Piše: Haris Kolašinac
Osobe s invaliditetom se svakodnevno suočavaju sa mnogobrojnim poteškoćama i barijerama. Ali, ako sagledamo kompletnu sliku, koliko često smo se zapitali kakav je život osoba s invaliditetom starije dobi? Hoćemo li pogriješiti ukoliko kažemo da je životna situacija starijih osoba s invaliditetom u pravilu prilično loša, odnosno lošija u odnosu na osobe s invaliditetom mlađe životne dobi?
Starije osobe se najčešće suočavaju s problemima poput nedovoljne socijalne interakcije, usamljenosti, slabe informiranosti i/ili dezinformiranosti.
Navedeni čimbenici negativno djeluju na zdravstveno stanje osobe i sprječavaju njezino puno i učinkovito učestvovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima. Može li se ipak nešto učiniti u takvim situacijama te gdje potražiti pomoć?
Život osoba s invaliditetom često je reguliran zakonskim mjerama i politikama koje nisu posebno okrenute njihovim potrebama. Osobe s invaliditetom nisu homogena grupa te postoje velike razlike s obzirom na dob, sposobnosti, socijalne i porodične okolnosti te u nizu drugih faktora.
Osobe s invaliditetom starije životne dobi predstavljaju specifičnu i osjetljivu dobnu skupinu, čiji se udio progresivno povećava kao rezultat dugotrajnih tjelesnih, mentalnih, intelektualnih ili osjetilnih oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprječavati njihovo potpuno, učinkovito i ravnopravno učestvovanje u društvu.
Procjenjuje se kako je u svijetu udio osoba s invaliditetom 15%, a čak 46% čine osobe s invaliditetom starije od 60 godina.
Održivi razvoj nemoguće postići bez uključivanja starijih osoba sa i bez invaliditeta
Promicanje i zaštita prava i dostojanstva starijih osoba i omogućavanje njihovog punog učešća u društvu sastavni je dio Globalnih ciljeva za održivi razvoj koji se izričito pozivaju na starije osobe i osobe s invaliditetom u područjima okončanja siromaštva, dobrog zdravlja i blagostanja, dostojnog rada i ekonomskog rasta te održivih gradova i zajednica. Održivi razvoj nije moguće postići bez svjesnog i namjernog uključivanja sve većeg broja starijih osoba sa i bez invaliditeta.
S obzirom na sve veći udio osoba starije životne dobi s invaliditetom te specifičnosti starenja, ovisno o vrsti invaliditeta, zdravstveni pokazatelji se primjenjuju u cilju ostvarenja mjera i aktivnosti navedenih u Nacionalnoj strategiji izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2016. do 2020. godine te Zagrebačkoj strategiji izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2016. do 2020. godine.
U području zdravstvene zaštite, Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom posebnu pažnju pridaje položaju osoba s invaliditetom u sistemu zdravstva i pravu na zdravlje. Osobe s invaliditetom starije životne dobi imaju pravo na uživanje najviših ostvarivih zdravstvenih standarda, bez diskriminacije na osnovi invaliditeta.
Provedbom mjera prethodnih strategija namijenjenih osobama s invaliditetom uspostavljen je kontinuitet dodatne zaštite o osobama s invaliditetom starije životne dobi, dok u sljedećem razdoblju provedbe Strategija treba nastaviti unaprjeđenje i osiguravanje dodatnih mjera. Nastavit će se poduzimanje mjera i aktivnosti za osiguravanje dostupnosti svih usluga i djelovanja u sistemu zdravstva za osobe s invaliditetom, bez obzira na dob, spol, stepen obrazovanja i druga sociodemografska obilježja.
U unapređenju kvalitete života te sprječavanja razvoja daljnje invalidnosti neophodan je multidisciplinarni pristup uz osnaživanje osoba s invaliditetom starije životne dobi, pružanje mogućnosti za aktivno uključivanje osiguranjem njihove potpune integracije u važnim životnim područjima. Organizacije civilnog društva, uz nositelje i provoditelje aktivnosti Strategije, značajno pridonose stvaranju pozitivne predodžbe u javnosti o osobama s invaliditetom i njihovim potrebama te time promiču njihovo aktivno i ravnopravno uključivanje u život zajednice.
Postoji niz istraživanja koja se bave aspektima koncepta kvalitete življenja. Leutar (2001.) je ispitivala kvalitetu života osoba s invaliditetom i starijih osoba s obzirom na materijalne i stambene prilike, zdravstvene prilike i prilagodbu na domske uvjete, te s obzirom na porodične i međuljudske odnose. Rezultati su pokazali da su starije osobe s invaliditetom zadovoljnije kvalitetom svoga života u domskim uvjetima od mlađih osoba s invaliditetom.
Hellstrom i sur. (2004.) ispitivali su kvalitetu života kod osoba starijih od 75 godina koje žive u kućanstvima. Nesposobnost življenja u kućanstvu bez tuđe pomoći, život u samačkom domaćinstvu i iscrpljenost povezani su sa smanjenom kvalitetom života kod starijih koji primaju pomoć, dok se kod starijih koji ne primaju pomoć češće javljaju problemi sa spavanjem i sniženo raspoloženje.
Potreba starijih osoba s invaliditetom
Kako bi se pružila adekvatna zaštita starijim osobama s invaliditetom, treba polaziti od jačanja uloge lokalne zajednice i decentralizacije državne zaštite u upravnom i financijskom smislu, uz oslanjanje na udruženja, profesionalne servise za razne vrste pomoći u kući, volontere, porodicu i druge čimbenike. Socijalna mreža za osobe s invaliditetom može biti podrška postojećim mrežama i drugo, briga u vremenima kada je postojeća mreža potrgana. Podrška može biti praktična, u ličnoj brigi ili emocionalna, iako su same granice pojedine podrške propusne. Praktična podrška (pomoć u čišćenju, kuhanju, pranju, vrtu, popravcima, kupovini, prijevozu i sl.), podrška u ličnoj brizi (pomoć u održavanju lične higijene, oblačenju, hranjenju, kretanju unutar i izvan kuće i sl.) i emocionalna podrška (održavanje prijateljstava, telefonskih i ličnih kontakata) od velikog je značaja za osobe s invaliditetom treće životne dobi.
Rezultati gerontoloških analiza potvrđuju kako su povrede dominantne u starijoj životnoj dobi te kako su posljedice povreda u starijoj životnoj dobi mnogo teže nego u mlađim dobnim skupinama. Svake godine oko trećina starijih osoba padne. Osim boli, straha i osjećaja nesigurnosti, dio padova dovodi i do fizičkih povreda, zdravstvenih komplikacija i prijevremene smrti.
Promjenama koje se događaju u savremenom društvu (smanjenje broja članova porodice, sve češći oblici nepotpunih porodica, zaposlenost žena), javlja se problem nedostatka brige o starijim članovima unutar porodice. Ipak, uprkos promjenama u načinu života, porodica je i dalje osnovni izvor emocionalne, informativne i praktične podrške kako starim ljudima s invaliditetom tako i osobama mlađe životne dobi s invaliditetom.
Trend odvojenoga stanovanja starijih roditelja i njihove odrasle djece nužno ima određene društvene posljedice, posebno u razlici opsega potreba za zdravstvenim i socijalnim uslugama, npr. njegom u kući. Takva stambena segregacija često izaziva strah starijih osoba s invaliditetom da će ih članovi njihovih porodica zanemariti.
Najčešće osobe s invaliditetom starije životne dobi žive same, ili u porodici u kojoj drugi članovi tokom dana nisu kod kuće. Starije osobe, a posebno osobe s invaliditetom su socijalno izolirane te su im, osim masovnih medija i porodice, jedini izvor informacija organizacije civilnog društva. Osim pravovremenih informacija, stare osobe imaju potrebu za redovnim komuniciranjem i obavještavanjem o svom zdravstvenom i psihičkom stanju.
