Armagedon je pojam koji je najčešće vezan za proročanstvo o kraju svijeta. Termin se pojavljuje u Bibliji – Novom Zavjetu, u Otkrovenju (Apokalipsi) sv.Ivana, glava šesnaesta, redak šesnaesti. U tekstu stoji:“I vidjeh iz usta Zmajevih i iz usta Zvjerinih i iz usta Lažnog proroka izlaze tri duha nečista, kao žabe. To su dusi zloduha što čine znamenja,a pođoše sabrati kraljeve svega svijeta na rat za Dan veliki Boga Svevladara. Iskupiše ih na mjesto koje se hebrejski zove Harmagedon“. Riječ Harmagedon (engleski Armageddon) dolazi od hebrejskog izraza Har Megiddo, a znači brdo Megiddo. To je lokalitet u sjevernom djelu Izraela, 20 kilometara jugozapadno od Nazareta. Tamo bi se na sudnji dan trebala dogoditi konačna bitka između snaga dobra i zla.
Kratka istorija Bliskog Istoka
Njemačka je te 1900. godine najača sila na evropskom kontinentu, njen ubrzan razvoj industrije i ekonomije nadmašio je britanski, omogućavajući pomorsku trku i sve agresivniju vanjsku politiku. Nafta postaje nezaobilazno sredstvo razvoja, ubrzana industrijalizacija dovodi do sve veće potražnje. Da bi parirala Britaniji, Njemačka ubrzano razvija ratnu flotu, ali zbog britanske nadmoći na moru, prinuđena je da pronađe alternativne pravce dostave sirovina. Alternativni pravac pronalazi u nečemu što je veoma slično modernom kineskom putu svile, o kojem se danas mnogo govori. Naime, Njemačko i Osmansko carstvo dogovaraju izgradnju Bagdadske željeznice, a bagdadska željeznica je pruga građena radi spajanja Berlina i Bagdada koji se tada nalazio u sastavu Osmanskog carstva. Nijemci su imali za cilj ne samo povezati Berlin i Bagdad, nego i izgradnju pruge dalje od Bagdada do luke u Basri, koja se nalazi u Perzijskom zaljevu, kako bi se zaobišao Suecki kanal i Crveno more koje je tada bilo pod kontrolom Velike Britanije. Osmansko carstvo je željelo sačuvati svoju kontrolu nad Arabijom i proširiti svoju kontrolu preko Sueckog kanala u tada britanski Egipat, dok bi Nijemci stekli pristup i vlasništvo nad bogatim naftnim poljima u Iraku, te bi sa linijom do luke Basra stekli bolji pristup istočnim dijelovima Njemačkog kolonijalnog carstva i zaobišli Suecki kanal. Zbog navedenog se smatra da je bagdadska željeznica stvarni razlog otpočinjanja Prvog svjetskog rata.
Međutim 16. maja 1916. godine predstavnici Britanije, Francuske uz saglasnost Rusije, potpisali su ono što je kasnije postalo poznato kao sporazum Sykes-Picot, potpisan u toku Prvog svjetskog rata od strane francuskog diplomate Francois Georges Picot i engleza Mark Sykes, kada je već postalo jasno da će Centralne sile izgubiti rat. Dijeleći Osmansko carstvo na sfere kontrole i uspostavom današnjih granica na Bliskom istoku, priznaju se arapska područja nakon raspada Osmanskog carstva kao nagrada za njihovu borbu protiv Osmanlija, te se ostavljala mogućnost da se u određenim zonama mogu formirati nezavisne države koje će imati zaštitu ove dvije kolonijalne sile, a one će zadržavati svoj politički uticaj u njima. Rusija svoja prava određena sporazumom nije ostvarila, Oktobarskom revolucijom 1917. godine prestali su ruski teritorijalni interesi na područja bivšeg Osmanskog carstva. Boljševička vlada na čelu sa Lenjinom je objavila sadržaj sporazuma 23. novembra 1917.godine, u ruskim dnevnim novinama Pravda i Izvjestija, objavljivanje sporazuma dovelo je do pobune i nereda u arapskim područijima. London i Pariz iscrtavajući granice unutar zona uticaja, napravili su novu kartu Arapskog orijenta. Britanija je dobila kontrolu nad južnim i centralnim Irakom, Palestinom od Sredozemlja do rijeke Jordan i Cisjordanije, Francuzi su pod kontrolu dobili jugoistok Turske, sjever Iraka, Siriju i Liban. Britanija je vladala Irakom od 1920.god. do 1923. godine, kada će od Mosula i Iraka stvoriti novu državu, 1923. uspostaviće mandatnu teritoriju Palestine kao zahvalnost Arapima za borbu protiv Turaka, a jevrejima teritoriju koju će držati do 1948. godine. kada je stvorena država Izrael. Francuska izdvaja Liban iz Sirije, a suniti u Iraku postaju manjina naspram šita. Svaka stvorena država namjerno je podjeljena etničkim, socijalnim i sektaškim linijama radi lakše kontrole područja bogatim naftom i plinom.
Mapa sporazuma Sykes-Picot iz 1916. godine
Od tada pa do danas raste zanimanje zapadnih zemalja za Bliski istok, a sa spoznajom da su ti prostori bogati nalazištima nafte, interes dijele V. Britanija, Francuska i Sjedinjene Američke Države, sklapanjem“ Ugovora crvene crte“ iz 1928. godine. Naziv je došao od jednostavne crte kojom je turski trgovac i bankar armenskog poirjekla Calaust Gubbenkian na karti obilježio koncesiju tj. označio prenošenje prava na istraživanje i eksploataciju nafte na području Bliskog istoka, sa izuzetkom Irana i Kuvajta na američke i britanske naftne kompanije (određeni odnosi iz ovog ugovora traju do 1973. godine).
Istorija petrodolara
Petrodolar (eng. petrodollar), finansijska sredstva ostvarena izvozom nafte, uobičajeno nominirana u američkim dolarima, što ih ekonomski subjekti iz zemalja izvoznica nafte plasiraju u obliku depozita i ulaganja u razvijene industrijske zemlje. U pravilu je rječ o finansijskim viškovima zemalja članica, poznatog međunarodnog konzorcija Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC), koje se plasiraju u prvom redu na finansijsko tržište zemalja EU i drugih razvijenih zemalja.
Nakon Drugog svjetskog rata u Bretton Woodsu je dogovoren novi svjetski monetarni sistem po kojem su sve valute vezane za američki dolar, a dolar je vezan za zlato, cijena jedne unce je postavljena na 35 dolara, a države koje su posjedovale devizne rezerve u dolarima mogle su mjenjati dolare za zlato u svakom trenutku. Da bi financirali Vijetnamski rat SAD su štampale milijarde dolara, za šta nisu imale pokriće u zlatu, što je urušilo povjerenje u američku valutu. Tokom 1971. godine, Zapadna Njemačka napušta dogovor iz Bretton Woodsa, što je dovelo do jačanja marke, Švicarska i Francuska odlučile su zamjeniti svoje devizne rezerve u zlato i povući ga iz SAD-a. Kako bi spriječio odljev zlata iz SAD-a, predsjednik Nixon odlučio je ukinuti zlatni standard, odredbom br:11615, objavljenom 15.08.1971. godine zabranio je direktno mjenjanje dolara za zlato i srebro. Država od tog trenutka nije trebala imati na lageru onoliko plemenitih metala koliko je na tržištu izdanih dolara. Amerika je pronašla način sa kojim će prisiliti države na dolar bez pokrića, predsjednik Richard M. Nixon i njegov državni sekretar Henry Kissinger su shvatili da je odbacivanje zlata opasna igra zbog koje će pasti potražnja za američkom valutom i odlučili su se za drugu opciju. To je bio dogovor sa Saudijskom Arabijom, sa kojom je na kraju sklopljen sporazum sa kraljevskom kućom Saud, kojoj SAD pružaju vojnu zaštitu, te zaštitu njihovih naftnih postrojenja i naftnih polja u zamjenu za kupovinu njihove nafte u US dolarima, uz obavezu da naftu koju će prodavati drugima to mogu činiti samo u dolarima. Saudijskoj Arabiji se garantovala potpuna zaštita od Izraela. Tu je bio i dodatni uslov da višak zarade od prodaje nafte refundiraju u američke državne obveznice, tačnije da aktivno smanjuju američki dug. Nakon ogromnog bogaćenja Saudijske Arabije, ovom sporazumu se pridružuju i druge države proizvođači nafte. Do 1975. članice OPEC-a su pristale izračunavati svjetske cijene nafte u dolarima. Takav dogovor amerikancima je omogućio štampanje novca u količinama koje hoće, jer je potražnja za naftom stalno rasla.
Danas američki dolar gubi na snazi svaki put kada neka država odluči mjenjati naftu i zemni plin za neku drugu valutu. Danas gledajući na to razumijemo da je dedolarizacija koju sve više provode države „BRICSA“, kojima se pridružuje sve veći broj drugih zemalja, može se smatrati da je to napad na same temelje dolara. Jedina alternativa ruskim zalihama nafte i plina, su one na Bliskom istoku, iz toga proizilazi da bi bio nastavljen ekonomskim pritisak na Rusiju neophodna je kontrola nad cjelim Bliskim istokom.
Novija dešavanja na Bliskom Istoku
Prema ozbiljnim procjenama zapadnih geostratega, danas Iran ugrožava uspostavljenu arhitekturu Bliskog Istoka, a po riječima bivšeg američkog državnog sekretara Henry Kissinger-a, Iran jedini ima snagu da ujedini i okupi šiite i sunite barem po problemu Palestine i stvori jedinstveni front koji će se suprotstaviti teritorijalnoj ekspanziji Izraela koji je projekcija američke moći na Bliskom istoku i najvjerniji saveznik SAD-a. Rat u Siriji, intervencija Sauda u Jemenu, ustvari se posmatra kao borba protiv uticaja Irana i pokušaj da se on suzbije na svim stranama, da bi se na kraju doveo u strateško okruženje i napao. Tokom intervjua iz 2007. godine Wesly Klark je rekao da je Bushova administracija planirala napad na Irak, Siriju, Liban, Somaliju, Sudan i Iran. Sve je išlo po planu dok se u Siriji, nije isprječila Rusija, ali po vojnim analitičarima, najveći doprinos u kopnenim borbama je dao Iran i njegov karizmatični vojskovođa General–major Elitne Revolucionarne garde i vrhovni komandant Sepah-e Qods (Quds Force), Qasem Soleimani, na zapadu poznat i kao „komandant u sjeni“.
Izvor: BBC General Qasem Soleimani
Elitni odred Kuds je udarna šaka vanjske politike Irana, nešto slično kao američka CIA i Ruski GRU, Kuds zajedno broji ukupno 30.000 pripadnika fanatično odanih Iranu, bave se vojnom djelatnošću i izvođenjem vojnih operacija u inostranstvu i širenjem uticaja Irana u regionu.
Specijalne jedinice Kuds su zadužene za izvan teritorijalne operacije na čitavom Bliskom Istoku, a njegove operacije se provode u Iraku, Siriji, Libanonu, Gazi, Afganistanu i Jemenu. Pretpostavlja se da je Qasem Soleimani osoba koja je sprovela plan kojim je spašena vlast Bashar Al Assad-a, te da je lično on otputovao u Moskvu i taj plan iznio pred Vladimira Putina. Takođe, smatra se da u Damasku ima svoj utvrđen komandni centar iz kojeg upravlja operacijama Sirijskih snaga, Šitske samoodbrane i Libanskog Hezbollaha. Kratkovidnim rušenjem Sadama Huseina nestao je najveći antipod Iranu, a to je Irak, što je omogućilo da ta zemlja padne pod Iranski uticaj. Iran je prisutan na Golanskoj visoravni, pa ne iznenađuje nedavna izjava glasnogovornika Izraelske vojske pukovnika Jonathana Conriusa, koji je rekao da su projektili koji su ispaljeni na ciljeve prema Izraelskoj strani pripadale „Kuds“ snagama. Izraelska vojska danas smatra da postojanje Radikalne osovine (Iran, Sirija, Hezbolah i Hamas) i njihovo djelovanje sa Sirijske teritorije predstavlja direktnu prjetnju Izraelskoj sigurnosti. Izrael odavno prijeti da će napasti na Iranske snage na Golanu sa ciljem da našteti Iranskim interesima u Siriji. Nedavno je u Izraelskim vojnim i političkim krugovima zaključeno da, ako Iran napadne naseljena mjesta u Izraelu iz Sirije ili uz pomoć Hezbollaha ili drugih militantnih skupina, Izrael će odgovoriti napadom na Iransko tlo sa svim posljedicama koje iz toga proizilaze. Treba napomenuti da Izrael smatra Iran svojim glavnim neprijateljem prije svega, jer Iran odbija priznati Izraelsko pravo na postojanje, sam Iranski vrhovni vođa ajatolah Ali Hamenei kaže da je Izrael kancerogeni tumor Bliskog istoka koji treba odstraniti. Nedavno su Izraelske snage kao odmazdu izvršile napad na Sirijsku vojnu bazu u kojoj su poginuli i iranski vojnici, zatim su iranske trupe ispalile više raketa na baze Izraela na Golanskoj visoravni, u tim napadima je bilo dosta mrtvih Izraelskih vojnika.
Sumorna predviđanja
Budućnost cijelog svijeta leži iza borbe koja se sada odvija na teatru zvanom Bliski Istok i trenutna dešavanja govore da je moguće da će dalje esklalirati u otvoreni sukob dva regionalna rivala Irana i Izraela. Poznato je da iza njih je podrška Rusije i SAD-a, Rusija podržavajući Iran ne smije dozvoliti njegovo rušenje jer bi za posljedicu imalo to da SAD stekne potpunu kontrolu nad Bliskim istokom. Na taj način SAD bi došle u posjed nafte i plina u dovoljnoj količini da umanje potrebu za glavnim ruskim izvoznim sirovinama. Iran, Kina i Rusija svojim potezima već pritiskaju Saudijsku Arabiju i ostale zaljevske monarhije. Posebno Kina kao najveći kupac saudijske nafte pritiska sa zahtjevom da sredstvo plaćanja bude Kineski Huan, što bi proizvelo tektonske promjene i došlo bi do „ekonomskog cunamija“ i pada dolara.
Postavlja se pitanje da li će Sjedinjene Američke Države preko Izreala odbaciti i očistiti uticaj Irana iz Sirije, Libana, Iraka i Jemena i uspjeti odbraniti poredak koji je uspostavljen ili će dosadašnji poredak biti doveden u pitanje. Nedavno je Katar prvi izašao iz OPEC-a, što je pokazatelj da se stvari kreću u nepovoljnom pravcu po dvojac Amerika-Izrael, te da će njihova akcija da povrate svoje pozicije vjerovatno uskoro uslijediti. Već je jasno da se sudbina svijeta kakvog ga mi poznajemo, rješava upravo na Bliskom Istoku. Poraz ISIL-a u Siriji je samo jedna epizoda koja tek otvara stvarni narativ sukoba koji će uslijediti, jer je na koncu u igri mnogo toga, pa čak i sama budućnost zapadne hegemonije.
Ubistvo Soleimanija otvara vrata novom ratu?
Najmoćniji iranski vojni zapovjednik, general Qasem Soleimani, ubijen je danas u ranim satima zračnim napadom od strane SAD-a pod naredom predsjednika Donalda Trumpa u Iraku. Ubijen je u zračnoj luci Bagdad, zajedno s drugim militantima koje podržava Iran. Ubojstvo Soleimanija označava veliko eskalaciju napetosti između Washingtona i Teherana, navodi BBC.
Pod vodstvom generala Soleimanija, Iran je ojačao Hezbollah u Libanonu i drugim proiranskim militantnim skupinama, proširio svoju vojnu prisutnost u Iraku i Siriji i organizirao sirijsku ofanzivu protiv pobunjeničkih skupina u dugom građanskom ratu zemlje. Soleimani je široko viđen kao druga najmoćnija figura u Iranu, iza ajatolaha Khamenei i kao nacionalni heroj. Njegova elitni odred Kuds iranske revolucionarne garde, izravno je odgovarala Ajatolahu, naglašava BBC. Prema Euraktivu, ubistvo Soleimanija označava dramatičnu eskalaciju u regionalnom “ratu u sjeni” između Irana i Sjedinjenih Država i njihovih saveznika, uglavnom Izraela i Saudijske Arabije, što bi moglo brzo povećati napade ‘oko za oko’.
Izjava Pentagona povodom zračnog napada i ubistva navode da je Soleimani “razvijao planove za napad na američke diplomate i pripadnike službi u Iraku i cijeloj regiji”.
O tome kakve će posljedice imati ovo ubistvo na globalnom planu, trenutno je teško ocijeniti. Međutim, globalne cijene nafte u roku od dva sata od ubistva Soleimanija porasle su za više od 4%. Analitičari upozoravaju da bi ova aktivnost mogla eskalirati napetosti u regiji i utjecati na globalnu proizvodnju nafte.
