Evidentno je da je svijet ušao u novu geopolitičku fazu, koja je sve neizvjesnija i nikada nije u istoriji bilo više igrača koji mogu uticati na svjetske tokove. Poslije hladnog rata, po mnogim geopolitičarima, međunarodni odnosi sa vojnim i ekonomskim dešavanjima, ukazuju da je nastupila faza novog svjetskog poretka. Sve to stvara nove rizike i neizvjesnosti, te se međunarodni odnosi odvijaju na pojačanim nekonvencionalnim vojnim aktivnostima, što uključuje nove cyber izazove, hibridne ratove, te je nastavljeno razvijanje novih svemirskih programa ratovanja, kao i razvoj drugih savremenih vojnih sistema. Intenzivirana je međunarodna politička praksa da jake države utiču na male države, dok se pojačavaju globalne tenzije između velikih sila, vode se sve agresivniji geo-ekonomski ratovi koji izazivaju rastuće pritiske na srednje razvijene i nerazvijene države.
Čuvena maksima istaknutog pruskog teoretičara Karla von Klauzevica, (1780-1831) “Rat je nastavak politike samo drugim sredstvima”, koju je upotrijebio u svom čuvenom djelu “O Ratu”. U tom djelu je na najbolji način opisano da je rat samo jedno od geopolitičkih sredstava kako bi se ostvarili određeni ciljevi. Pojedini geopolitičari se služe pričom iz Starog zavjeta kako bi objasnili prirodu svjetskog sukoba, a priča govori¸o dva sukobljena mitska stvorenja. Ta stvorenja su opisana kao Levijatan i se prikazuje se kao kit, dok je Behemot prikazan kao bik, a more i kopno su u bespoštednoj borbi za dominaciju nad planetom.
Mackinderova teorija
Prije 114 godina britanski geopolitičar ser Halford Mackinder (1861-1947), jedna od najvažnijih figura britanske imperije, u djelu “Geografska osa istorije” (1904) je formulisao teoriju Heartlenda (Svjetskog otoka), više intuitivno nego analitički. Predvidio je da će nastupiti borba u kojoj će kopnena sila izazvati dominaciju morske sile. Kopnena sila po Mackinderu jeste Rusija koja može da zada udarce na svim stranama svijeta, te da podnese napade sa svih strana, izuzev na sjeveru. Ukoliko Ruska Federacija ostvari prevlast na rubovima Euroazije, to će omogućiti upotrebu njenih širokih kontinentalnih potencijala za izgradnju flote, te je to početak nastanka svjetskog carstva koje će se ostvariti ukoliko se Njemačka kao centralna sila Evrope poveže sa Rusijom (Mackinder, 1904). Njegova definicija glasi da onaj ko vlada istočnom Evropom vlada i Heartlendom, ko vlada Heartlendom, zapovjeda svjetskim otokom, a ko vlada svjetskim otokom taj vlada i svijetom. Mackinderova teorija ukazuje upravo na prednosti Heartlenda¸svjetskog otoka koji ne bi trebao prekookeanski prevoz radi opskrbe vojnog kompleksa, te da to carstvo jednom kada dosegne dovoljan tehnološki razvoj ne bi moglo biti poraženo od strane bilo koga u svijetu. Mackinder je smatrao da se otočne zemlje kao Japan¸Velika Britanija i SAD mogu braniti pomorskom silom šta zahtijeva mnogo pomorskog prevoza kako bi se dostigao nivo tehnološkog razvoja svjetskog otoka (Heartlend), a koji je naprotiv sam sadržavao sve što mu je potrebno za razvijanje sopstvene ekonomije.
Mackinderova teorija na svjetskoj mapi
Ako pogledamo današnju Rusiju i njena prirodna bogatsva¸ prije svega činjenice da 20 posto svjetskih zaliha nafte i 27 posto zaliha svjetskog prirodnog gasa, zatim da su tu najveći izvori pitke vode, 40 posto svjetskih zaliha platine, zlata, srebra, nikla, kobalta, zatim petina svih šumskih bogatstava na planeti, i sl., onda to daje na težini ove teorije.
Spykmanova teorija
Američki geopolitičar Nicholas J. Spykman koji se smatra ocem koncepcije ograničavanja Rusije¸ nadopunio je Mackinderovu teoriju u svojim radovima “Američka strategija u svjetskoj politici” (1942) i “Geografija mira” (1944). Spykman naglašava da ključnu ulogu u svjetskoj geopolitici i uticaju u Euroaziji ne igra Heartlend već Rimland, pojas teritorija koji će ograničavati uticaj srca svijeta stiskom koji je on uporedio sa stiskom anakonde. Zadatak politike Rimlanda jeste da bude usmjeren na kontrolu ovih teritorija i jačanja uticaja na njemu. Rimland sa mora svojim snagama kontroliše kopno i kopnene snage, a njegova formula glasi: Onaj ko dominira Rimlandom, dominira Evroazijom, onaj ko dominira Euroazijom, ima sudbinu svijeta u svojim rukama. On teoretiše kako je vodeća zemlja Rimlanda Sjedinjene Američke Države i da na opisani način one mogu postati vladarom svijeta. Nicholas Spykman je uveliko inspirisan američkim admiralom, koji je bio istoričar i geostrateg Alfred Thayler Mahan, odnosno njegovim djelom “Utjecaj pomorske moći na istoriju” (1660-1783), koje je objavljeno 1890. godine. Mahan je smatrao da je pomorska moć ključna za globalno strateško pozicioniranje države, a kasnije je iz toga izvedena izreka “Ko vlada morem – vlada svijetom”. Tako se pomorske sile nadmeću za dominaciju nad morima polazeći od teze Mahana i Spykmana da srce svijeta Euroaziju ili Mackinderov Heartlend kontroliše onaj ko nadzire okolna mora i dijelove kopna ili Rimland. Spykman je upozoravao da se ne smije dozvoliti da svjetski otok stvori uslove za razvijanje mornarice, Sovjetski Savez je to razumio i pomorskom doktrinom “Pomorska moć države”, čuvenog admirala Sergeja Gorškova pokušao implementirati upravo razvijanje vlastite mornarice 80-ih godina, pri čemu je najupečatljivije bilo stvaranje 5. sovjetske eskadre na sredozemlju koja je štitila SSSR od napada sa juga, te promovisanje sovjetskih trgovačkih i ekonomskih interesa. U tom slučaju razvijanjem takve mornarice po Gorškovu sovjetska mornarica trebala je za kratko vrijeme da prevaziđe defanzivnu ulogu i postane instrument uticaja sovjetskog saveza na svjetskim morima. Realizacijom ovog plana svjetski otok bi bio u stanju da uništi svaku od ekonomskih, vojnih i industrijskih lokacija Rimlanda, dok bi svjetski otok bio u stanju pozicionirati svoju ekonomiju i industriju u regije dublje u svojoj unutrašnjosti (strateška dubina). Na taj način periferija to ne bi mogla, sama bi trebala prelaziti mnogo veći put na kojem bi se suočavala sa dobro opremljenim industrijskim bastionom.
Mapa Spykmanova teorije
Kada se uporedi napad Hitlerove Njemačke na SSSR, te Staljinovo strateško izmještanje industrije duboko u unutrašnjost iza Urala, je na kraju i dovelo do poraza fašističkih snaga. Njemački geopolitičar Karl Haushofer je pod uticajem Mackindera savjetovao Hitlera da sklopi savez Berlin-Moskva, što je dovelo do potpisivanja sporazuma Ribentrop-Molotov, između Njemačke i SSSR 1939. godine. Sporazum koji je po potencijalu bio noćna mora za Mackindera, ali ipak je istorijski tok krenuo u drugom smjeru.
Moderna geopolitika
Danas se sve češće spominje Evropa od Pariza do Vladivostoka kojoj se pridružuje posljednjih godina i Peking u čemu je implementiran stari san kontinentalnih geopolitičara o spajanju njemačke industrije sa ruskim prirodnim resursima i vojno tehnološkom moći. Naravno kada se tome doda novi stari centar moći koji mijenja ulogu Japana iz 20. vijeka i pozicionira modernu Kinu sa svojim kapacitetima kao svjetsku tvornicu. Neki pokazatelji već govore u prilog tome da je Kina ostvarila ulogu svjetske ekonomije broj jedan, tako da ona danas pretenduje da postane globalni igrač koji će zamijeniti Sjedinjene Američke Države, to se najbolje oslikava kroz ekspanziju projekta “Novi put svile”. Taj masivni geopolitički i geoekonomski projekat u suštini oživljava istorijske euroazijskie trgovačke veze i vodi povezivanju azijskog i evropskog tržišta, čime se ekonomski obrisi gigantskog Mackinderovog svjetskog otoka polako naziru kroz mrežu puteva, kako kopnenih tako i pomorskih, a naravno i vazdušnih komunikacijskih mreža koje bi prije svega omogućile ogromnu ekonomsku dobit Kine. Kineski, prije svega vojni stratezi su identifikovali ranjivost Kine sa mora i prebacili svoju doktrinu na pomorsku politiku, te se pod ubrzanim okolnostima Kina transformiše u pravu pomorsku silu. Kina zajedno sa ruskom mornaricom pokušava da parira američkoj pomorskoj moći, kao i moći američkih saveznika. Treba napomenuti da sve kontinentalne sile koje su pokušale izgraditi pomorsku moć, nakon utrošenih ogromnih sredstava su završili neuspjehom još od Sparte, Perzije, Imperijalne Njemačke, SSSR-a. Po trenutnim aktivnostima Rusija i Kina danas zajedno na načelu Mackinderovog Heartlenda pokušavaju osporiti američku moć na svjetskoj globalnoj sceni, za sada snage mora od Baltika do Pacifika uspješno izvršavaju zadaću Spykmanove anakonde, kroz razne saveze i paktove (NATO, ANZUS, SEATO, CENTO), učvršćujući položaj Rimlanda. Međutim da situacija nije tako jednostavna vidi se iza sve većeg broja kriza generisanih na dodirnim tačkama kao što su: Sirija, Ukrajina, Kosovo i Afganistan, što je rezultat borbe ove dvije suprostavljene strategije. Dolazi do sve većeg broja inicijativa sa druge strane (Briks-Šos), nastojanjem Kine da izađe samouvjereno na svjetska mora kao direktan izazov američkoj pomorskoj moći, te povratak ruskog vojnog kompleksa kroz naučno tehnički vojni iskorak modernizacijom svoje armije i opremanjem iste sredstvima najnovije generacije.
Ko će izaći kao pobjednik ili će se tražiti druga rješenja, vrijeme pred nama će zasigurno pokazati ili svijet nikada neće vidjeti stvarnog pobjednika. Da li će sve ovo dovesti do promjena na međunarodnoj političkoj sceni, koja će ipak proizvesti poboljšanja kvalitete života cijelog čovječanstva ili će dovesti do propasti svega što je mukotrpno stečeno kroz vijekove ljudske civilizacije budućnost će pokazati. Ostatku svijeta ostaje mogućnost da posmatra sve to i drži se čuvene izreke: “Kada se jaki tuku, mali neka budu pod stolom“.
