Razgovarao: Haris Kolašinac
Pitanje sporta u životu osoba s invaliditetom je vrlo značajno. Ukoliko je invaliditet nastao kasnije u životu, sport je takvim osobama najčešće uveden u svrhu rehabilitacije i oporavka. Nažalost, često ovdje bavljenje sportom i prestaje. Međutim, bavljenje sportom ima višestruke dobrobiti i svakako je nešto što treba poticati. Pozitivan uticaj sporta je svakako pretpostavka da sportska aktivnost sama po sebi nije ta koja poboljšava naše mentalno zdravlje, već je to interakcija s drugim ljudima koja se odvija tokom vježbanja i koja nam donosi zadovoljstvo.
Ovom prilikom smo imali čast razgovarati sa dva sagovornika, predsjednikom “Košarkaškog kluba invalida Vrbas“, gospodinom Marinkom Umičevićem, inžinjerom obućarske tehnologije i osnivačem Tvornice obuće Bema, te gospođicom Biljanom Nedić diplomiranom novinarkom koja je takođe košarkašica i članica kluba još od 2008. godine.
Recite nam nešto više o osnivanju” Košarkaškog kluba invalida Vrbas”?
Marinko Umičević: Košarkaški klub invalida Vrbas osnovan je 2002. godine. Klub sam osnovao zajedno sa dvojicom nažalost pokojnih članova kluba Goranom Krsmanovićem i Lukom Jeličićem. Predsjednik kluba sam od samog osnivanja pa do danas. Klub je osnovan iz potrebe, da bi se osobe s invaliditetom kroz sport socijalizovale, osjetile vrijednim i dostojnim, ali i rehabilitovale i smanjile mogućnost raznih ovisnosti i psihičkih bolesti. Sami počeci su bili jako teški, a košarka u kolicima je skup sport. Bez adekvatnih kolica, bez dresova ili bilo koje druge opreme odigrana je i prva utakmica u kojoj je naš klub izgubio od Maribora rezultatom 6:2 sa komičnom konstatacijom “bilo je puno koševa”. Klub je shvatio koliko može i treba da uradi za svoj grad da bi poboljšao status osoba s invaliditetom. Vremenom su pored igrača kluba gdje su bile uključene osobe sa dječijom paralizom, amputirci i paraplegičari, počeli da se uključuju ljudi bez invaliditeta kao sami igrači ili kao podrška. Mnogi nisu ni znali da postoji košarka koja se igra u kolicima i još da postoji kod nas.
Koja je razlika između klasične košarke i košarke u kolicima?
Biljana Nedić: Bitno je reći da pravila košarke u kolicma i “validne” košarke ne razlikuju mnogo, gotovo su ista samo su prilagođena nama. Ista je visina koša, isti se faulovi sude, imamo korake i postižemo i do stotinu koševa.
Doprinijeli ste mnogim projektima kojih ste i sami bili dio. Hoćete li nam reći o kojim projektima je riječ?
Biljana Nedić: Košarkaški klub invalida Vrbas je podupirao mnoge ideje, projekte, ali je i sam bio osnivač mnogih. Tako smo dobili prvi vrtić za djecu s invaliditetom, prvu pristupačnu plažu na Vrbasu, rampe na ulazu u crkvu i mnoge druge kulturne, sportske, ali i privatne objekte. Počeli smo nastupati širom Evrope. Postali smo ambasadori naše zemlje, grada i ljudi. Naši igrači nastupaju za mnoge reprezentacije, kao što su Bosna i Hercegovina, Srbija i Slovenija. Boje kluba do sada je branilo 55 igrača i dvije dame među kojima smo Andrea Stanišić i ja. Zahvaljujući našem predsjedniku, gospodinu Marinku Umičeviću koji je prije svega veliki čovjek i svim igračima otac i majka, mi smo odrasli u klub vrijedan poštovanja i divljenja.
Koji su to benefiti koje ste kroz ovaj klub iskusili?
Biljana Nedić: Naš klub ima mnogo talentovanih ljudi koji se pored košarke bave i mnogim drugim stvarima, slikanjem, pjevanjem, drugim sportovima, studiraju, rade, imaju porodicu te žive jedna normalan i ispunjen život. Košarka je svima mnogo toga pružila.
Osim socijalizacije i rehabilitacije, sa klubom smo imali priliku mnogo putovati, sticati nova poznanstva i prijateljstva, ali i razmjenjivati mnoga iskustva koja su nam bila od velike pomoći i koristi.
Kroz percepciju Vašeg kluba, koliko su osobe s invaliditetom uključene u sportski život?
Marinko Umičević: Boreći se za mnoga prava, kroz učešće u raznim kulturnim, sportskim i zabavnim aktivnostima pokazali smo da osobe s invaliditetom mogu biti i jesu korisni članovi društva koji su vrijedni poštovanja. Međutim, veoma mali broj ljudi sa invaliditetom se uključuje u neke aktivnosti poput sportskih, kulturnih i slično. Jednim dijelom jer je tako lakše, sjediti i ne raditi ništa, nisu svi hrabri i istrajni da se uhvate u koštac sa svim preprekama na koje još uvijek svakodnevno nailaze. Sa druge strane tu je i nebriga i zanemarivanje od strane javnih i privatnih institucija, u smislu da još uvijek postoje kardinalne greške prilikom pristupačnosti kako arhitektonske prirode tako i onog stereotipnog mišljenja da osobe s invaliditetom nemaju dovoljan kapacitet, znanje i kompetenciju za mnoge poslove. A kada nemamo iste startne osnove kako da pričamo o pravdenosti, pravičnosti i uključenosti osoba s invaliditetom u sve životne tokove.
Koje značajne rezultate ste ostvarili tokom svih ovih godina?
Marinko Umičević: Učestovali smo i osvajali turnire u Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji, Italiji i Češkoj Republici. Pored lige Bosne i Hercegovine koju igramo od osnivanja, 2010. godine prvi put igramo regionalnu ligu NLB. Danas naš klub ima mnogobrojna osvojena prva mjesta na raznim turnirima. Bili smo osvajači Kupa Republike Srpske, zatim smo sedam puta bili osvajači regionalne lige NLB, te sedam puta osvajači Premijer lige Bosne i Hercegovine.
Da li je oprema ono čega Vašem klubu najviše manjka?
Marinko Umičević: Učesnici smo Eurolige dva i tri gdje smo se veoma dobro snašli i postigli odlične rezultate, ali nam nedostatak dovoljno dobre opreme diktira i to da ne možemo dati svoj maksimum. To se najviše odnosi na kolica koja su nam jako stara, teška su oko 14 kilograma, dok naši protivnici voze kolica od 4 kilograma. Oni žive od bavljenja sportom, plaćeni su veoma dobro za to, dok se naši igrači bore za egzistenciju i uz sve to treniraju. Prosto ne možemo u korak sa profesionalnim klubovima u koje se mnogo ulaže kako od strane privatnika/sponzora, tako i od strane nadležnih institucija.
Koja osvojena titula za Vaš klub ima posebno značenje i vrijednost?
Biljana Nedić: Svaka je vrijedna s obzirom koliko napora ulažemo. Teško izdvojiti najdražu, ali recimo da je prvo učešće u regionalnoj ligi NLB bilo za nas veliko ostvarenje s obzirom da smo, kao novi učesnici, došli do samog finala i izgubili prvo mjesto za pola koša. Za sve igrače je to bila jako emotivna utakmica, neki su i plakali, malo zbog toga što nas je tako malo dijelilo od toga da budemo prvaci, a opet i od ponosa jer smo došli do finala.
Ima li diskriminacije između osoba s invaliditetom po pitanju ostvarivanja prava?
Biljana Nedić: Uz svu borbu i vidljivost koja je sad prisutnija nego ranije, mi se i dalje borimo za neka osnovna prava. Dešava se diskriminacija između osoba s invaliditetom u smislu nastanka invaliditeta, tj uzroka. Tako da imamo primjer gdje ratni vojni invalidi imaju pravo na svakih pet godina iznos od 5000 KM za nova kolica, dok ostali ljudi sa stečenim ili urođenim invaliditetom imaju isto pravo na svakih pet godina ali u visini od 375 KM, dok nova kolica, pristojna za normalno funkcionisanje koštaju oko 6000 KM.
Osnovni uslovi za pristojan život jesu redovna finansijka sredstva, mogućnost zapošljavanja i ortopedsko pomagalo, a mi još uvijek vodimo ozbiljnu borbu da pokažemo da te stvari nisu luksuz već prijeka potreba.
Podržavaju li Vas novčano državne institucije?
Biljana Nedić: Podršku imamo ali neodovoljnu. Sve dok nas dijele na validni i invalidni sport nama nema velikog napretka. Pitamo se zašto naše medalje manje vrijede, zašto naši igrači manje vrijede? Ostali klubovi (mislimo na klubove u kojima nisu sportisti sa invaliditetom) imaju ozbiljna finansijska sredstva da mogu obezbijediti uslove kako za trenažni tako i takmičarski proces. Mi to nemamo, snalazimo se kako stignemo, uz pomoć našeg predsjednika kao i jednog od glavnih sponzora TO Bema, ni sami ne znamo kako bismo izgurali sve ovo. Vrlo često, poslije neke osvojene titule, ne dobijemo ni čestitku. Pitamo se onda kome nosimo medalje?
Ima li razumijevanja i podrške za osobe s invaliditetom u Banja Luci?
Marinko Umičević: U Banja Luci je mnogo toga urađeno za osobe s invaliditetom. Da se ne ponavljamo, ali da naglasimo da neka goruća pitanja ipak stoje i tapkaju u mjestu (kao npr ostvarivanje prava na ortopedsko pomagalo). Isto tako, svaki vid socijalizacije je nemoguć dok se smatra luksuzom nabavka osnovnih sredstava za bavljenje bilo kojom aktivnošću. Za svaki sport je potrebna posebna ortopedska oprema. Svaki semafor treba da bude zvučni, da ima pristupnu rampu, svaka ulica, zgrada, bina treba da ima pristupne rampe. Zašto se OSi ne bi našle na bilo kojem podijumu, ušle u svaki market, kino, kafanu, diskoteku, butik. Nije tu samo javni sektor taj koji to treba omogućiti, moramo navići građane i privatnike na prisutvo osoba s invaliditetom. Na kraju, svi smo mi potencijalno ta gupa, svima nezgoda može da se desi, ali zašto da razumijemo položaj tih ljudi tek kada se nama desi? Ne moraju svi sve znati, ne očekujemo to, samo očekujemo i tražimo razmijevanje onda kada svoj problem predstavimo i objasnimo.
Za sami kraj, poruka naših sagovornika bi bila “Sport je način življenja. Izaberi da živiš”.
