Piše: Eldar Abaz

Vjerujem da je većina vas čula za one izraze “osobe s posebnim potrebama”, gdje je naglasak upravo na riječi “posebnim”. Vjerovatno kada neko ko nema pretjeranog dodira sa ovom tematikom čuje za riječ posebne potrebe, pomislit će da se tu radi o nekim specifičnim potrebama, nekim nesvakidašnjim i nemogućim, odnosno nedostupnim. Međutim, da li je zaista riječ o “posebnim” potrebama? Naravno da nije. Međutim, naše društvo je odlučilo da ovu sintagmu infiltirara u rječnik, obrazovanje i institucije. Gedajući širu sliku jednog društva shvatit ćemo da je sačinjeno od mnoštva nepravilnosti, pogrešnih tematika, slogana i terminologija. Važnije je posvetiti se trivijalnostima, banalnostima nego pokušati poboljšati stvarnu sliku. Dijete s posebnim potrebama, osoba s posebnim potrebama su samo neki od termina koji su sastavni dio obrazovnog sistema, bar onog dijela koji se tiče ljudskih prava, a taj dio se odnosi na odjeljenske zajednice na kojima se pomenu ove teme.

Nezainteresovanost nastavničkog kadra ili ipak nešto drugo?!

Kao neko ko je završio i osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, a nisam osoba s invaliditetom, ja to vidim na sljedeći način. Imamo situaciju da čas traje četrdeset i pet minuta, tema tog časa su ljudska prava, razgovara se o tome kakva prava mi imamo, koja su to osnovna prava i tu se tema zatvara. Istina, svima nama prisutnima ta priča postaje dosadna i jedva čekamo da završimo, međutim tu više nije kriv ni učenik već način prezentovanja ove teme i sam angažman profesora/nastavnika da nam na što bolji način predstavi sve to. I tema ljudskih prava se tu zaustavlja, a da nije ni krenula kako treba. Problem je očigledan i zato ne možemo očekivati da postoji boljitak u pogledu razumijevanja potreba osoba s invaliditetom, ako se djeci ova tema ne iznese na najbolji mogući način.

Ponekad, važnije je da se uči o manje važnim situacijama, nego da se posveti pažnja tome da se iz osnovnih škola izađe sa potpunom edukacijom djece o tome kakvo društvo treba da bude, koliko inkluzivno i koliko su termini diskriminacija, stereotipi i predrasude destruktivne za zajednicu. Dokle god su ovakvi pojmovi u drugom planu, ne možemo i nemamo pravo da se žalimo što nam generacije postaju needucirano, manje obrazovane iako nose diplome sa sobom. Koliko god naš obrazovni sistem bio dobar ili ne, potrebno je izvršiti reformu i dati podjednaku važnost temama kao što je ova. U redu je učiti matematiku, slušati pjesmice i čitati lektire, ali isto tako je važno naučiti dijete od deset godina da mu je kolega iz klupe ravnopravan, bez obzira kakvu odjeću nosio, odakle dolazio i da li je ili ne osoba s invalidietom. Pričati i ponavljati sve dok se ne shvati, ne dozvoliti da se kroz obrazovanje osjeti ko gdje pripada i na koji način.

Posmatrajući moje obrazovanje u jednoj od sarajevskih osnovnih škola, gdje sam devet godina išao sa dječakom koji je osoba s invaliditetom, inkluzija je bila nepoznanica.

Naime, zašto ovo kažem, dječak je devet godina sjedio u prvoj klupi, radio je po planu i programu koji je olakšan, i svih tih devet godina je klupu dijelio sa istom osobom. Bilo je situacija kada se nastavnici  i ne obrate tom djetetu ili prosto nisu zainteresovani za bilo kakvu interakciju. Situacija kao što je ta da se na papiru formata A4 nalaze samo neke figure koje treba obojiti, i to je u većini slučajeva činilo jedan nastavni sat. Da li je to tako moralo da bude? Nije postojao drugi način? Možda nastavnici nisu znali kako da pristupe ovom dječaku? Ili prosto nezainteresovanost nastavnika? Ipak mislim da je u pitanju ovo posljednje. Ako slučajno i postoji mogućnost da nastavnici iz straha od reakcije dječaka nisu znali kako da mu pristupe, to svakako ne umanjuje njihov nedovoljan angažman. Kako onda da očekujemo potpunu inkluziju kada oni koji treba da je sprovode, relizuju i budu primjer, zakažu. I to zakažu pred ostalih dvadesetero djece koja treba da nauče i uče o tome. Zašto se onda žalimo kasnije kada ta djeca budu nosioci odluka u društvu, značajnih odluka i u većini slučajeva pogrešnih.

Zašto se iznenađujemo kada svjedočimo tome da je skupina djevojčica napala curicu koja ima Downovim sindrom, kada skupina tinejdžera krvnički pretuče dječaka koji ima oštećenje sluha ili vida. Tada smo svi u čudu i ne možemo da vjerujemo da se to dešava. Pitamo se u tim situacijama ko je kriv, odakle ideja toj djeci da je u redu uraditi takvo što? Roditelji traže krivca u drugome, jer njihovo dijete nije ništa krivo. Čemu čuđenje ako našoj djeci prije nego krenu u školu kažemo pomozi onom dječaku “s posebnim potrebama” u tvom razredu, kupi mu užinu, skini mu jaknu, znaš on ne može ili ne zna. Zašto to ne zamijenimo time da kažemo “na odmoru ga zovi sa sobom da se družite, pričajte o novim igricama koje su izašle” ili “pitaj ga je li uradio zadaću”. Upravo kroz ovakav pristup vi sopstvenom djetetu pokazujete da između njega i bilo koga drugog nema razlike, svi imaju svoje obaveze koje moraju izvršiti, raduju se nečemu i imaju hobije.

Pristup je od velikog značaja za razvoj i samog djeteta, ali i zajednice u kojoj odrasta. Potrebno je prestati se išćuđavati tome ako naša djeca diskriminiraju nekoga zbog bilo čega, a mi to isto radimo u kući i komentarišemo pred njima. “Joj onaj hendikepirani, retardirani, bolesni, crni, bijedni, ofucani”, vjerujem da su ovi termini poznati, a isto tako znam da se upotrebljavaju u kućnim atmosferama pred djecom. Onda dođe do nekog problema na ulici ili školi, gdje to isto dijete nekog oslovi na ovakav način, jer je čulo od oca ili majke, i pomislilo da je to u redu i sasvim uobičajen obrazac ponašanja. Riječ po riječ, dijete po dijete i dobit ćemo člana društva koji misli da je u redu nazvati nekoga “hendikepirani” i diskriminirati ga na osnovu bilo čega.

Diskriminacija kao produkt nepoznavanja osnovnih pojmova ljudskih prava

Predrasude su često rezultat nepoznavanja osnovnih pojmova koji kroje naše društvo.

Zasigurno da će se uključivanjem u društvo, steći veća saznanja o njima, o njihovim mogućnostima pa samim tim  će se i predrasude umanjiti. Iako stereotipi predstavljaju generalizaciju o određenim grupama ljudi, uvjerenje da ono što vjerujemo o jednom članu neke grupe karakterizira cijelu grupu, predrasude su mnogo složenije i opasnije, jer one, osim što predstavljaju sudove koji nisu zasnovani na činjeničnim i logičkim argumentima, uključuju jak emotivni odnos, akciju i teško ih je mijenjati.

Predrasude mogu voditi ka direktnoj i indirektnoj  diskriminaciji. Sklanjajući osobe s invaliditetom sa strane i čineći ih manje važnim, ne razgovarajući o pravima i tome kako svi mi imamo iste potrebe za hranom, ljubavlju, srećom, veseljem, pravimo pogodno tlo za predrasude i stereotipe. Upravo zbog toga je i važno da se o tematici ljudskih prava, zatim pravima osoba s invaliditetom, djeca što prije upoznaju, kako bi se izbjegla kasnija diskriminacija i olakšao put inkluziji.