Piše: Haris Kolašinac 

Koliko kao društvo znamo o osobama s invaliditetom? Njihovim životima, borbama i potrebama? Zapitamo li se ponekad kakav je život onih koji nisu imali te sreće da se rode bez invaliditeta? Kakav je život onih koji su nesretnim spletom životnih okolnosti stekli invaliditet? Jesmo li kao društvo osviješteni, imamo li znanja o toj kategoriji stanovništva? Jesmo li kao društvo empatični, spremni pomoći? Sve su to pitanja koja ostaju da “vise u zraku”. Nažalost, invaliditet je sve veći i sve rašireniji problem u svijetu te utiče na kvalitetu života osobe s invaliditetom. Danas osobe s invaliditetom unatoč svojim oštećenjima imaju mogućnosti za ravnopravno sudjelovanje u društvu te veća prava za rad i obrazovanje.

Doživljaj okoline utiče na samopouzdanje i funkcioniranje osobe s invaliditetom

Unatoč većim pravima, zaštiti i otklanjanju društvene separativnosti, ovu senzibilnu skupinu i dalje prati stigmatizacija dok percepcija i doživljaj okoline utiče na samopouzdanje i funkcioniranje osobe s invaliditetom. Svaka osoba je jedinstvena i neponovljiva. Ima svoje misli, osjećaje i karakteristike u smislu vrlina i određenih osobina. Neke se osobe rađaju s invaliditetom dok druge to postaju zbog određenih traumatskih događaja ili posljedicom neke bolesti. Odrastaju, funkcionišu i prilagođavaju se životu s invaliditetom, te svim preprekama i poteškoćama koje on donosi. Invaliditet negativno utiče na normalno funkcioniranje i emocionalno stanje, a kvalitetu života svakako dodatno narušava negativna percepcija okoline, zatim razne predrasude i marginalizacija. Osobe s invaliditetom su kroz historiju degradirane, izolirane od drugih, a uzrok invaliditeta često se prepisivao raznim urocima ili kletvama.

Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da u svijetu postoji više od milijardu osoba koje žive s određenom vrstom invaliditeta. Mnogi od njih nemaju jednak pristup zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju ili pravu na rad. Nakon što je na snagu stupila Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom, invaliditet i sve što donosi počeo se smatrati pitanjem ljudskih prava. Bez obzira na prava i zakone, oduvijek su osobe s invaliditetom spadale u ranjive, senzibilne skupine u društvu pokušavajući se integrirati u zajednicu. Zbog nedostatka edukacije i elokventnosti okoline često su stigmatizirane i nedovoljno prihvaćene u određenim društvima.

Inkluzija prema osobama s invaliditetom je u današnje vrijeme vrlo zastupljena. To je jedan od mnogih socijalnih modela koji zagovara da se promijeni odnos društva i poveća integracija. Inkluzija naglašava da vrsta invaliditeta i oštećenja s kojima osoba živi ne određuje njenu ličnost te ne umanjuje vrijednost osobe kao ljudskog bića. Osobe s invaliditetom svakodnevno se susreću s negativnom percepcijom okoline i podcjenjivanjem u vlastitim očima ali i u očima drugih.

Nažalost, negativna percepcija okoline osobe s invaliditetom predstavlja nemoćnima za preuzimanje uloga odraslih osoba pa oni počinju sami sebe smatrati kao ovisne o drugima što dodatno narušava njihovo samopouzdanje. Stigme i predrasude se teško iskorjenjuju, a rezultat su nedovoljne edukacije društva i uključenosti osoba s invaliditetom u društvo. Međutim, pogledamo li realniju sliku današnjice, vidjeti ćemo kako su se osobe s invaliditetom vremenom izborile za što veća prava i promijenile odnose i percepciju okoline prema problemima s kojima se susreću, te su osnovale mnogobrojna udruženja za osobe s invaliditetom. U okviru tih udruženja su stekli mnogobrojna poznanstva, prijateljstva i podršku, kao i beneficije u ostvarivanju svojih prava.

Osobe s invaliditetom imaju širok spektar mogućnosti                                                                 

Potrebno je shvatiti da osobe s invaliditetom baš kao i one bez invaliditeta imaju širok spektar svojih mogućnosti, međutim, o tome se malo govori. Na njih se često gleda kao na one koji “ne znaju” ili “ne umiju”. Možda nekoj osobi s invaliditetom neće baš najbolje ići matematika, čitanje, pisanje ili biologija, međutim, zapitamo li se o tome kako i druge osobe bez ikakvog invaliditeta imaju područja koja im idu slabije i u okviru kojih imaju određenih poteškoća.

Osobe s invaliditetom mogu biti vrhunski i nagrađivani sportisti, predano odlaziti na treninge, veseliti se svojoj medalji i uspjehu baš kao i svako drugi. Osobe s invaliditetom pjevaju, plešu, zabavljaju se, rade, putuju, zaljubljuju se, znaju imena glumcima, imaju omiljene filmove, vole različitu hranu, znaju da kuhaju, da idu u kupovinu i još mnogo toga. Ne razlikuju se po svojim željama, stvarima koje ih raduju, stvarima koje ih inspirišu od onih ljudi koji su imali te sreće da se ne rode sa invaliditetom ili da ga ne steknu tokom života spletom nesretnih životnih okolnosti. Jednostavni su, nemaju u sebi te momente proračunatosti i zapravo nas osobe s invaliditetom mogu mnogo naučiti, prije svega ljudskosti.

Osobe s invaliditetom vrlo često se same moraju izboriti za prava koja im ionako pripadaju. Svjesni činjenice da se prava osoba s invaliditetom neprestano prezentiraju i promoviraju u javnosti, unatoč tome ona su osobama s invaliditetom nerijetko uskraćena. Svaki čovjek se našao u barem jednoj životnoj situaciji kad su njegove sposobnosti bile limitirane. U tim trenutcima, osoba priželjkuje podršku okoline. U teškim situacijama, kad dođe do neuspjeha, osobama s invaliditetom je potrebno pružiti potporu i podršku, osvijestiti njihove sposobnosti i mogućnosti, te ih ohrabriti za buduće uspone i padove.

Okolina o invaliditetu i inkluziji

Za potrebe ovog teksta, za sagovornike smo uzeli ljude iz okoline s ciljem da iz njihove percepcije sagledamo kako okolina posmatra osobe s invaliditetom i koliko zna o njima.

O tome da li su osobe s invliditetom diskriminisane i na marginama društva, pravnica Irida Terzić nam kaže sljedeće: “U većini slučajeva jesu diskriminisane jer država ne nudi adekvatne mjere niti programe u pogledu njihovog obrazovanja, zapošljavanja, formiranja porodice itd.”.

Namik Salkić, profesor tjelesnog odgoja kaže da se: “osobe s invaliditetom svakodnevno suočavaju sa različitim problemima, počevši od arhitektonskih koji im predstavljaju poteškoću prilikom svakodnevnog kretanja, pa sve do problema općeg neprihvatanja različitosti drugoga i drugačijeg sto ih stavlja u poziciju gdje su vrlo često diskriminisani i stigmatizirani”.

O ovome smo razgovarali i sa Džemailom Kolašincem, penzionisanim oficirom.

“Osobe s invaliditetom su samim svojim stanjem nekako po strani, s obzirom da su u zavisnosti od pomoći drugih lica i društva kao cjeline. Mislim da postoji određeni stepen ne bih rekao diskriminacije (težak je to izraz), više je u pitanju neodgovoran odnos zbog kojeg su te osobe zapostavljene. Smatram da su zakoni tu oblast dobro riješili, ali problem se javlja u sprovođenju istih. Možda bi trebalo napraviti bolju klasifikaciju u smislu radno sposobnih za odredjene poslove i onih koje to nisu. Zakoni moraju biti strožiji u smislu obaveza poslodavaca pri zapošljavanju, kako bi više osoba s invaliditetom bilo zaposleno.”

Erna Beširević, zaposlenica call centra u Sarajevu smatra da su osobe s invaliditetom u našem društvu diskriminisane.

“Često se pitam kako bi opstali bez svojih porodica, njegovatelja i organizacija koje se brinu za njih. Prva ja ne obraćam nekako pažnju na njih, iskreno. A i to su samo ljudska bića, nisu oni krivi što imaju invaliditet. Žalosno je koliko smo ponekad sebični.”

Ekonomistkinja Meliha Malagić smatra da su osobe s invaliditetom diskriminisane i na marginama društva, jer naše društvo uopšte nema svijest o prisutnosti i potrebama osoba s invaliditetom. Na pitanje o tome koliko je upoznata sa pojmom inkluzija, Malagić kaže: “Čula sam vezano za vrtić i školu, gdje imaju inkluziju za djecu sa poteškoćama u razvoju”.

Gospođa Terzić je takođe upoznata sa pojmom inkluzija te smatra da je to još uvijek samo pojam i tema o kojoj se diskutuje, a nikako pravilo koje treba biti imperativ.

“Pojam inkluzija znači uključivanje ili povezivanje. Djeca koja imaju poteškoća u razvoju se povezuju i uključuju u redovni obrazovni sistem sa djecom bez invaliditeta kako bi se uklopila i bila prihvaćena”, mišljenje je gospodina Salkića.

Džemail Kolašinac za inkluziju kaže da podrazumijeva uključivanje, uvođenje osoba s invaliditetom u ukupni život i društvene aktivnosti u zavisnosti od rješenja, te kada bi sve bilo dobro riješeno, onda bi te osobe bile uključene u opšti život društvenog kretanja i zbivanja.

Sagovornike nismo mogli a da ne pitamo o tome šta oni smatraju efikasnim načinom da se osobe s invaliditetom više uključe u društvo.

“Adekvatne mjere koje će država osmisliti, realizirati i finansirati kako bi osobe s invaliditetom dobile priliku za obrazovanje i zapošljavanje. Zatim edukacija djece od doba vrtića pa nadalje o bitnosti posmatranja svih osoba kao jednakih, bez obzira na bilo koji vid nedostatka i invaliditeta, prilagođavanje stambenih objekata, prijevoznih sredstava, prilaza ustanovama, zgradama, restoranima itd.”, ističe Terzić.

Salkić smatra sljedeće: “Da bi se osobe s invaliditetom što ravnopravnije i efikasnije uključile u sve društvene aktivnosti, potrebno je institucionalno i zakonski dati podršku udruženjima koja se bave problematikom osoba s invaliditetom, a pored toga potrebno je osposobiti što više stručnih lica koja će im biti na usluzi”.

Meliha Malagić je mišljenja da se javnost treba više informisati o potrebama osoba s invaliditetom. Takođe smatra da je potrebno da država ponudi projekte koji će pomoći da se osobe s invaliditetom angažuju kako bi naučili neke nove vještine i osjećali se korisno, te da se trebaju uključiti u sve sfere društva s obzirom da su i  oni dio tog istog društva.

Erna Beširević kao rješenje vidi organizovanje kombinovanih radionica tj. osoba s invaliditetom i osoba bez invaliditeta u grupama u kojima bi zajedno radili kako bi vremenom potisnuli taj osjećaj da su drugačiji od ostalih.