Piše: Željka Pavlović

Djeca bez roditeljskog staranja ili kako bi neki rekli “domska” djeca, koje se većina ljudi  sjeti tek pred neki praznik ili pred veće sređivanje i odlaganje garderobe, koju više ne trebamo i ne želimo. Nažalost, i pored svih dječijih prava najteže se izboriti za prava djece bez roditelja. Neka se nađu u domovima, kao neželjena, neka jer sistem za njih ne može da pronađe bolje rješenje, neka jer stvarno i krvnim putem nemaju više nikoga. Nikog, osim tog sistema u kojem živimo, zaposlenih u domovima, centrima za socijalni rad i nas, ostalih koji ih se sjetimo ponekad.

Djecom bez roditeljskog staranja smatraju se djeca koja nemaju žive roditelje, čiji roditelji su nepoznati ili nestali, djeca čiji roditelji iz bilo kakvih razloga, privremeno ili trajno, ne izvršavaju svoja roditeljska prava i dužnosti.

Osnovni vidovi porodično-pravne zaštite djece bez roditeljskog staranja su: starateljstvo, usvojenje, porodični smještaj, socijalno – pedagoške životne zajednice, smještaj djece u ustanove, domove, utvrđivanje roditeljstva očinstva, materinstva,  nadzor organa starateljstva nad vršenjem roditeljske dužnosti, oduzimanje djece od roditelja i lišavanje roditelja roditeljskog prava.

Veće mjesto, više djece u domu

Javna ustanova dom za djecu i omladinu za djecu bez roditeljskog staranja “Rada Vranješević” se nalazi u Banja Luci i jedina je ustanova u Republici Srpskoj u kojoj su djeca bez roditeljskog staranja smještena, a u kojoj je trenutno smješteno 81 dijete i mlada osoba.

“U toku zadnjih par godina  broj djece je približno isti uz periodične oscilacije. Iako se očekivalo  smanjenje broja djece u instituciji u sklopu opšteg trenda deinstitucionalizacije, broj djece koja borave je poprilično visok  i dalje. Sa druge strane kroz saradnju sa instancama koje smještaju djecu u dom (centri za socijalni rad) dobijamo informacije da, na terenu postoji još više potrebe za  smještajem djece, govori Vinka Belenzada, pedagog JU Dom za djecu i omladinu za djecu bez roditeljskog staranja “Rada Vranješević”.

Ona dodaje da djeca u Dom dolaze iz svih mjesta u kojima su nadležni centri za socijalni rad koji pokrivaju teritoriju Republike Srpske. Uglavnom dominiraju djeca iz mjesta  koja su  veća i brojnija sa stanovništvom (Banja Luka, Bijeljina, Prijedor), iako  su  zastupljena djeca i iz manjih opština.   

Najčešći razlozi boravka djece u domu

Djeca koja su bez roditeljskog staranja imaju vrlo različite životne priče zavisno od uslova u kojima će odrastati. Neka djeca imaju sreću da odrastaju uz posvojitelje i time dobijaju puno ljubavi i pažnje, neki odrastaju uz hranitelje koji isto tako uz odgovarajuću podršku profesionalaca mogu biti vrlo funkcionalne “zamjenske” roditeljske figure. Djeca u domovima za djecu bez roditeljskog staranja imaju uz vaspitače tzv. porodice vršnjaka u kojima odrastaju i vežu se jedni za druge. Pravilno osposobljeni mogu nastaviti samostalan život van Doma, navodi nam Violeta Banić, porodični terapeut iz Centra za zaštitu mentalnog zdravlja Dom zdravlja Banja Luka.

O tome kako djeca se djeca smještaju u Dom, Belenzada navodi da službe socijalnog rada upućuju iz određenih mjesta.  Dakle, centri za socijalni rad u određenim situacijma izuzimaju djecu iz određenih   zajednica zbog zanemarivanja i odsustva  brige roditelja. “Najčešći razlozi su siromaštvo udruženo  sa odusustvom  obrazovanja i nedostatkom roditeljskih kompetencija, labave i promjenjive partnerske  zajednice iz kojih nastaju djeca, prisustvo alkoholizma ili duševnih bolesti u porodici, nepriznavanje i neprihvatanje  očinstva i odsustva, gdje je majka inferiorna i intelektualno i materijalno,  bez  podrške šire porodice”, poručuje Belenzada.

Banić kao porodični kaže da je roditeljsko napuštanje djece uvijek vrlo kompleksna i teška odluka.

Dok za razloge napuštanja, smatra da su to najčešće teški socio-ekonomski uslovi življenja roditelja tj. najčešće samohranih majki. Drugi uzrok je slab psihološki potencijal majke za jednoroditeljstvo dodatno otežan osudom i sigmatizacijom okoline.

Djeca s invaliditetom bez roditeljskog staranja

Prema podacima JU Dom za djecu i omladinu za djecu bez roditeljskog staranja “Rada Vranješević” trenutno je dvoje djece u domu sa fizičkim invaliditetom, a postoji veći broj djece sa određenim intelektualnim deficitima, dijagnostifikovanim epilepsijama koju takođe predstavljaju svojevrstan invaliditet. Takođe u domu borave djeca sa hroničnim oboljenjima (dijabetes), a na najmlađem uzrastu  česta je neurorizična simpotmatologija.

Prema mišljenju porodičnog terapeuta, Violete Banić, ne postoji dokazana razlika između ostavljanja djeteta s fizičkim i/ili psihičkim teškoćama i ostavljanja zdravog djeteta. Više se radi o globalnim, zajedničkim preprekama za realizaciju roditeljske uloge.

Međutim unatoč tome da ne postoji dokazana implikacija da djeca s invaliditetom češće bivaju ostavljena,  sudbina sve djece koja uopšte dođu u dom  nije  laka i jednostavna ni za objasniti, a tek  preživjeti. “Što se tiče boravka u Domu, pružaju se mogućnosti liječanja, školavanja, stimulacije razvoja u granicama   koje dozvoljava koletivni život i uopšte podrška sistema,kao i indivdualnih  kapaciteti svakog pojedinog djeteta”, navode iz JU Dom za djecu i omladinu za djecu bez roditeljskog staranja “Rada Vranješević”.

Sva djeca imaju jednako pravo boravka do punoljetstva, postoje i određena proširena prava u slučaju školovanja ili izostanka drugih mogućnosti podrške i uglavnom se realizuju indivdualnim planiranjem i u saradnji sa lokalnim centrima za socijalni rad odakle  dolaze djece. Postoje određena prava koje ostvaruju po osnovu invaliditeta uz komisijsku procjenu.

Šta nakon doma?

Sasvim jasno poručuju iz JU Dom za djecu i omladinu za djecu bez roditeljskog staranja “Rada Vranješević” da beskonačno, kao mladi ljudi ne mogu boraviti u domu. Upućuju se u druge institucije u saradnji sa nadležnim centrima i ukoliko  izostaje mogućnost samostalnog življenja, što se komisijski procjenjuje.

Dodaju da je otežana mogućnost pronalaženja trajnijeg posla, mogućnosti stambene podrške su jako oskudne, što dodatno komplikuje život i   uopšte sva ta oblast je kompleksna i za objasniti.

Poslednju deceniju i više se sprovodi projekat deinstitucionalizacije iz razloga što je utvrđeno da je instituacionalni oblik zbrinjavanja djeteta daleko nepovoljniji u odnosu na omogućavanje djetetu prava na život u porodici.

Prema riječima Banić, postoje mnogi programi rada s djecom bez roditeljskog staranja koji se provode u Domu koji su vrlo funkcionalni i značajni za socio-emocionalni razvoj djece. Isto tako postoje specijalizovani programi pripreme za osamostaljivanje i život van Doma kao i tzv. Kuće na pola puta koje su prelazni korak od Doma do samostalnosti.

Iz javne ustanove Centar za socijalni rad Banja Luka navode ima ukupno 23 djece kojima je priznato pravo na smještaj u ustanovu socijalne zaštite, dok je veći broj djece koja su zbrinuta u haniteljske porodice.

“Od navedenog broja jedno dijete je sa smetnjama u razvoju dok su ostala djeca spadaju u kategoriju zdrave djece. Treba navesti da određen broj djece sa smetnjama u razvoju, tj. oko 20 djece koristi pravo na naknadu za smještaj u vlastitu porodicu koja je prevencija istituacionalnog smještaja, a to su djeca koja ispunjavaju uslove za smještaj u ustanovu  socijalne zaštite”, kažu iz Centra za socijalni rad Banja Luka.

Dodaju da statistički  gledano tokom proteklih godina možemo konstatovati da se značajno ne mijenja broj djece koju su napustili roditelji na godišnjem nivou, ali da je rijetkost  da roditelji ostavljaju djecu u domovima i najčešće se radi o izuzimanju djece zbog neadekvatne brige od strane roditelja.

 “Najčešći motiv zbog kojih su roditelji napuštaju djecu, prvenstveno majke obzirom da je na njima primarno najveći teret odgovornosti su različiti. Uglavnom se radi o neželjenoj trudnoći tj. trudnoći koja je proistekla iz vanbračne zajednice. Kao razlog napuštanja djece konstatujemo i siromaštvo”, dalje navode.

Koliko briga o djeci sa poteškoćama u razvoju predstavlja zahtjevan angažman roditelja i ukoliko društvo ne uradi svoj dio zadatka u pružanju podrške tim porodicama, onda potencijalno i samo društvo ne doprinosi očuvanju porodice i zaštiti najboljeg interesa djeteta, posebno djeteta s poteškoćama u razvoju. 

“Kada su u pitanju djeca sa smetnjama u razvoju godina roditelji takve djece sagore, te nisu više u mogućnosti odgovoriti potrebama djeteta koje zahtijeva svakodnevnu brigu i nadzor, a nerijetko je to i 24 časa. Djeca sa poteškoćama u razvoju imaju pravo na doživotni smještaj u ustanovi socijalne zaštite, dok djeca bez  adekvatnog roditeljskog  staranja u istoj mogu boraviti do 26 godine  ako se nalaze na redovnom školovanju. Nakon završenog redovnog školovanja djeca mogu boraviti još 6 mjeseci u ustanovi socijalne zaštite. Po izlasku iz doma se reintegrišu u socijalnu sredinu”, pojašnjavaju iz Centra za socijalni rad Banja Luka.