Piše: Rinat Kevrić

Kroz moje školovanje za socijalnog radnika prošao sam razne faze transformacije ličnosti. U početku bilo mi je teško (kao stariji student, a uz to i osoba s invaliditetom) preispitivao sam svoju odluku o visokom obrazovanju. Međutim, vrlo brzo spoznao sam da, zapravo, jesam napravio pravu odluku upisavši ovaj smjer na Fakultetu političkih nauka za koji se usko veže riječ empatičnost. Kako su godine prolazile sve više sam/smo bili involvirani u profesionalnu orijentaciju samog socijalnog rada. I kroz neke od osnovnih, elementarnih postulata profesije shvatio sam da je ova pomažuća profesija moja budućnost, zapravo, ono čime želim da se bavim čitav svoj život.

Socijalni rad se posmatra kao „stručna i znanstveno utemeljena djelatnost na preduzimanju mjera i akcija u cilju preventivnog djelovanja, tj. sprečavanja pojava socijalnih problema u lokalnoj zajednici, grupi i kod pojedinaca, kao i rješavanja stanja socijalne potrebe, uz puno njihovo angažovanje, kad im je pomoć potrebna“ (Dervišbegović, 2001:35). Nakon ove definicije koja determiniše socijalni rad kao humanističku profesiju kojoj je cilj pomaganje ljudima u potrebi, koji bez pomoći društva ne mogu riješiti svoje probleme i uz maksimalno uvažavanje i poštivanje ljudskih prava, koje je jedan od integralnih dijelova profesije.

Kao osoba s invaliditetom imao sam/imam veliku empatičnost prema ovoj vulnerabilnoj skupini, još kada sam u toku akademskog obrazovanja dobio predmet Socijalni rad s osobama s invaliditetom.

Sva moja ranija uvjerenja dobila su novu dimenziju. Kroz sam studijski program ovog predmeta imali smo priliku da se upoznamo sa historijskim kontekstom osoba s invaliditetom, status osoba s invaliditetom u našoj državi, inkluziji, socijalnoj isključenosti, relevantnim međunarodnim dokumentima iz ove oblasti, domaćim zakonodavstvom u oblasti invalidnosti itd. Posebno me zaintigrirala oblast “Pristupi socijalnih radnika u radu s osobama s invaliditetom” u okviru knjige profesorice Sabire Gadžo-Šišić, poz nazivom “Socijalni rad s osobama s invaliditetom”. U toku izučavanja datog gradiva, tj. pružanja podrške i pomoći osobama s invaliditetom na površinu su isplivale tri pristupa profesionalca prema osobama s invaliditetom: individualni, grupni rad i rad u zajednici.

Kada je individualni pristup u pitanju, ili socijalni rad s pojedincem tu profesionalac treba da obrati pažnju na slijedeće stavke: pružanje podrške klijentu, osvještavanje klijenta s pravima koja su mu propisana, pomaganje klijentu da pronađe resurse koje će koristiti u daljnjem radu, gledanje na invaliditet koje se zasniva na konceptu normalizacije itd. Poslije kratkog upoznavanja sa socijalnim radom s pojedincem na red dolazi i socijalni rad s grupom. U svom pristupu individui socijalni rad nije “udario o zid” svojih kapaciteta, tu je, kao što sam rekao, i grupni rad, a kako sam pojedinac obitava u grupi, i kao takav, većinu vremena provodi u grupi, vrlo je vjerovatno da će i njegov eventualni problem biti vezan za grupu. U kontekstu osoba s invaliditetom grupni rad obuhvata rad sa većim ili manjim grupama osoba s invaliditetom sa ciljem informisanja o pravima koja imaju, ali i o načinu ostvarivanja određenih prava i socijalnih usluga (Dervišbegović, 2001).

Treći metod pristupa osobama s invaliditetom u profesionalnom angažmanu socijalnog radnika je rad u lokalnoj zajednici. Ovaj metod je nešto o širi od predhodna dva i obuhvatao bi i realizaciju određenih kampanja u lokalnoj zajednici kada su osobe s invaliditetom u pitanju. To bi po nekom nepisanom pravilu značilo korespodenciju između osobe s invaliditetom i relevantnih osoba u lokalnoj zajednici. Gdje bi uz zajedničku saradnju i konsensuz proveli projekte od značaja za druge osobe s invaliditetom u zajednici, ali i za dobrobit cijele lokalne zajednice.

Pružanje podrške osobama s invaliditetom

Pored ova tri osnovna pristupa socijalnog radnika prema osobama s invaliditetom (ali i svim drugim klijentima) postoji i uži pristup, pristup koji je profesionalan, specijalizovan, posebno koncipiran za osobe s invaliditetom, tj. na pružanju usluga pomoči osobama s invaliditetom. Humanitarni pristup – ovaj vid pružanja usluga počiva na temeljima gdje će osoba s invaliditetom osječati i pokazati zahvalnost profesionalcu, ali isto tako nosi i negativne konotacije u tom “nezdravom” odnosu.

Pristup suglasnost – ovaj vid pristupa je strogo ograničen zakonima, i davalac usluga, u ovom slučaju profesonalac, ima ulogu nekog ko striktno poštuje zakone. Pa, klijent često ima osječaj da profesionalac previše „glumi“ profesionalca, i ne daje mu prava koja mu pripadaju. Treći pristup između profesionalca i klijenta (osobe s invaliditetom) je vjerovatno najprihvatljiviji, i u današnjem kontekstu se najčešće koristi, a to je građanski pristup. Ovaj pristup u pružanju usluga socijalnog radnika prema osobni s invaliditetom je utemeljen na toleranciji između ovih jedinki. To jeste, da se profesionalac i klijent međusobno uvažavaju i smatraju ravnopravnim.

Pored svih teorijskih koncepata pristupa socijalnog radnika osobi s invaliditetom, još je itekako važno i praktično znanje ili iskustvo. Shodno tome, koliko god mi teoretski bili dobro “potkovani” i koliko god koristili znanje iz teorije, to je još uvijek teorija (iako ona kao takva stoji). Tako, pristup osobama s invaliditetom ne treba biti ništa posebno drugačiji nego pristup “običnoj” osobi (to kažem iz iskustva). I sve ove teorijske koncepcije daju rezultat kada se pretoče u jednu, i još kada se tu doda iskustvo, rezultat je zajamčen i urodit će plodom. To sve “pije vodu” pod uslovom da naiđete na osobu koja je spremna na asertivan tip komunikacije sa vama (ako ne), onda ni jedan teoretski ni empirijski pristup neće polučiti očekivanim rezultatom. Kontinuirano ćete nailaziti na zid otpora, odbijanja, neprijateljstva (i to iz iskustva kažem).

Svi teoretski i iskustveni pristupi moraju biti “pokriveni plaštom neformalne edukacije”.  Neformalna naobrazba u životu jednog profesionalca je od neprocjenjive vrijednosti, pa tako, koncept cjeloživotnog učenja dobija puno značenje.

Osobe s invaliditetom kao i sve druge osobe bez invaliditeta imaju potrebu da budu uvažavane, da se prema njima odnosi sa poštovanjem i bez nepotrebne stigmatizacije. Svako ljudsko biće, uključujuči i osobe s invaliditetom je obuhvaćeno i sadržano u Konvenciju o ljuskim pravima iz 1946. godine. Tu je jasno potcrtano i naglašeno da svaka osoba  samim činom rađanja dobija jednaka, neotuđiva, univerzalna prava bez obzira na porijeklo, identitet, nacionalnost.