Razgovarao: Eldar Abaz

Koliko je zapravo inkluzija zaživjela među djecom i kakav odnos prema tome imaju obrazovne institucije, razgovarali smo sa Sabinom Đuderijom dipl. socijalnom radnicom, dugogodišnjom volonterkom Udruženja za podršku osobama sa intelektualnim teškoćama “Oaza” i kao asistentom u nastavi u OŠ “Aleksa Šantić”.

Inkluzija u obrazovnom sistemu – da li je moguća i održiva uopšte?

Sabina Đuderija: Kada govorimo o učenicima sa  teškoćama u razvoju, potrebno je  razjasniti i pojam s kojim se sve češće susrećemo u novije vrijeme, a to je inkluzija. Pojam inkluzije podrazumijeva smanjivanje svake vrste isključivanja i diskriminacije, odnosno smanjivanje svake vrste prepreka igri, učenju i participaciji sve djece.

Inkluzija takođe znači spoznaju različitosti i sličnosti među djecom te uvažavanje istih. Spoznaja da se djeca razlikuju jedna od drugih znači da razumijemo različite načine na koje ona reagiraju na zajednička iskustva. Inkluzija u obrazovanju podrazumijeva aktivno uključivanje djece u sve komponente odgojno-obrazovnog procesa, pri čemu se djeca tretiraju kao aktivni subjekti, a ne pasivni primatelji informacija u uvjetima koji su na raspolaganju.

Krajnji cilj tako organiziranog odgojno-obrazovnog procesa je stvaranje sistema koji je prilagođen različitostima djece i koji djeci osigurava kvalitetne uslove za učenje u skladu s njihovim potrebama. To znači da poželjan pristup nije izdvajanje posebnih grupa i programa, već otvorenost ka širenju vidika i prilagođavanje postojećih struktura potrebama svih učenika pa tako i učenika s teškoćama. Na taj način učenici s teškoćama imaju mogućnost sudjelovati u svim aktivnostima razrednog odjeljenja te odrastati, obrazovati se i družiti se sa svojim vršnjacima u razredu. Takav pristup obrazovanju omogućava svim članovima školskog sistema shvaćanje i primjenjivanje načela tolerancije, međusobnog razumijevanja i prihvaćanja različitosti.

Iako postoje specijalne škole za osobe s invalidietom, te u većini slučajeva roditelji se i odluče na takav čin, prema Vašem mišljenju, šta je efikasnije i bolje za dijete koje ima određeni stepen invaliditeta?

Sabina Đuderija: Roditelji su u pravilu ti koji u obrazovanju, kao i u ostalim oblastima, donose autonomne odluke o budućnosti svoje djece. Djeca i mladi sa ozbiljnim smetnjama i poteškoćama u razvoju mogu se djelimično ili u cjelini obrazovati u specijalnim odgojno-obrazovnim ustanovama, u slučajevima kad je nemoguće pružiti odgovarajuće obrazovanje u redovnim školama.

Koliku ulogu ima socijalni radnik/psiholog u razvoju samog djeteta, prihvatanju sredine u kojoj se nalazi i koliko mu postojanje ovog kadra olakšava?

Sabina Đuderija: Socijalni rad u školi је stručna aktivnost čiji je zadatak pružanje pomoći učenicima koji su se našli u situaciji otežanog obrazovnog, emocionalnog i socijalnog razvoja uopšte. Socijalnim radom pospješuje se vaspitno/obrazovno funkcionisanje škole. Škola je obrazovna, ali i odgojna ustanova. S tim u vezi jako je bitna saradnja škole sa različitim stručnjacima, prije svega sa socijalnim radnicima, kako bi se određene poteškoće riješile u najboljem interesu djece.

Socijalni rad u školi je djelatnost koja prvenstveno radi na otkrivanju i proučavanju poteškoća sa kojima se učenik susreće na relaciji učenik-škola, škola-porodica, učenik-porodica, te u svom radu stručnjaci koriste različite socio-obrazovne metode.

Primjena socijalnog rada dolazi do izražaja kod problema materijalnog položaja učenika i njegove porodice, socijalnih odnosa u porodici, kod smetnji u socijalnom razvoju ispoljenom u vidu devijantnog ponašanja, odgojne zapuštenosti, delinkvencije i neuspijeha u školi.

Socijalni radnik u školi identifikuje učenike sa devijantnim ponašanjem, pomaže roditeljima u rješavanju konflikata i angažuje, po potrebi, i druge stručnjake za rješavanje problema (pedagoga, psihologa, razrednika, direktora). Zbog porodičnih problema, odgojne zapuštenosti, neopravdanog izostajanja sa nastave, zanemarivanja, zlostavljanja, krađe, bolesti u porodici, socijalni radnik škole sarađuje sa Centrom za socijalni rad, nadležnim službama u Domu zdravlja i MUP-om, kao i sa predstavnicima lokalne samouprave.

Školski socijalni radnik ima za cilj praćenje djece i mladih u školi pri procesu odrastanja i pomaganje pri rješavanju ličnih ili socijalnih problema. U prvom redu on nudi savjetovanje i podršku. Pri tome se savjetovanja mogu obaviti u obliku individualnih ili grupnih razgovora. Socijalni radnik u školi pomaže učenicima da prepoznaju problem, realno procijene svoje mogućnosti i zajedničkom analizom dođu do mogućih načina prevazilaženja problema. Savjetodavni rad socijalni radnik ostvaruje na inicijativu samog učenika, odjeljenskog starješine, nastavnika ili roditelja.

Smatrate li da je asistent u nastavi pomoć i olakšanje dijetetu ka boljem uključivanju i inkluziji ili ga to dodatno izdvaja iz koletiva i čini “drugačijim”?

Sabina Đuderija: Iako je u Bosni i Hercegovini pojam asistenata u nastavi relativno nova pojava, u svijetu se asistenti u nastavi počinju afirmirati kao zasebno zanimanje. Zajedno s učiteljem, asistent u nastavi u razredu stvara klimu u kojemu djeca uče i razvijaju se do svog punog potencijala. Iako asistenti u nastavi nemaju mogućnosti odlučivati što i kako će se učiti, oni zajedno s učiteljem daje sve što je predviđeno planom i programom.

Osnovna uloga asistenata u nastavi je pružanje pomoći i podrške učenicima s teškoćama u razvoju kako bi se što uspješnije uključili u razredni kolektiv te savladali socijalno-psihološke prepreke i nastavne sadržaje. Prije nego što se djetetu odobri pomoć asistenta u nastavi, potrebno je postaviti tačnu dijagnozu o djetetovim teškoćama kako bi mu se omogućilo obrazovanje u skladu s njegovim potrebama i mogućnostima.

Asistenti su poveznica između škole i roditelja, jer svakodnevno komuniciraju s roditeljima o temama vezanim za dijete. Također se može zaključiti da je zapošljavanje asistenata za rad s djecom s poteškoćama dovelo do promjena u nastavi, odnosno nastava se lakše izvodi otkad u razrednom odjeljenju postoji još jedna osoba koja djetetu s poteškoćama pruža potrebnu pomoć i podršku koju mu učitelj sam ne bi mogao pružiti u tolikoj mjeri.

Shodno tome, učenici su usmjereniji na nastavne sadržaje, lakše prate gradivo i uključuju se u aktivnosti razrednog odjeljenja. Osim toga, zadovoljstvo djece s poteškoćama kroz podršku koju dobivaju od asistenta u nastavi pokazuje se kroz doživljavanje asistenta pozitivno, s obzirom da im pomaže u razumijevanju školskih sadržaja, obavljanju raznih školskih zadataka i doprinosi boljem uspjehu. Asistenti u nastavi su od ključne važnosti za proces inkluzije i bez njih se inkluzija ne može u potpunosti provoditi u školama.

Prema Vašem mišljenju ili dosadašnjem iskustvu i istraživanju, koliko je inkluzija napredovala u osnovnim školama, te da li se razlike očituju u proteklih nekoliko godina?

Sabina Đuderija: Kako u svijetu, pa tako i u Bosni i Hercegovini sve se više prepoznaje potreba da škole nude programe koji uvažavaju različitosti i posebnosti sve djece. Jedan od načina približavanja škola potrebama djece jeste zapošljavanje asistenata u nastavi koji su jedan od ključnih preduvjeta za uspješnu inkluziju djece s teškoćama u razvoju.

Glavna uloga asistenata u nastavi je pomoć i podrška učenicima s teškoćama kako bi uspješno svladali odgojno-obrazovne izazove, a navedene su i konkretne dužnosti i područja rada asistenata u nastavi. Mogućnost daljnjeg razvoja ovog modela podrške vidi se u razjašnjavanju njihove uloge te uvođenju obrazovnih programa za asistente u nastavi. Iskustva učitelja i nastavnika o doprinosu asistenata inkluziji djece s posebnim potrebama uglavnom su pozitivna i smatraju da su asistenti unijeli pozitivne promjene u nastavi i napretku djece s teškoćama. I sami  asistenti  svoju pomoć i podršku procjenjuju korisnom, a prostor za unapređenje, osim jasnijeg definiranja uloge asistenata, vidi se u poboljšanju saradnje između asistenata, roditelja i stručnih saradnika škole. Inkluzija predstavlja važan korak u procesu šire socijalne integracije.

U našim uvjetima govoriti o inkluziji znači shvatiti aktuelnu situaciju u transformaciji u odgojno-obrazovnom procesu. Socijalna inkluzija i pravo izjednačavanja mogućnosti u razvoju tjelesnih, emocionalnih, društvenih i drugih sposobnosti djece sa i bez poteškoća u razvoju su procesi koji zahtijevaju posvećenost svih aktera zajednice.

Socijalna inkluzija je proces kojim se djeci sa i bez poteškoća u razvoju pruža prilika da rastu i razvijaju se u istom okruženju, otvarajući priliku za zajedničku igru, druženje i učenje. Međutim, inkluzivno obrazovanje ima jednu od najznačajnijih uloga u ovom procesu, jer osim obrazovnog segmenta ono omogućava djeci sa i bez poteškoća u razvoju da se međusobno upoznaju, što dovodi do razbijanja stereotipa i predrasuda.

Zahvaljujući inkluzivnom obrazovanju sva djeca su uključena u društvenu zajednicu, dobijaju iste mogućnosti i sredstva koja su im potrebna za potpuno učešće u društvenom, kulturnom i ekonomskom životu. To omogućava veći nivo učešće svih u donošenju odluka, što utiče na njihove živote i ostvarivanje osnovnih prava, kako u trenutnoj situaciji, tako i u kasnijim godinama života. Zakonom o osnovnom odgoju i obrazovanju KS predviđeno je angažovanje asistenata u nastavi, kao vid podrške djeci sa poteškoćama.

Međutim, sve potrebe škola za uključivanjem asistenata nisu zadovoljene, te su škole prinuđene da putem Javnih poziva na Kantonalnom i Federalnom nivou upošljavaju pripravnike različitih profila koji se angažuju kao asistenti u nastavi. Praksa škole u kojoj radim je da  pojedini roditelji zbog nedovoljnog broja asistenata angažuju privatno stručnjaka koji će biti asistent njihovoj djeci u odjeljenju.

Nažalost, socijalna inkluzija u Bosni i Hercegovini danas je shvaćena jedino kao integracija djece sa poteškoćama u razvoju u redovne školske razrede, što je samo jedan dio ovog kompleksnog procesa. Sam proces socijalne inkluzije smatra se nametnutim i na njega se gleda kao na nešto što se mora, a ne kao na priliku za uvažavanje različitosti svakog pojedinca i društvenu uključenost djece i osoba sa poteškoćama u razvoju.