Razgovarala: Anesa Agović

Denisa Salčinović po struci diplomirani defektolog/logoped radi već 16 godina u Zavodu za mentalno invalidna lica “Drin” Fojnica. Iako trenutno obavlja poziciju voditelja Odjela za institucionalno stanovanje Zavoda “Drin”, neumorno stoji na raspolaganju svojim korisnicima i uvijek je tu da ih sasluša. Njeno iskustvo u kontaktu i radu s osobama s invaliditetom počinje od početka studija 2000. godine, a nakon toga 2005. godine biva zaposlena u ustanovi u kojoj radi i danas. Osim na poslovima koji podrazumijevaju rehabilitaciju govorno jezične komunikacije, od početka njenog angažmana u ustanovi nastojala je dati doprinos i na drugim poljima koja se tiču statusa osoba sa invaliditetom u ustanovi, naročito na polju uvjeta života i proširenju mogućnosti za osobe s invaliditetom.

Iz tog nastojanja, 2012. godine, razvilo se stanovanje u lokalnoj zajednici za korisnike Zavoda “Drin” koje je danas na visokom nivou i zasigurno možemo reći, najrazvijeniji segment usluga Zavoda. S obzirom da je uvidjela i nedostatke Općine Fojnica po pitanju unapređenja kvalitete života osoba s invaliditetom, odlučila je i da se politički angažuje i samim time bude glas osoba s invaliditetom.

Iz Vaše percepcije, na kakvom je nivou poštivanje ljudskih prava osoba s invaliditetom u našem društvu?

Denisa Salčinović: Danas su prava osoba sa invaliditetom u većoj mjeri promovisana i o njima se više govori u odnosu na neki raniji period, tako da je i njihovo poštivanje na višem nivou u odnosu na ranije.

Međutim, u društvu u kakvom živimo, neuređenom sistemu, sva ljudska prava, a naročito prava osjetljivih grupa populacije su nedovoljno poštovana, bez obzira koliko su zakonom, sistemom, međunarodnim konvencijama i deklaracijama zagarantovana.

Da li se možete osvrnuti i na poštivanje ljudskih prava osoba s invaliditetom u ruralnim sredinama, kao i u smislu prihvaćenosti?

Denisa Salčinović: U ruralnim sredinama su mogućnosti osoba s invaliditetom naročito limitirane i poštivanje prava ove populacije značajnije ograničeno nego u gradskim sredinama. Međutim, mislim da je ruralna sredina u određenim segmentima i povoljnija sredina za oblikovanje života osoba s invaliditetom, jer mi djeluje da je podrška porodice, okoline, sugrađana izraženija nego u gradskim sredinama.

Možete li nam reci kako je to raditi sa osobama s invaliditetom, s obzirom da ste imali priliku raditi sa osobama različitog stepena i vrste invaliditeta?

Denisa Salčinović: Rad s osobama s invaliditetom je moj izbor, ja taj posao volim i satisfakcija mi je i zadovoljstvo, ne samo profesionalno nego i privatno. Osjećam se ispunjeno kada uspijem napraviti i najmanji korak prema naprijed kako za jednu osobu, tako i generalno za cijelu populaciju i odnos okoline prema njima. Posao je iscrpljujući i težak, naročito zbog izloženosti konstantnom sudaranju sa preprekama u bilo kom pokušaju da se ovoj populaciji omoguće iste mogućnosti, ali zadovoljstvo nakon svakog uspjeha je nemjerljivo.

Koji su to najveći izazovi u radu sa osobama s invaliditetom?

Denisa Salčinović: Najveći izazov je razbiti predrasude o osobama sa invaliditetom, naročito o osobama sa mentalnim teškoćama, o njihovim sposobnostima i mogućnostima, stvarnim potencijalima i mogućnosti ravnopravnog uključivanja i učestvovanja u svim socijalnim procesima. Naime, predrasude i stigma ne postoje samo u okolini osoba sa invaliditetom, nego i kod osoba koje rade s osobama s invaliditetom, i samih osoba s invaliditetom gdje je vrlo često prisutno nepovjerenje u samog sebe, u vlastite mogućnosti i prisutnost samostigme. Vratiti ili razviti osjećaj samopouzdanja, vjere u sebe, samodokazivanje i dokazivanje okolini da su i osobe sa invaliditetom ravnopravni članovi društvene zajednice, najveći je izazov u radu.

Da li smatrate da postoji dovoljno dodatne edukacije za osoblje koje radi sa osobama s invaliditetom?

Denisa Salčinović: Smatram da nikad nije previše edukacije na bilo kom poslu i angažmanu, a naročito u radu s ljudima. Onda je potreba za stalnim učenjem i širenjem znanja, praćenjem promjena i savremenih trendova u pristupu i radu apsolutno neupitna. Smatram da je u radu s osobama s invaliditetom edukacija i stalna nadogradnja jako bitna, a nažalost vrlo je ograničena, teško dostupna, nesistematska i malo zastupljena.

Angažovani ste i politički, možete li nam nešto više reći o Vašoj poziciji i razlozima političke angažovanosti?

Denisa Salčinović: Vijećnik sam u Općinskom vijeću Fojnica zahvaljujući povjerenju ljudi koji su prepoznali moju želju i nastojanje za promjenama u okruženju, bar onom najužem u kojem i sama organizujem svoj cjelokupan život. Iz toga proizilazi i vidljiv je i sam razlog takvog mog angažmana – dati doprinos promjenama koje i sama želim i koje će imati pozitivne efekte kako na moju bližu, tako i na širu okolinu i sugrađane.

Koji su to problemi koje ste uočili po pitanju osoba s invaliditetom na području Općine Fojnica?

Denisa Salčinović: Osobe s invaliditetom na području općine Fojnica nailaze na mnoge prepreke u ostvarivanju zagarantovanih prava, od nemogućnosti da u svojoj lokalnoj zajednici imaju pristup adekvatnom i prilagođenom obrazovnom sistemu, nedostatak organizirane brige u lokalnoj zajednici ili dnevnih centara, radionica i slično. Takođe, u Fojnici ne postoji adekvatno razvijena podrška osobama sa invaliditetom, ne postoji ni centar za mentalno zdravlje kao ni centar za socijalni rad koji bi bili na raspolaganju osobama sa invaliditetom i njihovim potrebama, kako za rehabilitacijskim uslugama, tako i za podrškom u sveukupnom svakodnevnom funkcioniranju.

Svoju ulogu u unapređenju statusa osoba s invaliditetom vidim u pokretanju inicijativa za eliminiranje ovih problema i stavljanjem na raspolaganje svog profesionalnog znanja i dosadašnjeg iskustva u ovoj oblasti.

Možete li nam reći nešto više o projektu osamostaljivanja osoba s invaliditetom?

Denisa Salčinović: Projekat stanovanja u lokalnoj zajednici za korisnike Zavoda “Drin”, uz sve pripreme koje takvom stanovanju prethode kao što su razvoj ili vraćanje sposobnosti korisnika u aktivnosti svakodnevnog života (ASŽ), osamostaljivanje do najvišeg mogućeg nivoa, podizanje svijesti lokalne zajednice, otklanjanje predrasuda kod lokalnog stanovništva i senzibiliziranje javnosti po pitanjima ove vulnerabilne populacije.

Projekat je zamišljen davno prije, a realizacija je započela tek 2012. godine otvaranjem prvog objekta – kuće za stanovanje naših korisnika u lokalnoj zajednici. Najprije je izrađen plan/projekat, koji je podrazumijevao sve korake ovog procesa – formiranje multidisciplinarnog tima za provedbu aktivnosti, priprema korisnika za samostalno stanovanje, a radi se o korisnicima koji su cijeli dotadašnji život proveli u ustanovi, rad sa okolinom – sugrađanima na otklanjanju strahova i predrasuda i što boljem prihvaćanju osoba sa intelektualnim teškoćama u svoje okruženje do samog početka stanovanja u ovom modelu. Svaki naredni projekat bilo je lakše realizirati, a danas već imamo sedam kuća u lokalnoj zajednici sa većim ili manjim stepenom podrške.

Zašto je važno omogućiti osamostavljivanje osoba s invaliditetom?

Denisa Salčinović: U procesu rasta, razvoja i odrastanja svake osobe, prirodan slijed je stjecanje znanja, vještina i iskustava za samostalan život. Reći ću samo, da je osamostaljivanje proces koji olakšava život svakoj osobi, pa tako i osobama s invaliditetom. “Nemoj mi dati ribu, nauči me da pecam!”, sama ova pouka treba da bude podstrek za dalje osamostaljivanje osoba s invaliditetom. Samostalnost u što većem broju životnih aktivnosti olakšava svakodnevno funkcioniranje, omogućava osobi samostalno donošenje odluka i vlastiti izbor. Omogućava osobi da se oslanja na vlastite potencijale i zahtijeva manju ovisnost o podršci, što rezultira i boljim položajem u društvu, te istom doprinosi. Vraća vjeru u sebe i vlastite sposobnosti, a u konačnici podiže samopouzdanje i stabilnost.

Da li je problem deinstituicionalizacije moguće riješiti, te da li možemo očekivati širu integraciju osoba s invaliditetom u našem društvu?

Denisa Salčinović: Najveće prepreke za potpunu integraciju osoba s invaliditetom u naše društvo jeste nepostojanje dovoljnog adekvatnih resursa u lokalnoj zajednici o kojima sam već govorila, osim toga i nepostojanje profesionalnih službi za pružanje podrške, neprovođenje ili nepotpuno provođenje zakonom utvrđenih i obezbijeđenih prava. Takođe, i danas, postojanje predrasuda, stigmatizacija i marginalizacija osoba sa invaliditetom od strane društvene zajednice jedna su od prepreka njihovoj potpunoj uključenosti.