Piše: Džana Vrabac

Odabir profesionalnog usmjerenja i početak studija je nešto posebno i predstavlja značajnu prekretnicu u životu mladih osoba. Međutim, nevidljivost i nedostatak senzibiliteta prema studentima s invaliditetom, njihov put u ostvarivanju životnih ciljeva na visokoškolskom obrazovanju čini značajno teškim.  

Pored ionako otežanih uslova života i ograničenja sa kojim se susreću na svakom koraku, većina fakulteta apsolutno nema osigurane uslove studiranja za studente sa invaliditetom. Većina maturanata sa nekim vidom oštećenja organizma ne odlučuju se za nastavak obrazovanja zbog ograničenosti pristupa visokoškolskim ustanovama, ali i zbog nedovoljne informiranosti o njihovim pravima.

Zakoni i propisi u Bosni i Hercegovini zabranjuju svaki vid diskriminacije  po osnovu invaliditeta. Naglašeno je da svako dijete ima pravo na odgoj i obrazovanje po jednakim uslovima.

Međutim, ovdje dolazi do razilaženja prakse i propisa. Loši materijalni, prostorni, saobraćajni, tehnički i urbanistički uslovi, nedovoljan stručni kadar, neprilagođena literatura, stavovi i predrasude te mnogi drugi uslovi predstavljaju barijeru u ostvarivanju ovog osnovnog prava!

Mnoge institucije, krenuvši od državnih, zdravstvenih pa sve do obrazovnih nemaju osigurane prilaze za osobe s invaliditetom, a programi i finansijska sredstva za inkluzivno obrazovanje ne postoje. Zakoni o visokoškolskom obrazovanju kantona u Federaciji BiH kao i Zakon o visokoškolskom obrazovanju Republike Srpske jasno propisuju prava i uslove studiranja osoba sa teškoćama i invaliditetom, a svjesni smo da se to u minimalnoj mjeri ili skoro nikako ne provodi. Administrativni nedostaci su itekako ti koji među prvima, poslije fizičke nedostupnosti, obrazovanje čine otežanim. Studenti s invaliditetom su ti koji se sami moraju boriti za svoja prava i nemaju pruženu ruku pomoći od strane ustanova čiji su studenti. Njihova prava ostaju nekada neispunjena, a oni samo još jedan broj – još jedan student u nizu.

Niti u Federaciji Bosne i Hercegovine, a ni u Republici Srpskoj od strane univerziteta nemamo zvaničan broj studenata s invaliditetom, niti izvještaje i bilo kakve druge podatke o ispunjavanju njihovih prava. Prethodno navedeno, njihov studij čini dodatno težim ili čak dovodi do prekida studija, a oni ostaju potpuno nevidljivi i dodatno diskriminirani.

Dakle, studenti s invaliditetom su dvostruko diskriminirani, najprije kao osobe s invaliditetom pa potom kao studenti. Društvo, generalno govoreći, relativno malo obraća pažnju na osobe s invaliditetom, a predrasude osoba bez invaliditeta prema osobama s invaliditetom su najčešći uzrok socijalne distance. Od osoba s invaliditetom se unaprijed predviđa određeni oblik ponašanja, a ako to izostane stvaraju se najčešće negativne slike o osobama s invaliditetom, posebno ako se sami bore za svoja prava. Pružanje pomoći od strane društva nekada je uvjetovano znatiželjom, sažaljenjem, saosjećanjem ili jednostavno željom da se pomogne. Osvrnuvši se na prethodno navedeno, od svega zasebno ovisi i integracija studenata s invaliditetom na fakultet. Uspješnost integracije na studiju zavisi od svih, prvenstveno od osoblja fakulteta, kolega, te samih studenata.

Kakav će odnos kolega i kolegica prema studentima s invaliditetom biti odnosi se na individualni pristup.

Neki će studenti pak imati saosjećanja prema svojim kolegama s invaliditetom i truditi se da im olakšaju koliko-toliko studij i sve izazove koje nosi studiranje, dok će ih neki izbjegavati. Nerazumijevanje od strane kolega i kolegica može igrati i ključnu ulogu u samopouzdanju studenata s invaliditetom, ako ne dođe do uspješne socijalne integracije. Osoblje fakulteta, posebno nastavni kadar u većini slučajeva sa određenom dozom suzdržanosti se obraća studentima s invaliditetom, a rijetko kada se i sami ponude za pomoć studentima u smislu izvršavanja studentskih obaveza.

Život studenata s invaliditetom u Bosni i Hercegovini

Da invalidnost, a ni ograničenost pohađanja visokoškolskog obrazovanja nije to što će ih omesti u ostvarivanju njihovog cilja govore nam priče hrabrih studenata Rinata Kevrića i Željka Simeunića.

Rinat Kevrić je student Fakulteta politička nauka Univerziteta u Sarajevu, na odsjeku za socijalni rad i kako nam kaže ništa ga nije omelo da sada svoje studentske obaveze redovno i uspješno obavlja. Rinat nam je na slijedeća pitanja dao zaista ohrabrujuće odgovore ali i približio nam svoj položaj.

“U početku mi je bilo teško donijeti odluku da upišem fakultet. Tu prvenstveno mislim na nekoliko faktora koji su odlučivali da li da pokušam ili ne. Jedan od tih faktora bio je i finansiranje upisa i tu mogu zahvaliti Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, čija je uprava pokazala veliku dozu razumijevanja za problematiku osoba s invaliditetom. Drugi faktor su bile moje godine, mislio sam da nikad neću da se uklopim i da sam prestar da bih studirao, ali zahvaljujući pomoći par kolega/ica, prijatelja i profesora koji su pokazali veliku dozu razumijevanja i podrške za moje probleme danas sam student druge godine socijalnog rada. Treći faktor je bio sam invaliditet. Razmišljao sam u pravcu: kako će nove kolege/ice prihvatiti taj moj invaliditet, da li će imati predrasude prema, da li će me ismijavati i sl. Kad sam se tek upisao fakultet moram priznati da sam bio blizu odustajanja. Kolege/ice nisu kontaktirali sa mnom, da li zbog mojih godina ili invaliditeta nisam bio siguran, ali taman kada sam htio “dići ruke od svega”, od svog obrazovanja i svoje daljnje resocijalizacije. Međutim, upoznao sam kolegicu koja je pokazala veliku dozu empatije i uz nju sam upoznao ostale kolege/ce i od tog trenutka bilo mi je vrlo lako da se adaptiram na nove izazove. Sad mogu reći da se na fakultetu osjećam kao s porodicom i uopšte ne mislim o svom invaliditetu.”

Željko Simeunić je završna godina studija na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Banja Luci, a njegova slabovidnost nije bila prepreka da bude i među najboljim studentima. Željko se sa oštećenjm vida bori već 25 godina, tačnije od rođenja. Kako nam kaže oštećenje vida se itekako odrazilo na njegovo obrazovanje i ostavilo teške posljedice i to odmah po početku osnovnog obrazovanja. Zbog nerazumijevanja od strane osoblja u osnovnoj školi našao se u toj situaciji da je i obnovio razred. Ali, to ga nije spriječilo da da sve od sebe i ostvari zapažene rezultate u školi, onda kada nije imao podršku od onih koji su bili dužni da osiguraju da njegovo obrazovanje prođe nesmetano. Pored stalne borbe kako sa svojim invaliditetom, ali i sa osobljem osnovne škole Željko nije odustajao, upisao je i završio srednju školu te dva puta bio kandidat za učenika generacije. Njegov najjači motiv kojim je uspješno savladao sve prepreke koje su se našle pred njim jeste želja za obrazovanjem i uspjehom. Željko je pored formalnog obrazovanja završio i kurs njemačkog jezika, aktivni je član i volonter u općinskoj organizaciji slijepih i slabovidnih osoba u Tesliću, volonter je Udruženja distrofičara Općine Teslić, član stručnog tima Udruženja za pomoć djeci sa posebnim potrebama “Dobro srce”, stipendista Fondacije Hastor, a osvojio je čak i bronzanu medalju u kuglanju. Pored svega navedenog Željko je i izvrstan student, sve ispite u toku studija je završio u prvim rokovima sa visokim ocjenama, a kako kaže od obrazovanja ne odustaje, a njegov krajnji cilj je i upis doktorskog studija. Pomoć u nabavci tehničke opreme i govornih softvera dobio je od načelnika Općine Teslić Milana Miličevića, što mu je značajno olakšalo njegovo dalje obrazovanje. Željko shvativši da osobe s invaliditetom nemaju podršku okoline trudi se i sam da pomogne koliko je to u mogućnosti.

“Koliko god nas drugi potcjenjivali i sabotirali na putu do cilja treba da budemo što jači. Naravno, prije svega trebamo biti dobri ljudi, širiti zajedništvo i pomagati onima kojima je pomoć potrebna”, poručuje Željko.

Biti student s invaliditetom u Bosni i Hercegovini nije lako. Zaista nas mogu ohrabriti poruke studenata koji su pristali iznijeti svoja osjećanja i životne priče, a nikada nisu odustali!

Da bi imali još ovakvih priča neophodno je preduzeti niz mjera i akcija na poboljšanju i olakšanju životnih i obrazovnih uslova osoba s invaliditetom. Visokoškolske ustanove moraju stvoriti fizičko okruženje bez barijera i na taj način omogućiti studentima s invaliditetom nesmetan prilaz, obezbijediti liftove, toalete prilagoditi osobama sa smanjenom pokretljivošću, obezbijediti siguran prilaz učionicama, bibliotekama i studentskom smještaju. Osoblju na fakultetima i univerzitetima, kao i studentima omogućiti pohađanje edukacija radi sticanja znanja, usavršavanja i usvajanja vještina u području pružanja direktnih usluga, savjetovanja, administrativnog rada i pružanja podrške studentima s invaliditetom. Fakulteti trebaju biti opremljeni sa tehničkom opremom koja studentima olakšava pohađanje nastave i pripremu ispita, ali i organizovati radionice na kojima bi se družili studenti bez i sa invaliditetom kako bi se prevazišle predrasude koje su ključne u stvaranju socijalne distance.

Univerziteti u Bosni i Hercegovini bi trebali identificirati studente s invaliditetom kako bi se pravovremeno olakšalo zadovoljavanje njihovih potreba, te omogućio individualni pristup svakom studentu. Uredi za podršku studentima s invaliditetom bi trebali biti uporni te podupirati studente s invaliditetom u njihovom obrazovanju, kao i promovisati njihova prava i mogućnosti. Od vlasti u BiH se treba zahtijevati posebni programi podrške kao i izdvajanje finansijskih sredstava za pružanje pomoći i podrške studentima s invaliditetom.