Piše: Alma Mahmutović Katica

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je 2002. godine dala sveobuhvatnu definiciju nasilja gdje stoji da je nasilje „namjerno korištenje fizičke snage i moći prijetnjom ili akcijom prema samome sebi, prema drugoj osobi, ili prema grupi [1]ljudi ili čitavoj zajednici, što bi moglo rezultirati ili rezultira ozljedom , smrću, psihološkim posljedicama , nerazvijenošću ili deprivacijom.“ [1]  

Poznata definicija Svjetske zdravstvene organizacije definiše svaki oblik nasilja u jednom dubljem kontekstu koji se odnosi na  istraživački, predvidljivi, destruktivni, kobni, nadmoćni , fizički i psihički momenat u kojem nasilnik doživljava svoj potpuni emocionalni krug koji u svom intervalu ima samo jedan cilj, a to je nadmoć , nadmoć nad sobom, jednom osobom ili zajednicom. Cilj svakog oblika nasilja je sticanje moći.

Kako se nasilje definiše u Bosni i Hercegovini i da li Zakon o zaštiti od nasilja u porodici FBiH djeluje kao sistem preveniranja i smanjivanja postotka počinjenih krivičnih djela? U smislu Zakona o zaštiti od nasilja u porodici FBiH „smatrat će se da postoji nasilje u porodici ukoliko postoji osnov sumnje da su učinjene radnje kojim član porodice nanosi fizičku, psihičku ili seksualnu bol ili patnju i/ili ekonomsku štetu, kao i prijetnje koje izazivaju strah od fizičkog, psihičkog ili seksualnog nasilja i/ili ekonomske štete kod drugog člana porodice.“ [2]

Prema podacima Agencije za statistiku u BiH, u Bosni i Hercegovini, u periodu 2016-2020, ubijeno je 55 žena. Međutim, ne postoje podaci da li su i u kojoj mjeri ova ubistva femicid, tj. rodno zasnovana ubistva žena.[3] Kako Agencija za ravnopravnost polova Bosne i Hercegovine navodi, i u 2022. godini, svjedoci smo nekoliko ubistava žena, femicida, gdje su najčešće žene ubijene od strane trenutnog ili bivšeg partnera. Svi ovi slučajevi bili su medijski propraćeni, ali uglavnom neadekvatno. Mediji i šira javnost u većini slučajeva smatraju femicid “porodičnom tragedijom“, senzacionalistički izvještavaju, bez dovođenja u vezu femicida kao posljedice najekstremnijeg oblika nasilja na ženama i skretanja pažnje na opasnosti s kojima se žene suočavaju, ako napuste nasilnog partnera, a ne dobiju adekvatnu podršku nadležnih institucija.

Nasilje  u Bosni i Hercegovini je veliki izazov

Dostupni podaci nadležnih institucija, kao i usvojeni zakoni u Bosni i Hercegovini su od velike važnosti za pregled stanja i istraživanja sigurnosti zajednica. Kakav pogled na ovu važnu temu imamo zavisi očigledno od niza faktora i odluka.

U Bosni i Hercegovini, zemlji u tranziciji u kojoj su uvijek vladale različite matrice razmišljanja je vrlo teško promijeniti svijest o samoj definiciji nasilja, s obzirom da sam pojam nasilja tumačen  na različite načine, te često biva i opravdan upravo zbog samog socijalnog-kulturnog obrasca ponašanja vezanog za našu tradiciju odnosno prenesenog uvjerenja da patrijarhalno odgajanje mora i treba ostati transgeneracijski obrazac ponašanja u kojem najviše trpi ženski rod, sestre, kćerke, majke.

Prvenstveno u  ruralnim sredinama gdje je nivo obrazovanja niži, gdje vlada patrijarhalna operativna metoda, nedostata mogućnosti za zapošljavanje,  slaba ekonomska situacija su uvijek bili idealni uslovi za jednog frustriranog nasilnika u kojem je njegova žrtva potpuno zavisna od njega te se potpuno predaje različitim vrstama povreda. Takvo izlaganje dugotrajnim različitim oblicima nasilja osoba najčešće zapada u „začarani krug“ iz kojeg  je vrlo teško izaći te za posljedicu ima oštećenje njenog fizičkog i mentalnog zdravlja.

Na osnovu opažanja, zasigurno možemo reći da mirno prihvatamo  kršenje ljudskih prava i suočavamo se u kontinuitetu sa različitim oblicima nasilja u kojem smo očigledno u nemogućnosti do kraja promijeniti zakone odnosno kaznenu politiku. Da li nasilje treba ostati matrica ponašanja i da li trebamo da šutimo na ovakav ozbiljan izazov u Bosni i Hercegovini? Baviti se ovom temom je od velike važnosti u čijoj aktivnosti se trebaju svi uključiti od individualnog, porodičnog, socio-kulturnog nivoa gdje bi se jedan sistem doveo pod potpunu kontrolu i vodeći motiv bi bio očuvati mentalno i fizičko zdravlje pojedinaca, kao i prevenirati same situacije. Pozitivni primjeri djelovanja postoje, ali nedovoljno u smislu institucionalnog, zakonskog i organizacionog okvira.

Psihološke, fizičke, ekonomske posljedice – gdje griješimo?

Svaki oblik nasilja ostavlja dubok trag na mentalno stanje osobe. Mentalno zdravlje za svakog pojedinca je pravi izvor resursa, potencijala, životnih sokova koje su osnova za zdravo socijalno funkcioniranje. Vrelo ideja, kreativnosti, ljubavi, emocija, humanosti, strategija, samoaktualizacije, samopoštovanja, samovrednovanja su snaga mentalnog zdravlja. Žrtva nasilnika u psihološkom, emotivnom, ekonomskom, socijalnom životu je u potpunom kontroliranom stanju što praksa pokazuje da ovakav način života donosi sve više ozbiljnije i intezivnije posljedice na mentalno zdravlje osobe. S obzirom na odricanje svojih vlastitih životnih odluka kao i  nemogućnosti iznošenja vlastitih stavova,  osoba gubi samopuzdanje koje je u hijerarhiji potreba samovrednovanja i realiziranja vlastitog pogleda na život primarno.

Time gubitak samopouzdanja stvara nepovjerenje prema  životnim odlukama, sudovima, razmišljanjama i na koncu žrtva potpuno bude potčinjena svom gospodaru.

Prolazeći kroz cikluse psihološkog, fizičkog, ekonomskog, seksualnog nasilja žrtva osjeća simptome koji se manifestuju kroz psihičku bol, tjeskobu, trajno negativne misli, epizode straha, padom imunološkog sistema i još mnogim drugim simptomima akumuliranim kroz različite manifestacije zlostavljanja. Svaka žrtva ima svoj način suočavanja sa traumatološkim situacijama, ali sve žrtve na kraju prate ozbiljne psihičke posljedice poput depresije, niskog samopoštovanja, osjećaja krivnje,  korištenja antidepresiva, anksioznosti, poremećaji spavanja, pokušaj suicida,  posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), koji se razvija kada je osoba izložena traumatološkom stresu duže  vrijeme te sami oporavak je dugotrajan s obzirom da žrtve često izražavaju strah, osjećaj za sigurnost, asocijacije vezane za bespomoćnost u kojem se doživljava ponovno povećanje nivoa stresa kao i fizička pobuđenost.

Fizička bol ostavlja duboke tragove, primarno vidljive poput različitih fizičkih povreda, izbijanja zuba, unutrašnjih povreda, masnice, ozljede na licu, ogrebotine koje prelaze u  traumatološke  boli koje se moraju liječiti kroz savjetodavni rad sa stručnim licima.

Kada i kako potražiti pomoć? Kome se obratiti?

Prvi kontakt poslije incidenta je obratiti se  nadležnim institucijama koje su zakonom obavezne pružiti zaštitu osobama nad kojim se vrši nasilje, a to su: policija, sigurne kuće, centri za socijalni rad, te ukazati na medicinsku pomoć ako je to potrebno. Zakonom propisani organi se trebaju maksimalno angažirati da osoba bude na sigurnom i zaštićena, u tom slučaju se treba adekvatno i efikasno reagovati. Bezbjednost i vjera u institucije donosi niz odluka. Osoba kada ima povjerenje u   pravosuđe, socijalne ustanove i sl., odlučit će se na promjenu životne okoline i prilagoditi na novi način življenja. Prva inicijalna stepenica su organi koji će žrtvu ohrabriti. Povjerenje se treba dalje nastaviti sa uputom u odgovarajuće savjetovalište gdje će stručno lice dati psihološku podršku kroz individualne i grupne terapije, motivaciju za nastavak samostalnog života, vjeru u osnaživanje ličnosti i vrijednosti njenog života.

Bitno je napomenuti da se treba maksimalno surađivati sa stručnim licem ukoliko  ličnost želi da bude motivirana, snažnija i samopuzdanija za daljnji razvoj. Svjesnost i prihvatanje životnog izazova je odgovornost svakog od nas. Reći STOP nasilju je prva odluka unutar bića, inicijalno dostojanstvo svake jedinke, borba za mir i sigurnost, vjera da se može živjeti sigurno i sa svim zakonom propisanim pravima. Važno je razumjeti da proživljena iskustva , osjećaji su normalna pojava kroz proživljena traumatološka iskustva, toliko je i važno objasniti da psihička snaga žrtve koja joj je pomogla da preživi iskustvo, ta snaga će i pomoći za oporavak. Možda se u trenutku život čini besperspektivnim, narušenim, bez kontrole, ali život je dar i jedinstven, ne odbacujte ga.                                                                                                                              

„Objavljivanje ovog teksta podržala je Ekumenska inicijativa žena iz Omiša, Hrvatska. Sadržaj publikacije/videa odražava isključivo stavove njihovih autora/-ica i ne predstavljaju nužno i službene stavove EIŽ-a.“

[1] Zakon o zaštiti od nasilja u porodici (FbiH Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine br. 20/2013 i 75/2021)

[2] Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), „Definicija i vrste nasilja u porodici“ u http://www.who.int/ violenceprevention/approach/definition/en/

[3] https://arsbih.gov.ba/saopstenje-povodom-kampanje-16-dana-aktivizma-protiv-nasilja-nad-zenama/