Piše: Safet Mušić 

Osobe sa invaliditetom nailaze na mnoge teškoće, osim nerješenih institucionalnih pitanja , često su suočeni i sa problemima pristupa, podrške u materijalnom i tehničkom slislu, nerazumijevanju okoline, neprehvatanju od strane poslodavaca i slično. Kada prvo čujemo riječi „invaliditet“ i „pristupačnost“, vidljivo je da postoje mnoge uobičajene zablude ili greške koje ljudi čine. Ako bolest ili invaliditet nisu vidljivi to ne znači da oni nisu prisutni.

Ova zabluda prilično je uobičajena među mnogim pojedincima, jer kada čuju riječ “invalidnost”, odmah pomisle na invalidska kolica, službene pse i štapove. Međutim, to nije uvijek slučaj i invaliditet i bolesti dolaze u svim oblicima i veličinama. Važno je imati na umu činjenicu da invalidnost uključuje vidljive tjelesne nedostatke, poput slijepoće ili paraplegičara, ali i manje vidljive, poput gubitka sluha, oštećenja vida i mentalnih bolesti.

Ovisno o tome je li invaliditet kratkoročni ili dugotrajni, postoji i invalidsko osiguranje osmišljeno je tako da zamijeni prihod ako osoba sa invaliditetom ne možete raditi zbog ozljede ili bolesti. Na žalost u našoj državi osiguranja prava i finansijskih sredstava za osobe sa invaliditetom je često mukotrpan put, a finansijska pomoć je nedovoljna, s druge strane poslodavci imaju predrasude prema zapošljavanju osoba sa invaliditetom.

Na nivou entiteta postoje fondovi za rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom, sa jasnom misijom i ulogom, ali je njihov rad često praćen raznim aferama.

Greške prilikom zapošljavanja osoba sa invaliditetom

Razgovori o različitosti i inkluziji na radnom mjestu imaju tendenciju da se fokusiraju na rodnu ravnopravnost i etničku pripadnost. Mnogo je manje firmi i organizacija koje se izjašnjavaju o zapošljavanju osoba sa invaliditetom. Unatoč svom temeljnom utjecaju na rast poslovanja, inkluzija osoba s invaliditetom često se zanemaruje na radnom mjestu. Osobe sa invaliditetom su nedovoljno zastupljene na upravljačkim, stručnim i tehničkim poslovima. Najveći izazov za organizacije je učiniti radno mjesto prilagođenim invalidima, gdje zaposlenici s invaliditetom mogu napredovati u svojim poslovnim zadacima. Ovo ne bi trebalo biti samo „izjednačavanje“, već više njihovo osposobljavanje za rad u skladu sa svojim mogućnostima i težnjama. Česta greška je praviti strategiju poslovanja sa isključivo najviše rukovodstvo, iako bi svi u organizaciji trebali biti dio inicijative. Integriranje zaposlenih s invaliditetom u tok rada može biti komplicirano, ali ne zahtijeva ni potpunu transformaciju. S druge strane, provođenje politike uključivanja osoba s invaliditetom bez prethodne edukacije ljudi o pitanjima pristupačnosti može izvršiti pritisak na ljude, posebno kada je u pitanju timska saradnja.

Sljedeća važna stvar je dizanje svijesti o invalidnosti u cijeloj organizaciji, jer svijest ide ruku pod ruku s osnaživanjem. Osnovna obuka, kao što su časovi bontona i razumijevanje prepreka za osobe s invaliditetom, neophodna je za podizanje svijesti. Osim stvaranja povoljnog okruženja i promicanja saradnje, svijest o osobama s invaliditetom takođe daje svima važno znanje o tome kako mogu pomoći svojim kolegama s invaliditetom u trenucima potrebe.

Poslodavci nekada prave greške jer su im kod osoba sa invaliditetom vidljiva samo fizička oštećenja poput senzornih ili motornih poremećaja. No, postoje mnogi skriveni nedostaci koje zaposlenik zbog nesigurnosti posla može odlučiti ne otkriti.

Zbog toga organizacija možda neće izvršiti potrebna prilagođavanja kako bi zadovoljila posebne potrebe zaposlenika, što može utjecati na način na koji ona radi. Na primjer, hronični bol može dovesti do umora. Oni sa bolestima poput sindroma hipermobilnosti (bolest vezivnog tkiva koja uzrokuje opuštene zglobove i mišićnih vlakana) teško putuju na posao ili im je potrebna češća medicinska pomoć. Zbog toga se može činiti da su manje predani poslu. Zato je važno da se poslodavci pobrinu da se politika pristupačnosti proširi i na skrivene invalidnosti, poput dopuštanja rada na daljinu ili nuđenja odmora po potrebi. Ponekada je potrebno pokrenuti otvorene rasprave kako bismo potaknuli zaposlenike da otvoreno govore o svojim invalidnostima bez straha od osude. Ubrzanje digitalne transformacije radnog mjesta donosi mnogo prednosti: povezanije timove, veću transparentnost i razmjenu informacija i još mnogo toga. Međutim, to takođe ograničava učešće zaposlenih s invaliditetom u novom digitalnom području, posebno među onima sa oštećenjima vida i motorike. Korištenje pomoćne tehnologije, poput senzornih ili računalnih pomagala za pristup, ključ je za uklanjanje digitalnih prepreka.

Pristupačnost je važna za osobe s invaliditetom

Mnogi od nas kada vidimo ono što smatramo da je osoba sa invaliditetom, naš neposredni instinkt (iz ljubaznosti) će nam naložiti da budemo obično od pomoći u bilo kojem svojstvu.

Koliko god to bilo lijepo, to neće osigurati pristupačnost za osobu s invaliditetom, a pristupačnost je nešto esencijalno za sve osobe sa invaliditetom.  Pristupačnost je način da se svim osobama sa invaliditetom pruži prilika da sami dovrše neki posao ili zadatak, uz onoliko ili onoliko malo pomoći koliko pojedini zadaci zahtijevaju. Pristupačnost uopšte ne znači poseban tretman niti znači da se prema njoj mora postupati drugačije. Umjesto toga, to znači biti dostupan i upotrebljiv svim pojedincima.

Dobar primjer za to bio bi zaseban ulaz sa stražnje strane za osobe u invalidskim kolicima i onima koji se ne mogu kretati bez pomoći. Trebamo imati na umu da osobe sa invaliditetom ne žele da budu izdvojeni ili drugačije tretirani i više vole da ih se tretira kao i sve ostale. Ponekada se prave greške pri osiguranju pristupačnosti, te se osigura pristupačnost na glavni ili jedan od ulaza, tako da dostupnost jednog dijela lokacije ne znači da je dostupna cijela lokacija. Znači, kada se kaže ili postavi oznaka da je lokacija pristupačna to treba da znači da je lokacija dostupna u cijelosti. To uključuje sve, od glavnog prostora do hodnika, toaleta i parkinga. Pristupačnost se treba posmatrati kao lanac- ako jedan dio lanca ne uspije, cijeli lanac se raspada, isto to važi i za pristupačnost.

Ako je glavni dio lokacije pristupačan, ali hodnik do glavnog dijela je uzak i ne dopušta lako prolaz osobama s invaliditetom, cijela lokacija po definiciji nije dostupna. Biti pristupačan ne znači samo biti u skladu sa propisima o invalidnosti.Samo zato što je neko mjesto zakonski usklađeno s lokalnim zakonima o pristupačnosti, ne znači 100% da zaista jeste. Često se prilikom projektiranja prostora zanemaruju određeni uobičajeni objekti u prostoriji koji na kraju ometaju čist prostor i otežavaju navigaciju osobama s invaliditetom. Neki od najčešćih objekata uključuju fontane, kuke za ogrtače, niske zidne svjetiljke, niske kvake na vratima, mala vrata i sobe prepune namještaja.

Uklanjanje prepreka pristupačnosti u digitalnom prostoru

Vlasnici javnih i privatnih objekata u EU i razvijenim državama primjenjuju ADA usklađenost (dostupnost rampi za invalidska kolica, parkiranje za invalide itd.), kako bi osigurali fizičku dostupnost. Što se tiče cyberprostora, posebno digitalne pristupačnosti na radnom mjestu, preporučuje se primijena propisa Smjernica o pristupačnosti web sadržaja (WCAG).

Takođe, u EU i razvijenim državama postoje alati koji mogu pomoći da se postigne usklađenost sa WCAG-om izgradnjom pristupačnih intraneta i još mnogo toga.

Usvajanje digitalnih rješenja se ne događa preko noći, ali mi u Bosni i Hercegovini nismo još ni otpočeli sa ovim načinom  osiguranja pristupačnosti osobama sa invaliditetom. Iako bi sve osobe sa invaliditetom trebale imati pristup aplikacijama na radnom mjestu, bilo za komunikaciju ili obavljanje posla, na načine koji smanjuju njihove teškoće i povećavaju učinkovitost.