Piše: Amina Kolašinac

Kako društvo napreduje te se sve više zalaže za izjednačavanje ljudskih prava, tako se kroz godine promijenila i definicija nasilja. Prema knjizi “Teorije o nasilju intimnih partnera: Od okrivljenja žrtve do djelovanja protiv nepravde” autorice Ursule A. Kelly, danas se nasiljem u partnerskim odnosima smatra svako ponašanje kojem je cilj na bilo koji način ugroziti fizičku i/ili psihičku sigurnost partnera.

Čuli ste za onaj mit da je ljubomora znak ljubavi a da žrtve uživaju u nasilju, u suprotnom bi napustile zlostavljača. Svi smo bar jednom čuli da su muškarci po prirodi nasilni i ljubomorni te da su žene same krive ako obuku kratku odjeću i izađu sa muškarcem koji ih na kraju i siluje.

Sama je kriva, to je tražila, izazivala ga je svojom odjećom. Koliko smo puta u komšiluku, u porodici, kod prijatelja čuli da je nasilje u porodici i između bračnih partnera njihova privatna stvar i da se tu ne treba miješati jer ćemo mi ispasti najgori a žrtva će se ponovo po ko zna koji put vratiti nasilniku. Ne smijemo dozvolimo da budemo obmanuti, da nam usade svoje razmišljanje, da mislimo onako kako nam serviraju.

Svjetska zdravstvena organizacija navela je nasilje u partnerskim odnosima kao globalni javnozdravstveni problem koji narušava psihičko i tjelesno zdravlje pojedinca.

Ako nije ljubomoran onda me i ne voli

Ljubomora nije znak ljubavi već pokazatelj nesigurnosti u sebe i partnera te je često način kontrolisanja. To je negativan znak, prvobitan znak nasilja. Ukoliko bi partneri prepoznali ovaj znak u početničkoj fazi veze, i nazvali ga pravim imenom, preveniralo bi se ono što dolazi poslije, a to je nasilje.

Ljubomora često ostane skrivena unutar veze, a pretjerana posesivnost partnera može u očima žrtve, ako je neiskusna, izgledati kao znak ljubavi. Nasilnici su nesigurni u sebe, boje se da neće biti voljeni te se stoga uključuju u sve žrtvine aktivnosti i tako je udaljavaju od njenih najbližih ljudi. Kontrolirajuća ponašanja postaju sve češća i većeg intenziteta te omogućavaju nasilniku da žrtva bude ovisna o njemu.

Ne trpe samo žene nasilje u partnerskim odnosima, trpe ga jednako isto i muškarci. Pored ljubomore, manipulacija je znak da nešto nije uredu ali nažalost, teško je možemo prepoznati upravo radi toga što su manipulatori izuzetno inteligentne i vješte osobe, te često nismo ni svjesni da smo izmanipulisani.

Prema knjizi “Rodne razlike u nasilju intimnog partnera u sadašnjim i ranijim vezama”, emocionalna manipulacija u vezi dešava se tako što partner na razne načine pokušava da “minira” naše samopouzdanje, tako da na kraju pomislimo da smo potpuno bezvrijedni. Manipulacija je kompletan jedan proces, i osoba koja je sprovodi ima plan i program kako da partnera odvoji od bliskih ljudi, posla, prijatelja i porodice, i na kraju učini da bude zavisan samo od manipulatora. Manipulatori se potrude da vas iscrpe i da se vašom energijom napajaju, a tada kreće emocionalno nasilje, ekonomsko, seksualno a nerijetko završi i fizičkim nasiljem.

Jedno je sigurno, niko ne uživa kada je zlostavljan i niko se ne rađa nasilan. Prva asocijacija na nasilje u vezama nam je upravo fizičko zlostavljanje jer je ono najočitije. Međutim, mnogo je češće psihičko zlostavljanje koje je najteže prepoznati, s obzirom da žrtva često zna tolerisati i opravdavati vrijeđanje, ljubomoru, zabrane i smatrati ih odrazom partnerove ljubavi. Najveća greška koja se potkrade žrtvama jesu ona početniča ponašanja koja se ispočetka svrstavaju u banalna, a postepeno prerastaju u sve nasilnija ponašanja kako bi partner zlostavljač zadržao moć nad žrtvom.

Pažnju moramo posvetiti i mladenačkim vezama. Adolescencija je razdoblje u kojem razvijamo stavove o svijetu i međuljudskim odnosima te uspostavljamo prve romantične odnose s drugima. Dakle, iskustva koja steknemo tokom tog perioda imaju izuzetan uticaj na naša kasnija ponašanja u vezi, a taj uticaj može ići kako u pozitivnom, tako nažalost i u negativnom smijeru.

Zašto žrtve ostaju u nasilnim vezama?

Naime, sve veze i odnosi su različiti i specifični na svoj način, pa tako i svako od nas ima lična uvjerenja o tome šta jednu vezu čini kvalitetnom i kako treba da ista izgleda. Ponekad, kada se nađemo u određenoj vezi u koju smo uložili svu našu ljubav i emociju, može biti teško prepoznati da je baš ta veza štetna za nas.

Jedan od primarnih razloga radi kojih žrtve ostaju u nasilnim vezama jeste radi toga što vjeruju u to da se partner/ica može promijeniti. Uvjereni su da je samo riječ o nekoj prolaznoj fazi i kako će doći mnogo ljepša vremena za njihov odnos. Pored toga, određena skupina žrtava ostaje sa partnerom radi straha za fizičku sigurnost sebe i svoje djece ukoliko ode iz zajedničkog doma. Takođe, žrtve vrlo često znaju poricati svoje probleme i ubjeđivati i sebe i okolinu da njihova veza i brak nisu loši u tolikoj mjeri i tražiti opravdanja u raznim negativnim postupcima svog partnera. Ne možemo a ne spomenuti i financijsku ovisnost partnera kao jednog od razloga zbog kojeg se ostaje u toksičnim i nasilnim vezama. Strah od odvajanja i osamostaljivanja te neizvjesnosti kada je u pitanju finansijska situacija partnera često zna obeshrabriti u svojoj odluci da napusti nasilnika. Imamo mnogobrojne situacije kada osoba voli svog partnera do te mjere da samo razmišlja o pozitivnim stranama, ali i partnere koji radi srama ne želi da neko od bližnjih sazna o tome šta se dešava u njihovoj porodici. Smatraju to ličnom sramotom i neuspjehom, pa po svaku cijenu ostaju u takvim vezama i brakovima. Opet, sa druge strane, mnogo je onih koji vjeruju da prijavljivanjem nasilnika neće ništa konkretno postići, te da kroz policiju, pravosuđe ili službe socijalne zaštite neće naići na razumijevanje i pomoć te da će se ulazudno izložiti još većem riziku i bijesu partnera. Ne možemo zanemariti još jedan od razloga radi kojih žrtve ostaju u nasilnim odnosima a veoma je bitan i često prisutan, a to je osjećaj krivnje kod žrtve i vjerovanje da je sve to njena greška i da je zaslužila sve ono što joj se dešava. Niko i nikada ne može zaslužiti vrijeđanje, ucjene, nasilje i sve ostale negativne radnje jer nasilje nije opcija ni u jednom zdravom odnosu.

Nasilje је njegov problem!

Prema Priručniku ženama za život bez nasilja napisanog od strane Autonomnog ženskog centara u Beogradu, u nastavku slijedi par savjeta kako djelovati kada se nađete ispred nasilnog partnera:

• Ako vas partner tuče ili је okrutan prema vama, njegovo ponašanje је ono koje је pogrešno, а ne vaše.
• Tražite od partnera da izrazi svoja osjećanja i iskaže svoje potrebe, а da pri tom ne bude nasilan.
• Većina nasilnih muškaraca ima prblema da preuzme odgovornost za svoje ponašanje.
• Recite partneru da ne želite da živite sa njim ako ne promijeni svoje nasilničko ponašanje.
• Predložite mu da ode u bračno savjetovalište ili da se podvrgne terapiji. То bi za njega mogla biti šansa da razmisli о svom ponašanju i da ga promijeni.
• Kada najavite partneru da ćete ga napustiti, objasnite mu da ste tu odluku donijeli zbog njegovog nasilnog ponašanja i da је to razlog vašeg odlaska. Objasnite mu da је vaša odluka da živite život bez nasilja konačna.
• lmajte na umu da ova najava može u vašem partneru izazvati bijes i strah. Ako se bojite da ćе vas tada još vise zlostavljati, ne govorite mu о tim planovima, već ih zadržite za sebe.

Pokušaj da ipak očuvate vezu s nasilnim muškarcem i da је promijenite iziskuje od vas izuzetno veliki napor, ali i veliku hrabrost. Pod teretom nasilja, neke žene počinju da uzimaju sredstva za smirenje kako bi mogle da izdrže takvu situaciju i prežive.

Kroz ovaj tekst šaljemo jasnu poruku o tome da imate prava u vezi – pravo na razumijevanje, pravo na poštovanje, pravo na sigurnost, pravo na slobodu i pravo reći ne. Ukoliko na partnerski odnos gledamo kao na mjesto koje je sačuvano od nasilja, jer u njega ulazimo izborom i slobodnom voljom, onda ćemo i partnera birati po našim uvjerenjima o tome kako zdrava veza treba da izgleda. U poslu vidimo priliku za napredovanjem, ambicijom, dobrobiti i materijalnom koristi. A zapitamo li se o tome da li su partnerske veze prilike? Itekako jesu, prilike da življenjem zdravih odnosa postavimo temelje za stvaranje sigurnih i zdravih porodica, ako to odlučimo.

Budimo sami kreatori svoje sreće i ne dozvolimo da izgubimo sebe pokušavajući pronaći nekoga drugog.

„Objavljivanje ovog teksta podržala je Ekumenska inicijativa žena iz Omiša, Hrvatska. Sadržaj teksta odražava isključivo stavove autora/-ica i ne predstavlja nužno i službene stavove EIŽ-a.“