Nedavna studija UN-a pokazala je da 43% osoba koje napuštaju svoje domovine da bi postali borci na stranima ratištima imaju turobnu prošlost, često bez kvalitetnog obrazovanja i pristojnog posla, a religiju poimaju, isključivo, kroz prizmu pravde i nepravde, a ne u kontekstu pobožnosti i duhovnosti, prenosi New York Times.
Studija koju je UN-ov antiteroristički centar objavio 3. avgusta, baziranoj na intervjuima sa 43 osobe (muškarce i žene), pokazuje da su „borci na stranim ratištima“ najčešće mladi muškarci sa osjećajem da njihovom životu nedostaje značenje.
Ipak, profesor Hamed el-Said sa mančesterskog Metropolitan Univerziteta i poznati britanski ekspert iz oblasti terorizma Richard Barett, koji su sproveli studiju, navode da je, pored ove prethodne konstatacije, malo toga moguće generalizirati.
Oni navode „mješavinu faktora“ kao uzročnike radikalizacije „ali naglašavaju da društvene mreže, čini se, igraju ključnu ulogu“. Jednako važan faktor je osjećaj povezanosti i identiteta među regrutima, koji nisu nužno dio oružanih grupa, ali jesu njihovi simpatizeri.
Skoro 40 posto navelo je da je njihov odlazak u Siriju bio motiviran osjećajem obaveze da brane Sunite od snaga sirijske vlade i njima savezničkih snaga. Ovo pokazuje da većima omladine koja odluči da se priključi sukobu isti smatra kao sukob zajednica, a ne vjerski sukob u najužem smislu. Autori studije navode da osjećaj i percepcija dužnosti da brane svoju zajednicu u sukobu jeste „važan element u razumijevanju šta motiviše pojedince da odu na strana ratišta“. Odgovori drugih navode „nedostatak ideologije“ iza odlazaka na strana ratišta, dok niko od njih nije spomenuo npr. da je odlazak bio motivisan željom za uspostavljanjem halifata u Levantu.
Prema procjenama UN-a iz 2015. godine na stranim ratištima boravilo je oko 25.000 boraca iz preko 100 zemalja.
Autori dodaju da se problem odlazaka na strana ratišta popeo na vrh ljestvice u političkim agendama mnogih država, a da postoji malo realnog znanja zašto pojedinci odlučuju da postanu dio terorističkih organizacija i zašto se kasnije odluče vratiti. Također, dodaju da se radi o jednoj od najvećih studija sprovedene na način direktne komunikacije „licem u lice“ sa bivšim borcima, te zbog toga vjeruju da doprinosi istraživanjima koja su još u toku.
Radi se o 43 osobe, 12 različitih nacionalnosti, od kojih je 33 ili 77 posto uspjelo doći u Siriju i vratiti se, dok je ostalih 10 zaustavljeno u pokušajima da dospiju na ratište na teritoriju svoje zemlje ili negdje u toku rute prema odredištu, tj. zemljama tranzita. Autori navode da su 26 osoba intervjuisali u zatvoru, ostalih 17 sa zvaničnim odobrenjem na prethodno dogovorenim javnim mjestima, u saradnji sa sigurnosnim službama, ali bez njihovog prisustva.
Uprkos molbama UN-a, autori izražavanju žaljenje što je samo sedam država pristalo učestvovati u studiji – tri iz Evropske Unije i četiri sa Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike.
Intervjuisani navode da u Siriju nisu otišli da postanu teroristi, niti su se sa tom namjerom vratili u svoje zemlje. Dodaju da su po dolasku prošli samo kroz bazičnu obuku bez ispaljivanja žive municije. Samo pet od 43 intervjuisane osobe priznalo je da su bili učesnici borbi.
Studija pokazuje da porodica ima značajnu ulogu pri nagovaranju osoba da se vrate u svoje domovine, ali treba naglasiti i značajnu ulogu razočarenja i „razbijenih iluzija“ pri boravku u Siriji.
El-Said i Barret izražavaju nadu da će studija „pomoći državama članicama UN-a pri razvoju i implementaciji vlastitih politika i programa dizajniranih da obeshrabre one koji razmišljaju o odlasku u Siriju, te pomoći pri reintegraciji u društvo onih koji su se vratili sa ratišta, ili će se uskoro vratiti“ sa minimalnim rizikom za javnu sigurnost.
Više o studiji na sljedećem linku: http://www.un.org/en/counterterrorism/assets/img/Report_Final_20170727.pdf
