sam da kvalitet usluga u Bosni i Hercegovini generalno nije adekvatan za potrebe djece sa poteškoćama u razvoju, posebno u oblasti obrazovanja.

I ne smatram da je to greška i problem učiteljice iz vrtića jer ona već daje svom maksimum da bi bila dovoljno dobra za potrebe barem 25 djece koliko ih je u jednoj grupi. To je problem, koji treba da rješava država, to je problem koji zahtijeva sistemsko rješavanje na svim nivoima vlasti.

Zakoni u BiH nisu usklađeni sa međunarodnim ugovorima i standardima

Kako ovih dana svakodnevno pokušavam objasniti svom djetetu da taj dječak koji ga udara ne misli ništa loše i da je to samo njegov način kojim pokušava da komunicira, i sama sam počela više čitati i razmišljati o temi položaja djece sa poteškoćama u razvoji i kada je Bosna i Hercegovina u pitanju informacije na koje sam naišla su zaista poražavajuće. Iako je gotovo 20 posto njenog stanovništva mlađe od 18 godina, u Bosni i Hercegovini nedostaje koordinacija na pitanjima vezanim za djecu sa poteškoćama u razvoju, a odgovornost je na niskom nivou.

I dalje postoje nedostaci u pogledu veće vidljivosti djece u akcionim planovima na državnom, kantonalnom, općinskom i lokalnom nivou. Zakoni na državnom, entitetskom, kantonalnom, općinskom i lokalnom nivou nisu usklađeni sa međunarodnim ugovorima i standardima. Kada odgovarajući zakoni i postoje, s njima povezani akcioni planovi nisu inkluzivni prema osobama s invaliditetom, niti sadrže planirane budžete. Osim toga, vidljiv je i izrazit nedostatak konsultacija pri donošenju odluka koje se odnose na djecu sa poteškoćama.

Sistemi na nivou države i entiteta su izuzetno fragmentirani i preopterećeni, te uglavnom nedostupni djeci sa poteškoćama. Izrada modela, pilotiranje i prenošenje inkluzivnih praksi u Bosni i Hercegovini se pokazalo teškim, iako se ne može reći da je razlog tome nedostatak dobrih primjera, već razloge treba tražiti u administrativnom uređenju koje otežava provedbu na lokalnom nivou.

Društvena stigmatizacija i diskriminacija

Također, kao jedna od glavnih prepreka u Bosni i Hercegovini koja utiče na sposobnost djece sa poteškoćama u razvoju da dobiju adekvatne usluge je društvena stigmatizacija i diskriminacija. Oni se suočavaju sa diskriminacionim zakonodavstvom, nedostatkom obuke i neadekvatnim razumijevanjem od strane nastavnika, predrasudama i nedostatkom usluga i podrške. Oni su u opasnosti i često trpe nasilje, zlostavljanje i zanemarivanje.

Od velikog bi značaja bilo kada bi svako od nas shvatio, a zatim i svoju djecu uputio o značaju uključivanje djece s poteškoćama u razvoju u sve procese, zajedno s ostalom djecom urednog razvoja, odnosno kada bi za početak svaki roditelj shvatio značaj inkluzije za dijete sa  poteškoćom.

U tom slučaju, dijete bi imalo priliku za učestalo druženje s vršnjacima i realizaciju važnih socijalnih interakcija. Među svojim vršnjacima djeca sa poteškoćama bi mogla pronalaziti uzore i oponašati ih u ponašanju i različitim vještinama. Kroz igru i doživljaj uspjeha u igri svako dijete osnažuje vlastite potencijale, ostvaruje osobni rast i kompenzaciju za ona područja u kojima ima određenih poteškoća, pa bi tako bilo i sa djecom sa poteškoćama u razvoju. Kada bi svako dijete još od vrtićkog uzrasta bilo prihvaćeno na adekvatan način i kada bi mu se dala prilika da nauči da istakne sve svoje pozitivne osobine i vrijednosti, shodno svojim razvojnim mogućnostima i interesima, pred njim bi se otvorio idealan prostor za učvršćivanje samopouzdanja, razvoj pozitivne slike o sebi i sveukupnu osobnu afirmaciju.

S druge strane, i ostala djeca iz skupine u koju je uključeno dijete s teškoćama bi razvijala osjećaj za uočavanje i poštivanje različitosti, što ima direktni pozitivni uticaj na razvoj socijalne kompetencije. Osim toga, djeca bi razvijajala empatičnost, razumijevanje, i prihvatanje teškoća. Istovremeno, sigurno bi svako dijete razvilo samopoštovanje, osjećaj ponosa i lične odgovornosti zbog međusobnog pomaganja.

Čvrsto vjerujem da kada bi svaki pojedinac dao svoj minimalni doprinos bilo bi moguće izgraditi svijet koji svakom djetetu omogućava zdravo i zaštićeno odrastanje i obrazovanje kako bi svako dijete ostvarilo svoj puni potencijal i bilo najbolja verzija sebe.

Za kraj bih napisala poruka za svu divnu, dječicu s poteškoćama u razvoju, kao i za sve one koji smatraju da takva djeca ne trebaju da “remete” rad i učenje njihove djece:

“Prema svim znanim zakonima avijacije, pčela nikako ne bi smjela letjeti. Krila su joj premala da podignu debelo tijelo s tla. Pčela, jasno, svejedno leti, zato što pčele ne mare za ono što ljudi smatraju nemogućim.”