Razgovarala: Anesa Agović

Osobe s invaliditetom ne smiju isključivo da se oslanjaju na podršku drugih osoba u vlastitom zagovaranju u cilju unapređenja ljudskih prava osoba s invaliditetom i u konačnici svog socijalnog položaja. Aktivizam u društvenom, ali i političkom životu je važan u svakom demokratskom društvu kako bi se izborili na promjene kroz pokretanje inicijativa, ali i ukazivanja na eventualne propuste u društvu. O stanju u Kantonu Sarajevu po pitanju poštivanja ljudskih prava, ali i političke opredijeljenosti za unapređenje prava osoba s invaliditetom razgovarali smo sa zastupnicom u Kantonu Sarajevo, Vildanom Bešlijom.

Skupština Kantona Sarajevo usvojila je 07. aprila 2021. godine Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o taksi prevozu u Kantonu Sarajevo. Ovo je završna faza inicijative koju je Skupštini uputila zastupnica Naše stranke, Vildana Bešlija.

Vaša zastupnička inicijativa “za uvođenje taxi vozila prilagođenih osobama sa invaliditetom“, koja je  prihvaćena u Kantonu Sarajevo, pozitivno je odjeknula u javnosti, a posebno među osobama sa invaliditetom. Da li ste mišljenja da će ova inicijativa u potpunosti zaživjeti u praksi?

Vildana Bešlija: Drago mi je da je nakon višegodišnjeg zalaganja upravo osoba sa invaliditetom od kojih neki danas više nisu među nama, kao što je Jasmin Džemidžić, došlo do realizacije ove inicijative. Čast mi je da sam obnovivši inicijativu iz prethodnog mandata zastupnika Naše stranke u Kantonu Sarajevo, sada svojim djelovanjem doprinijela njenoj realizaciji.

Ukoliko želimo Kanton Sarajevo koji je po mjeri svih njenih građana, neophodno je da se stvore realne mogućnosti za njeno sprovođenje. Smatram da postoji odlučna opredijeljenost Vlade Edina Forte i skupštinske većine da ista u potpunosti zaživi u praksi.

Jedna ste od rijetkih osoba u politici koja se često oglasi i pokušava da svojim djelovanjem doprinese položaju marginalizovanih grupa pa tako i osoba s invaliditetom, šta je po vama veći problem, neadekvatna zakonska rješenja, nedostatak empatije u javnosti ili nedovoljno izdvajanje za marginalizovane grupe u našem društvu?

 Vildana Bešlija: Postoji jedna sistemska višedecenijska nebriga u bosanskohercegovačkom društvu uopšte, a to je onda posebno primjetno kod onih koji su u najosjetljivijoj poziciji. Zakonska rješenja su donekle i prisutna, međutim finansijska sredstva koja su neophodna za njihovo sprovođenje su nedovoljna, a onda naravno da izostaje i empatija.

Mnogi su problemi koje imaju osobe s invaliditetom u Bosni i Hercegovini, pa tako i u Kantonu Sarajevo, šta bi vi izdvojili kao najvidljivije probleme?

Vildana Bešlija: Vi znate generalno probleme građana u Bosni i Hercegovini. Teško se nalazi posao, pogotovo dovoljno plaćen za podmirivanje osnovnih egzistencijalnih potreba. Kvaliteta obrazovanja je ispod nivoa koji je potreban za rad, nerijetko i u BiH, a pogotovo u inostranstvu. Do zadovoljenja zdravstvenih potreba se teško dolazi i sl. Sve te probleme imaju i osobe s invaliditetom a mnogostruko teže ih prevazilaze. Neke stvari zavise upravo od generalnog standarda. Njegovim poboljšanjem i život osoba s invaliditetom dobio bi jednu novu dimenziju u smislu boljeg kvaliteta zadovoljenja njihovih životnih potreba.

Međutim, postoje i oni problemi koji su specifično problemi osoba s invaliditetom. Od nemogućnosti kretanja kolicima našim ulicama i haustorima, do asistenata u nastavi. U tim problemima smo definitivno zakazali. Od vlasti koja u svojim razvojnim planovima najčešće ignoriše te probleme, preko građana koji se bez osjećaja za potrebe osoba s invaliditetom ponašaju bahato i, na primjer, parkiraju na mjesta predviđena za kretanje pješaka, do institucija i privatnih firmi koje svoje usluge pa i sam pristup ne prilagođavaju tim osobama.

Ja bih za početak, jer mi smo zaista na samom početku kad je ova problematika u pitanju, rekla da moramo prije svega osobama s invaliditetom omogućiti da se nesmetano kreću gdje god da žele. To će povećati njihovu inkluziju i uliti im samopouzdanje da se samostalno mogu boriti više za svoja prava.

Da li je moguće primijeniti neka od rješenja koja su na snazi u EU, a koja se odnose na prava osoba s invaliditetom, posebno kada govorimo o mladima?

Vildana Bešlija: Pazite, svojevrsna životna parola u svim segmentima života, koju je svojevremeno izrekao jedan vjerski velikodostojnik a danas političar, doduše u jednom drugom kontekstu, je: Kome mi da se prilagođavamo? To se ovdje odnosi i na osobe s invaliditetom. Onaj ko je trenutno u poziciji bilo kakve moći ili da odlučuje o bilo čemu najčešće nema inkluzivnu svijest, svijest da u svijet koji kreira mora uključivati druge i drugačije a ne samo ljude po svojoj mjeri, bilo da je ta mjera vjerska, nacionalna, klasna, seksualna ili se, pak, odnosi na invaliditet. Evropska rješenja je, naravno, moguće primijeniti, ali je pitanje kolika je svijest o važnosti njihove primjene i, s obzirom na to, kolika je mogućnost njihove provedbe. Bojim se da je mala.

Obrazovanje osoba s invaliditetom je svakako važan segment, ali su prisutni mnogi institucionalni, tehnički, materijalni pa i pravni problemi. Mislite li da ima prostora da se izvrši reforma ovog segmenta u cilju adekvatnijeg obrazovanja osoba s invaliditetom?

Vildana Bešlija:  Opet moram odgovoriti na tragu prethodnog odgovora. Vidite, vi mene pitate mislim li da ima prostora. To pitanje već sugerira u kakvoj smo situaciji. Prostora mora biti, a ako nije iskorišten onda se moramo kritički osvrnuti na to zašto nije stvoren ili je neiskorišten. Činjenica je da je svaka iole značajnija IT kompanija učinila više za slijepe, gluhe i nagluhe osobe nego što je to učinila naša država. Govore o tome brojni softveri prilagođeni tim osobama koji im omogućavaju, između ostalog, da lakše uče. 

Da li smo kao država učestvovali barem u sufinansiranju nečega takvog i koliko smo pomogli da ti sadržaji dođu u ruke naših građana, da to, barem onima koji su socijalno ugroženi, kupimo? Vrlo malo. Prostora ima, ali nema dovoljno vizija i političke volje. Naravno, i u Bosni i Hercegovini nije stanje jednoobrazno, neke sredine se ističu više u tome, pogotovo one naprednije, u kojima je najveća koncentracija novca, ljudi, intelektualnog života, medija i sl. što je primjer i Kanton Sarajevo.

Zapošljavanje je nekako nezaobilazan problem koji pritiska osoba s invaliditetom, da li ste razmišljali o nekoj novoj inicijativi u smislu poboljšanja stepena zaposlenosti osoba s invaliditetom na nivou Kantona Sarajevo?

Vildana Bešlija: Postoji kvota osoba s invaliditetom koje mora zaposliti svaka državna insititucija. Postoje i stimulansi za one koji zapošljavaju osobe s invaliditetom, a postoje i projekti koje vlast finansijski pomaže a okrenuti su osposobljavanju osoba s invaliditetom. Naravno da toga treba više. To je jako teško i mislim da treba poteći iz realnog i investitorskog sektora. Recimo, postoji mnogo poslova koje bez ikakve zapreke mogu raditi osobe s različitim nivoom oštećenja sluha ili vida.

Ako bi neko želio da pokrene biznis i zaposli samo te radnike, ja ne vjerujem da ne bi naišao na svaku vrstu pomoći kako od samih građana tako i od svih predstavnika vlasti i opozicije na bilo kojem nivou, od mene prvo pa dalje. Hoću da kažem, u takvom vremenu živimo, država nije ta koja zapošljava, ali treba da stvara ambijent u kojem je što veći broj poslova za sve kategorije ljudi moguć. Potrebna je poslovna inicijativa koja će ići u tom pravcu i podrška, vjerujem, neće izostati.

Koliko ste zadovoljni odnosom vlade KS prema problemima osoba s invaliditetom?

Vildana Bešlija: Govorili smo već o specijaliziranim taksi vozilima, dolaze novi tramvaji i trolejbusi, u gradskom saobraćaju imamo i autobuse prilagođene osobama s invaliditetom. Javne ustanove imaju prilagođen pristup osobama s invaliditetom, imamo asistente u nastavi, pomažemo i razne vrste projekata, itd. Bila bih preoštra ako bih rekla da sam nezadovoljna, a, gledajući iz perspektive osoba s invaliditetom, bila bih preblaga ako bih nekritički hvalila.

Mislim da, s obzirom na okolnosti, prije svega pandemijske, mogu reći da sam zadovoljna. Mogla bih navesti dosta razloga, neke sam već i nabrojala, ali jedan je krucijalni. Ovu vladu, kad se govori o planovima razvoja u bilo kojoj oblasti, ne treba napominjati da u planiranja uključe i potrebe osoba s invaliditetom. Politička svijest i odgovornost postoji, a ona je važna da bismo postigli i sve ostalo.

Jako je mali broj osoba s invaliditetom politički angažovano, a skoro nijedna politička stranka prilikom izbora nema zaseban program usmjeren na osobe s invaliditetom. Zašto je tako, s obzirom da osobe s invaliditetom nisu malo glasačko tijelo?

Vildana Bešlija: Kad je riječ o Našoj stranci, mi imamo osobe s invaliditetom, ali i one koje tu nisu, međutim bore se za njihova prava i politički su aktivni ili da su bili ili da su i sad na nekim političkim funkcijama. Statistika pouzdanih nema, ali čini mi se da i druge stranke imaju osobe s invaliditetom, ali se pretežno fokusiraju na ratne vojne invalide i njihova prava. Što je dobro, ali ne vidim da je tim ljudima od njihove borbe nešto bolje. Naravno, moramo se boriti za dostojanstven život RVI populacije, ali isto tako i za civilne žrtve rata i one čiji invaliditet nema nikakve veze s ratom.

Mislim da je krucijalni dio odgovora na vaše pitanje upravo tu. Politička naracija je još uvijek umnogome kontaminirana ratom. Ako borbe za osobe s invaliditetom ima, onda se radi isključivo o RVI, ali samo na retoričkom planu i onda se druge osobe osjećaju kao da za njih u političkom životu nema prostora. Sve više se tako, na žalost, osjećaju i RVI jer ta politička priča najčešće nije potkrepljena djelina u njihovu korist.

Imate li neku poruku za osobe s invaliditetom, posebno u pogledu političkog aktivizma?

Vildana Bešlija: Voljela bih da svi istinski vjeruju da je ovo njihova zemlja i da imaju pravo na sve što je u njoj jednako kao i bilo ko drugi. Iz te vjere želim da proizađe i njihova borba da te druge ubijede u to isto. Vjerujem da je jako mali broj ljudi koji ih svjesno diskriminiraju. Mislim da diskriminacija proizilazi najvećim dijelom upravo iz nedostatka svijesti o njihovim potrebama.

To osvještavanje može ići i kroz politički aktivizam bilo u smislu aktivnog učešća, da osobe s invaliditetom postaju političari, bilo u smislu lobiranja kod političara i političkih partija da se bore za njihova prava. Ja i stranka kojoj pripadam smo otvoreni za sve navedene opcije.