Piše: Anesa Balić
Govor mržnje je itekako zastupljena i česta pojava u životu i svakodnevnici, ali i online prostoru, među svim dobnim skupinama. Dostupne informacije iz medija, dostupnost interneta i društvenih mreža umnogome omogućavaju i olakšavaju veliko prisustvo govora mržnje i njegovo širenje munjevitom brzinom. Ranije smo pisali o tome koliko je važna edukacija još u školskom uzrastu, aktivizam, medijska pismenost, ali potrebno je pričati i o tome koji su to mehanizmi zaštite od govora mržnje. Neizostavna je snažna i jaka borba, usmjerena na njegovo suzbijanje i sprječavanje, ali isto tako i na edukaciju društva generalno.
Sloboda izražavanja ne može biti neograničena i bezuvjetna, ali svako ograničavanje slobode izražavanja mora biti iznimka i imati jasne razloge i limite. Sprječavanje govora mržnje i stigmatizacije pojedinih društvenih skupina jedan je od rijetkih opravdanih razloga za ograničavanje slobode izražavanja.
Za uspješnu borbu protiv ove negativne pojave za početak jako je važno prepoznavanje problema govora mržnje, odnosno štete koju svaki ksenofobni, rasistički, homofobni i mizogini diskurs unutar javne sfere nanosi društvu u cjelini, posebno štete koju nanosi društvenim skupinama kojima je takav govor upućen, često manjinskim, ionako društveno marginaliziranim i slabije zaštićenim skupinama. Prepoznavanje govora mržnje zapravo znači u punoj mjeri sačuvati slobodu izražavanja.
Za dobru borbu i zaštitu od govora mržnje potrebno je unaprijediti preventivne mjere zaštite od govora mržnje koje se prvenstveno odnose na edukaciju građana o štetnosti govora mržnje, njegovim posljedicama i o načinima zaštite od govora mržnje. Edukacija bi trebala da obuhvati sistemski pristup. Sistemski pristup podrazumijeva izmjenu postojećih ili donošenje novih strateških dokumenata kojima se planiraju neophodne reforme u različitim segmentima društvenog života, a koji su ključni u borbi protiv diskriminacije i promociji vrijednosti jednakosti svih građana. Ovakav pristup se odnosi na neophodnost sprovođenja kampanja koje za cilj imaju borbu protiv diskriminacije.
U ovakve vrste aktivnosti i projekte potrebno je uključiti mlade ljude, kako bismo povećali informisanost o posljedicama širenja govora mržnje uopće, ali i na internetu i drugim oblicima cyber kriminala.
Krivična odgovornost je važan mehanizam zaštite od govora mržnje
U Bosni i Hercegovini ne postoji posebno zakonodavstvo koje bi cjelovito regulisalo pitanje zabrane govora mržnje, a naročito ne postoji poseban zakon koji bi regulisao delikatno pitanje zabrane govora mržnje na internetu. Naravno, postoje medijski i zakoni o javnom informisanju koji zabranjuju govor mržnje, Izborni zakon koji zabranjuje govor mržnje u predizbornom periodu, te samoregulacijski mehanizmi.
Krivično-pravna zaštita smatra se jednim od važnijih mehanizama za zaštitu od govora mržnje, ali u Bosni i Hercegovini nije na zadovoljavajućem nivou, jer niti u jednom krivičnom zakonu u BiH, rasističke uvrede i klevete, izražavanje rasističke ideologije, širenje ili distribuciju rasističkog materijala i poricanje ili opravdavanje zločina genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina nisu definisani kao krivično djelo. Takođe, problem je i u tome što, krivični zakoni ni na koji način ne regulišu sve učestaliji, veoma raširen i dostupan veoma širokom krugu korisnika govor mržnje putem interneta, iako je Dodatni protokol uz Konvenciju o cyber kriminalu BiH ratifikovala još 2006. godine.
Iako je važna, sankcija po krivičnom zakonu zbog dugotrajnosti postupka nije najefikasniji mehanizam zaštite u slučajevima govora mržnje, te ga treba koristiti zajedno sa drugim mehanizmima, mada treba napomenuti da je jedini koji može biti upotrebljen u odnosu na lice čiji je identitet nepoznat, jer jedino u krivičnom postupku je moguće doći do identiteta takvih lica.
U Bosni i Hercegovini u određenoj mjeri postoji zakonodavni i institucionalni okvir za borbu protiv govora mržnje, ali s druge strane, stepen sankcionisanih incidenata govora mržnje je na veoma niskom nivou, a to nam dokazuju svakodnevni komentari na portalima, društvenim mrežama, ali i u svakodnevnici.
Dalje, za zaštitu je važno i podsticanje nadležnih organa krivičnog gonjenja da do odgovarajućih izmjena krivičnih propisa, koriste već postojeće odredbe koje, iako nedostatne, omogućavaju gonjenje i sankcionisanje javnog govora mržnje, što u značajnoj mjeri može pomoći na smanjenu govora mržnje.
Svakako da je jako bitna stavka u zaštiti i borbi protiv govora mržnje i donošenje i provođenje tzv. pozitivnih mjera u suprotstavljanju rasizmu i netoleranciji u medijima analizirajući i primjenjujući “dobre prakse” u drugim evropskim zemljama. Pored institucija, na ovom polju veoma značajnu ulogu imaju mediji i nevladin sektor. Nevladin sektor kroz realizaciju projekata i različitih aktivnosti u velikoj mjeri doprinosi jačanju društva, animiranju i učenju društva da prepoznaju govor mržnje i kako da reagiraju na njega, i na taj način doprinose nejgovom suzbijanju.
S obzirom da se kod nas trenutno govor mržnje najčešće pronalazi na online portalima i u komentarima kao jedan od mehanizama zaštite svakako da je i edukacija urednika, ali i podsticanje samoregulacije internet portala koji bi napravili jasna interna pravila u odnosu na zabranjenost govora mržnje u korisnički generisanim sadržajima. Na taj način bi se nastavilo proaktivno djelovanje u borbi protiv diskriminacije, naročito kroz mehanizme upozoravanja javnosti na tipične slučajeve govora mržnje. Na taj način bi bilo omogućeno korisnicima da koriste mehanizame koji će omogućiti da reaguju na govor mržnje.
Generalno gledajući, poželjno bi bilo da institucije donesu sveobuhatnu strategiju borbe protiv govora mržnje koja bi, između ostalog, obuhvatala uspostavljanje mehanizama praćenja govora mržnje, saradnju između organa za provođenje zakona i samoregulacijskih tijela radi krivičnog gonjenja za onaj govor mržnje koji jeste ili tek treba biti propisan kao krivično djelo, te pokretanje i vođenje kampanja protiv govora mržnje, uključujući promociju osude takvog govora i kontra-govor od strane političkih predstavnika i zvaničnika, kao što ECRI traži u svojim preporukama.
Iako je određene oblike govora mržnje potrebno zabraniti krivičnim zakonima, a za ostale oblike osigurati odgovarajuću građansko-pravnu zaštitu, mora se voditi računa da su “na duge staze” primjerenije promotivne i preventivne nego restriktivne mjere. Stoga je veoma važno da se kontinuirano preduzimaju aktivosti na podizanju svijesti kod korisnika interneta i online medija o tome šta je govor mržnje, zašto je neprihvatljiv u javnoj komunikaciji i do kakvih posljedica može dovesti.
Kome prijaviti uočeni govor mržnje?
Žrtva govora mržnje može biti bilo koje lice i bez obzira da li je govor mržnje njemu upućen ili nekome drugom, dovoljno je da je izložen. Ono što je važno znati jeste i to kome se obratiti u slučaju kada primjetite ili ako ste žrtva govora mržnje. Dakle, svako lice koje se na bilo koji način suoči sa govorom mržnje treba isti prijaviti nadležnim institucijama. Preporuka građanima je da uočeni govor mržnje mogu prijaviti, policiji, pravosudnim organima, jer se radi o krivičnom djelu. Govor mržnje mogu prijaviti i uredništvu portala i istovremeno Vijeću za štampu, ali i nevladinim organizacijama. To je ono što svako od nas može učiniti, a pri tome da doprinese suzbijanju ove negativne pojave. Takođe, govor mržnje moguće je prijaviti i instituciji Ombudsmena za ljudska prava.
Možemo reći da je suzbijanja govora mržnje kompleksno pitanje, te da se ne može svesti samo na sankcionisanje i uklanjanje takvog sadržaja iz javnosti, bilo da se radi o govoru mržnje na internetu ili u bilo kojem drugom javnom prostoru.
Govor mržnje ne može se rješavati parcijalno, samo na društvenim mrežama, već treba razmišljati o sveobuhvatnim rješenjima koja uključuju efikasno i brzo sankcioniranje najtežih oblika govora mržnje, ali i osnaživanje skupina ili osoba koje su meta govora mržnje, građanski odgoj, obrazovanje i medijsku pismenost.
Ovaj tekst je nastao u okviru projekta “Suzbijanje govora mržnje kroz osnaživanje mladih” (“Suppressing Hate Speech Through Empowerment of Youth”) je finansiran od strane Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Holandije u BiH kao dio MATRA (Društvena transformacija) programa. Projekat sprovode partnerske organizacije Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH i Global Analitika.
