Razgovarao: Haris Kolašinac

Emocije su glavna osnova na kojoj se bazira zajednica. Kako bi osnovali porodicu, žena i muškarac ulažu svoje ambicije i prioritete, svoje pravo na slobodan odabir partnera, ali istovremeno zahtijevaju na vlastitim pravima koja im pripadaju te da njihov partner poštuje i odrađuje svoje obveze. Ono što je evidentno jeste da je jako mali broj ljudi spreman upustiti se u vezu s osobom s invaliditetom, prvenstveno zato što osobe s invaliditetom nisu prihvaćene u društvu onako kako zaslužuju.

Nažalost, fizički izgled nam je kao društvu postao toliko bitan, da ni ne želimo da upoznamo osobu ukoliko fizički nije u potpunosti po našoj mjeri. Osobe s invaliditetom izložene su društvenim predrasudama kojima se nipodištava njihova sposobnost da se uspješno ostvare u partnerskim i roditeljskim ulogama.

Zbog neprihvatanja i neznanja okoline, ali i vlastitih preispitivanja u tinejdžerskoj i adolescentskoj dobi, osobe s invaliditetom nerijetko u prve partnerske veze stupaju kasnije nego njihovi vršnjaci. Ipak, oni koji se odluče za brak i zasnivanje porodice svojim primjerom pokazuju da, iako postoji mnogo izazova koje je potrebno svakodnevno prevazilaziti, invaliditet nije prepreka da se osoba u potpunosti uspješno ostvari u partnerskoj i roditeljskoj ulozi.

U prethodnom tekstu smo podobnije objasnili o percepciji ljubavi kada su u pitanju osobe s invaliditetom i upravo inspirisani tom temom smo razgovarali sa našom sagovornicom koja je u emotivnoj vezi sa osobom s invaliditetom. Naša sagovornica je Ena Karadžin, ima 23 godine i dolazi iz Tuzle. Ena je trenutno druga godina smjera “Tržišne komunikacije” na Internacionalnoj poslovno-informacionoj akademiji.

Koji oblik i stepen invaliditeta je prisutan kod Vašeg momka?               

Ena Karadžin: Moj momak je slabovidan, 90% vida mu nedostaje. Pored toga ima kongenitalni glaukom, zbog čega mu je povišen očni pritisak. Zbog glaukoma koristi svaki dan kapi “Azarga”.

Možete li nam reći nešto više o tome kako i gdje ste se upoznali?

Ena Karadžin: Upoznali smo se sasvim spotano na zabavi koja je bila održana napolju. Nismo ništa progovorili jedno sa drugim, samo smo plesali i kasnije razmijenili kontakte i te noći smo razgovarali na chatu. Svidjela mi se njegova pozitivnost, avanturistični duh i ono što je svima nama najvažnije, da možemo razgovarati o svemu. Najviše mi se dopadalo to što mi se ni najmanje nije dodvoravao, niti je pokušavao da me “zadivi” niti da istakne samo svoje dobre strane. Bio je to što jeste, i upravo zbog toga sam osjećala da mogu da mu vjerujem.

Da li ste sebe mogli ikada zamisliti u vezi sa osobom s invaliditetom?

Ena Karadžin: Nisam nikada razmišljala o bivanju u vezi sa osobom s invaliditetom, niti to smatram nečim što ima veliki uticaj na naš odnos. Ima veliki uticaj na njegov život, ali ne na to kako ga posmatram i na naše slaganje jedno sa drugim.

Da li je invaliditet od samog početka bio prepreka za vašu ljubav ili ste imali drugačiji pogled na sve to?

Ena Karadžin: Nisam znala niti primjetila da uopšte ima invaliditet. Rekao mi je to nakon osam dana našeg poznavanja i nije me zaboljelo to što je slabovidan, ali jeste mogućnost da vremenom u potpunosti oslijepi. To me je jako pogodilo te noći, međutim sljedeći dan sam skupila snage i prihvatila da je tako kako jeste. Znala sam da ima mnoge kvalitete koje ja veoma cijenim i vjerujem da vrijedi pokušati dalje izgrađivati odnos i spoznati u kojem će pravcu taj odnos ići, kao što bih i sa “uobičajnim” momkom.

Kako je Vaša porodica prihvatila vezu sa osobom s invaliditetom?

Ena Karadžin: Moja porodica je prihvatila moju vezu kao i svaku drugu, njima je važno da sam ja sretna i da me dečko tretira sa poštovanjem i ljubavlju. Ni jedna kritika koju su vremenom za njega uputili nije bila vezana za njegov invaliditet.

Opišite nam kako izgleda emotivna veza sa osobom s invaliditetom?

Ena Karadžin: Ne pada mi teško, ali sam više zabrinuta zbog njegovih budućih poslovnih prilika i kako će to na naš odnos uticati u budućnosti. Ne smeta mi čitati prevod ako u američkom filmu glumci pričaju u sceni drugim jezikom niti da čitam šta gdje treba ispuniti u papirima za upis na sljedeću godinu na fakultetu i slično. To su sve zadaci koji ne oduzimaju puno vremena, a on kao osoba meni pruža neke stvari koje niko dosad nije, tako da apsolutno ne osjećam kao da mi njegov invaliditet predstavlja teret u životu.

Da li i koliko mu pomažete oko životnih/fakultetskih obaveza?

Ena Karadžin: Što se tiče životnih obaveza, uvijek ću ja voziti kada smo zajedno u autu. Često mu pomažem sa učenjem, ispitujem ga, čitam mu pitanja. Nekada mu mama pročita naglas i snima zvuk kako bi on mogao sebi iznova ponavljati snimak dok ne zapamti. Uvijek pokušavamo napraviti učenje zabavnim dok smo zajedno. Ne pada mi toliko teško jer idemo na isti fakultet i razumijem gradivo koje učimo te mu na taj način mogu lakše objasniti. Nekada me iscrpi učiti i za sebe i poslije sa njim, ali mi je drago što mu mogu biti od pomoći.

Objasnite nam kakav pristup imate prema Vašem emotivnom partneru?

Ena Karadžin: Moj pristup prema mom momku je kao i svi drugi romantični odnosi, osim što mu pomažem sa određenim aktivnostima. Ne bih bila sa njim kada bih se osjećala kao asistent ili majčinska figura. On je moj momak, moj najbolji prijatelj i osoba na koju se mogu osloniti. On je meni potreban koliko sam i ja njemu.

Poruka drugim ljudima po pitanju percepcije ljubavi s osobom s invaliditetom iz Vaše perspektive?

Ena Karadžin: Vjerujem da ljubav nema granica i da ne trebamo sebi postavljati pravila sa kakvom osobom želimo da budemo, već da zapažamo kako se osjećamo oko te osobe. Važno je zapitati se da li možemo pred njima biti to što jesmo i da li oni mogu da budu to što jesu ispred nas i da su naše stvarne ličnosti kompatibilne. Prije nego što sam ga upoznala zamišljala sam da ću u budućnosti biti sa potpuno drugačijom osobom, nevezano samo za invaliditet, ali sam shvatila da sreća dolazi u raznim neočekivanim oblicima i da se bolje slažem sa njim nego što bih sa mojim zamišljenim “idealnim partnerom”. Kada gledamo ljude kroz stereotipe, ograničavamo ih, nikad ih zaista ne upoznamo ovakvim kakvi jesu. Odbacujemo mnoga potencijalna prijateljstva i neke veze upravo jer stvorimo pogrešne zaključke na osnovu onoga što smo naučili o grupi ljudi kojoj ta individua pripada, etiketi koja je stavljena na nju i karakteristikama koje odstupaju od norme. Čvrsto vjerujem da treba upoznati ljude sa otvorenim umom i srcem i da u svakome postoji nešto što bi nas iznenadilo, nešto što tu osobom čini više od kalupa u kojeg smo ih stavili.

Kroz priču naše sagovornice zaključujemo da kada saberete i oduzmete sve benefite, znaćete da ste napravili najbolji izbor u životu i da ćete samo zbog te jedne barijere koju ste prešli u svojim glavama, imati ljubav i pažnju i nešto posebno, ono što je zapravo vrijednost života. Znaćete, na kraju svega, da ne postoji dovoljno visoka polica da je ne možete zajedno dosegnuti. Ne postoji toliko veliki posao da ga ne možete zajedno obaviti. Samo što je sve duplo teže. Ali znaćete da vrijedi.