Piše: Eldar Abaz 

Pojam inkluzije i osoba s invaliditetom je poznat ljudima koji se bave tim tematikama, upoznati su sa oblastima koje obuhvata inkluzija, međutim šta je sa onom skupinom ljudi čiji opis posla nije proučavanje i proklemacija inkluzija u društvu, povećavanje svijesti o pravima osoba s invaliditetom. Koliko oni znaju o ovoj temi i da li se uopšte zanimaju za takvo što. Ta populacija su mladi ljudi, studenti i srednjoškolci. Ako uzmemo u obzir činjenično stanje, a to je da nosioci promijena u društvu su upravo mladi ljudi,  da preko njih se dolazi do boljeg sutra, onda je potrebno pitati i njih za mišljenje.

Svjedoci smo toga da u većini slučajeva država zanemaruje osobe s invaliditetom, te vrši diskiminaciju nad njima, koliko je to pogrešno nije potrebno ni isticati. Ako uzmemo u obzir da državne institucije treba da rade svoj posao na način da štite prava svih građana, da rade na tome da se svaki građanin osjeća sigurno i zaštićeno, te da pomognu u proklemaciji inkluzije među društvom, onda bi situacija bila bolja. Mladi ljudi, iako su u većini slučajeva pasivni i ne zalažu se za društvena pitanja, ima i onih koji su upućeni u situaciju i koji jasno znaju šta treba i na koji način se može pomoći društvu da se podigne svijest o temama kao što je inkluzija.

Delina Voloder je završila I ciklus studija Odsjek za komunikoligiju na Fakultetu političkh nauka u Sarajevu i stekla zvanje bachelor komunikolgije, te novinar je Face TV. Kako ističe posljednjem periodu se mnogo više radi, ali govori o inkluziji.

“Također, primjećujem da je sve više organizacija koje podstiču i zagovaraju inkluziju, dakle bore se i za prava osoba s invaliditetom. Ipak, mišljenja sam da inkluzija još uvijek nije dosegnula zavidan nivo u bh. društvu, kao i da je potrebno još mnogo vremena, posebice za osobe s invaliditetom da bi postale ravnopravnim članovima društva.”

“Može se reći da se osobe s invaliditetom više bore da budu dio društva, unatoč svim kvalitetama ovih osoba i nužnosti da budu jednaki sa svim ostalim građanima. Dakle, u Bosni i Hercegovini potencijali osoba s invaliditetom, njihovi talenti, a zatim i sva njihova osnovna prava se minimalno poštuju.” ističe Voloder

Koliko je razumijevanje prema margilizovanoj populaciji od strane novih generacija?

Koliki je zapravo stepen razumijevanja mladih ljudi prema populacijama koje su na mragini društva, govori i činjenica da mladi u Bosni i Hercegovini su spremni da prihvate sve oko sebe, pogotovo osobe s invaliditetom.

“Smatram da su razumijevanje i osviještenost za ovu marginalizovanu populaciju kod novih generacija znatno veći u odnosu na “stariju generaciju”. Dakle, mnogo mladih svakodnevno se angažuje i bori za prava ove populacije, dok to nije slučaj za one ‘starije’ ali i utjecajnije, dakle neke od političkih aktera i donositelja odluka u Bosni i Herecgovini”, poručuje Voloder.

Mlada studentica na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, odsjek Sociologija, Iman Hamzić ističe i to da je vrlo vjerovatno potrebno mnogo hrabrosti pratiti korak sadašnjice.

“Rastužuje me kada vidim da osobe s invaliditetom nisu jednake svima nama u većini slučajeva. Mi moramo kao osobe na kojima svijet ostaje stvoriti ugodan i pogodan ambijent kako bi se svaka jedinka osjećala sigurno i ispunjeno u društvu a prije svega jednaka drugima.”

Hamzić nastavlja, te ističe da se mlade osobe trebaju uključiti u što većem broju kako bi učinili sve sto je u našoj/njihov moći da kreiramo lijepu sredinu za sve nas.

“Zasigurno je da razumijevanje još nije na nivou koje možemo susresti u zemljama svijeta, ali malim koracima, zasigurno je da idemo ka boljoj budućnosti svih nas”, završava Hamzić

Također, Elma Slabić studentica Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu navodi da o (ne)zastupljenosti inkluzije u našem društvu je itekako upoznata. “Manje-više svi mi smo, ali nekada svjesno ignoriramo činjenice. Jedna od tih činjenica je da su osobe s invaliditetom zaista marginalizirani članovi društva našom neopravdanom krivicom.”

“Nova generacija mladih itekako gubi osnovne vrijednosti, a kamo li osjećaj za empatijom i odgovornošću. Upravo zato, zaista je pitanje usuđuju li se osobe s invaliditetom biti dio društva? Ukoliko i da, poznajem mnogo takvih, opet – kakve mogućnosti im se nude? Zanemareni su, to je tako. I to je strašno poražavajuće. Prilike koje ja imam ne smiju se razlikovati od onih koje imaju oni. Nesuvislo je uopšte razvrstavati na ‘mi’ i ‘oni’ “, navodi Slabić.

Na pitanje koliko je razumijevanja prema ovoj populaciji društva, Slabić navodi da je nepostojano.

“Ukoliko i ima, dolazi od izvrsnih – proaktivnih mladih, kojih je malo, ili onih koji u svojoj porodici imaju nekog pripadnika ove skupine. O ovoj temi se malo govori i s toga kolektivna svijest je sramotna”, zaključuje Slabić.

Gledajući i to da u Sarajevu, kao najvećem gradu u Bosni i Hercegovini nema dovoljno prilika za ovu populaciju, zamislite tek situaciju u manjim mjestima kao što je Općina Sapna.

“Ono što znam jeste da je pojam inkluzije svakako nedovoljno zastupljena ili možda bolje rečeno zanemarena. Društvo, pogotovo mlade osobe moraju ovome pridavati više značaja”, navodi Edina Husić, dvadesetpetogodišnja vijećnica u Općini Sapna.

“Osobe s invaliditetom su više nego ikada involvirane u društvo i sporim ali sigurnim koracima vraćaju prava koja su im oduzeta, a zakonom su zagarantovana”, dodaje Husić.

“Puno se priča o ovoj temi i mlade osobe su svjesne da mogu dati svoj doprinos kako bi ljudi koji su pripadnici marginalne populacije bili legitimni članovi društva. Stanje nije savršeno ali svakako ide ka boljem što je značajan pomak u odnosu na raniji period. Moramo imati u vidu da je naše društvo tranzicijsko i mali koraci naprijed su od velikog značaja”, zaključuje Husić.

Esad Huseinbašić, student treće godine Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, navodi da ni u jednoj generaciji nemamo stopostotno razumijevanje, iz razloga što je lakše odbaciti, odvojiti, isključiti nekoga ili nešto iz određene situacije, nego upoznati se s tim.  “Novije generacije više se upoznaju sa marginalizacijom, uče, čitaju i pišu o tome. Samim time, edukovane su, te na taj način su u borbi protiv takve diskriminacije u društvu.”

“Osobe sa invaliditetom koje ja poznajem, ruše sve predrasude i te ‘barijere’/ograničenja. Nesmetano su dio raznih sportskih aktivnosti, edukacija, obrazovnog sistema, kao i predsjednici raznih organizacija i stranaka. Time pokazuju sebi i ostalima da su jednako vrijedni kao i svi, da nesmetano mogu raditi što i ostali, te da moramo biti ravnopravno društvo bez diskriminacije”, zaključuje Huseinbašić

Jasno je da kod mladih ljudi postoji svijest o ovoj temi, što je jako pozitivno. Naši sagovornici su pokazali da u Bosni i Hercegovini može da dođe do promjene i da mladi ljudi mogu biti nosioci istih.