Piše: Safet Mušić

Ljudi sa invaliditetom suočavaju se sa dovoljno teškoća u svom životu. Ne samo da mogu imati poteškoća pri zaobilaženju ili izvršavanju zadataka u usporedbi s prosječnom osobom, već se mogu suočiti i s mentalnim borbama i stigmom koju društvo drži protiv vlastitih sposobnosti. Ipak, istraživanja također pokazuju da se pojedinci s invaliditetom mnogo češće suočavaju s još jednom teškoćom: nesigurnošću hrane.

Nesigurnost u hrani, definirana je onda kada ljudi nemaju pouzdan ili dovoljan pristup hrani, ima implikacije na cjelokupno zdravlje, jer je povezana s povećanim rizikom od smrtnosti i dodatnim izdacima za zdravstvenu zaštitu. Prema procjenama UN-a u 2019. godini više od 20 posto domaćinstava u svijetu bilo je nesigurno u hrani, što se povećalo na oko 30 posto domaćinstava u 2020. godini tokom pandemije COVID-19, što sugerira da je nesigurnost hrane rastuća briga za javno zdravlje. Domaćinstva koja uključuju osobe sa invaliditetom izložena su povećanom riziku od nesigurnosti hrane. Znatno je manji postotak domaćinstava bez odraslih osoba s invaliditetom koje pate od nesigurnosti u hrani, u odnosu na domaćinstva sa odraslom osobom koja prima invalidninu i domaćinstva sa odraslom osobom koja ima invaliditet, ali ne prima beneficije.

Veće stope nesigurnosti hrane mogu doprinijeti lošijim zdravstvenim ishodima kod osoba s bilo kojim invaliditetom jer je nesigurnost hrane povezana s većim rizikom od visokog kolesterola, dijabetesa, visokog krvnog tlaka i lošije dijete. Ono što je važno, veće stope nesigurnosti hrane među odraslim osobama s invaliditetom stoga mogu biti odgovorne za njihovu veću stopu hroničnih stanja, što ukazuje na to da nesigurnost hrane doprinosi zdravstvenim nejednakostima zasnovanim na invaliditetu.

Ove zdravstvene nejednakosti djelomično su uzrokovane nejednakošću prihoda između pojedinaca sa i bez invaliditeta; stopa siromaštva je za trećinu veća među osobama s invaliditetom u odnosu na one bez invaliditeta.

Važno je shvatiti da ne postoji jedinstvena najbolja definicija invaliditeta, s obzirom na to da ona može obuhvatiti širok spektar stanja. Invalidnost se, međutim, općenito odnosi na zdravstveno stanje ili zdravstveno oštećenje koje ograničava sudjelovanje u uobičajenim ulogama ili aktivnostima. Stoga je evidentno da invaliditet može utjecati na bilo koga u bilo kojem životnom razdoblju, pa posljedično može stvoriti ozbiljne ekonomske teškoće. Uz minimalnu zaradu, kakva je u BiH, teško je priuštiti osnovne životne potrepštine, poput hrane. Ljudi sa invaliditetom imaju najmanje dvostruko veću vjerovatnoću da će živjeti u siromaštvu i boriti se za stavljanje hrane na stol u odnosu na one koji nemaju invaliditet. Nadalje, polovina domaćinstava nesigurnih u ishrani, uključujući odrasle osobe sa invaliditetom, ima „vrlo nisku sigurnost hrane“ u odnosu na jednu trećinu svih domaćinstava koja nemaju sigurnost hrane.

Skupa oprema, kao što su invalidska kolica, specijalizovani telefoni i drugi troškovi vezani za zdravstvenu zaštitu, može povećati vjerovatnoću nesigurnosti hrane, iako te kupovine mogu ublažiti neke simptome ili prepreke s kojima se te osobe suočavaju.

Osobe s invaliditetom koje se takođe suočavaju s nesigurnošću hrane prisiljene su donositi ekonomske odluke koje bi im mogle omesti živote na različite načine. Jedno je istraživanje pokazalo da je polovica svih osoba s invaliditetom vjerojatnije odgodila potrebnu medicinsku ili stomatološku skrb, propustila platiti stanarinu ili izgubiti telefonsku uslugu, ostati bez hrane ili zatražiti hitnu pomoć u hrani. To može utjecati na zdravlje i opću dobrobit pojedinca te, u ekstremnim slučajevima, može pogoršati njihov invaliditet. Drugi faktor koji može pogoršati invaliditet je nedostatak nutritivne hrane. Loša ishrana ima potencijal da doprinese oboljenjima vezanim za ishranu, poput gojaznosti, dijabetesa i visokog krvnog pritiska. U mnogim slučajevima to može znatno pogoršati živote osoba s invaliditetom. Dok se pojedinci s invaliditetom koji se suočavaju s nesigurnošću hrane posljedično suočavaju s poteškoćama, taj problem u Bosni i Hercegovini nije vidljiv niti postoje mjere za njihovu pomoć, čak ni u toku pandemije COVID-19.

Uključivanje osoba sa invaliditetom u proizvodnju hrane

Sigurnost hrane kritično ovisi o pomicanju sistema proizvodnje hrane od industrijalizacije, kako bi se ublažili klimatski izazvani šokovi i klimatske promjene i o podršci malim proizvođačima hrane da se uključe u otporne i održive poljoprivredne sisteme. Danas 500 miliona malih farmi širom svijeta daje do 80 posto hrane konzumirane u velikom dijelu svijeta u razvoju. Osobe sa invaliditetom su prezastupljene u zemljama sa niskim i srednjim prihodima i u ruralnim područjima, gdje se više oslanja na aktivnosti na farmi, tako da oni koji imaju osobu sa invaliditetom u domaćinstvu povećava vjerovatnoću nesigurnosti hrane. Ulaganje u male farme i poljoprivrednike s invaliditetom važan je način povećanja proizvodnje hrane i doprinosa sigurnosti hrane i prehrani u njihovim domaćinstvima.

Osobe s invaliditetom suočavaju se s više prepreka za uključivanje u sektor proizvodnje hrane: zakoni, politike i običaji mogu im onemogućiti pristup i kontrolu nad zemljištem, imovinom i prirodnim i proizvodnim resursima, na osnovu njihovog invaliditeta i spola. Može im se takođe zabraniti potpisivanje ugovora ili pristup finansijskim uslugama radi dobijanja kredita, zajmova i druge imovine potrebne za razvoj zemljišta, ulaganje u sjeme, gnojivo, pesticide, opremu za mašine i druge tehnologije. Osim toga, usluge podrške poljoprivrednicima (putem obuke, subvencija, grantova i programa) za smanjenje njihove izloženosti ekonomskim, društvenim i ekološkim rizicima obično isključuju poljoprivrednike s invaliditetom, čime se ne uspijeva iskoristiti njihov potencijal i kapacitet za jačanje ekonomskog povrata na njihovim farmama, domaćinstva i zajednice.

Šta je potrebno učiniti?

Poboljšanje pristupa hrani, prehrani i uključivanje u proizvodnju hrane za osobe s invaliditetom zahtijeva rješavanje prepreka koje doživljavaju kao proizvođači i potrošači hrane. Ovo uključuje:

• Prepreke pristupu hrani, uključujući lance distribucije, metode dostave, informacije o dostavi hrane i društvene predrasude
• Prepreke dovoljnoj ishrani, uključujući dostupnost hrane odgovarajućeg kvaliteta u odgovarajućim količinama, administrirane na prihvatljiv način
• Prepreke za ravnopravno učešće u lancu proizvodnje hrane

Važno je regulisati u zakonima i političkim okvirima pravo osoba s invaliditetom na hranu, na ravnopravnoj osnovi s drugima, i implementirati programe ishrane i hrane za osobe sa invaliditetom. U konsultaciji s osobama s invaliditetom i njihovim predstavničkim organizacijama, poduzmite posebne mjere za rješavanje predrasuda i štetnih praksi, te za uklanjanje običaja i praksi koje onemogućavaju osobama s invaliditetom, uključujući žene i djevojke s invaliditetom, pristup i potpunu korist, na jednakoj osnovi s drugima. Iz programa socijalne zaštite i pomoći u hrani – uključujući ograničenja poslovne sposobnosti priznati, u zakonima i okvirima politike, pravo osoba s invaliditetom na hranu, na ravnopravnoj osnovi s drugima.

Bosna i Hercegovina bi trebala provesti inkluzivne programe socijalne zaštite koji su usmjereni na osobe s invaliditetom u programima pomoći u hrani, te osigurati komplementarnost u širim programima socijalne zaštite i povezivanje s nutricionističkim i zdravstvenim službama.