Piše: Eldar Abaz
Ako pogledamo koliko je društvo napredovalo, od nekadašnjeg pećinskog čovjeka do današnjih civilizacija koje se uspješno koriste najraznovrsnijim tehnologijama, reklo bi se skoro da je svaki segment zajednice došao do savršenstva i postao idealan za sve. Međutim, da li je to uistinu tako? Da li društvo pruža podjednako šansu svima? Koliko god se mi trudili, rekavši da je sve postalo naprednije i bolje, ona jedna “karakterna” crta društva je ostala ista, ili se čak pogoršala, a to je empatija. Upravo ona, upravo empatija se izgubila. Osobe s invaliditetom u ovom, modernom i naprednom društvu, još uvijek traže svoje mjesto pod suncem. Iako u zapadnim društvima ovaj problem je već iskorijenjen, jer ovo pitanje je regulisano i svi su dobro došli u zajednicu, Bosna i Hercegovina i u ovom pogledu kaska za tim, zaostaje.
“Broj osoba koje žive sa invaliditetom u BiH je još uvijek nemoguće tačno utvrditi. Agencija za statistiku BiH procijenjuje, na osnovu podataka dobivenih od službi za socijalni rad i PiO fondovima u oba entiteta, da više od 270.000 građana ima status invalida. Prema domaćim zakonima, taj status mogu ostvariti one osobe koje su rođene sa urođenim ili stečenim oštećenjem sluha i/ili vida, fizičkim invaliditetom, intelektualnim poteškoćama, autizmom, te mentalnim i duševnim oštećenjima. UN konvencija o pravima osoba sa invaliditetom uključuje i osobe sa dugotrajnim fizičkim, intelektualnim, mentalnim ili osjetilnim oštećenjima”, navodi se na portal diskriminacija.ba.
Takođe, istaknuto je i to da je Bosna i Hercegovina ratificirala Konvenciju u martu 2010. godine, te za njeno provođenje zaduženo je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BH (koordinirajuću ulogu ima Ministarstvo civilnih poslova). Nadgledanje njihovog rada je na Vijeću za osobe sa invaliditetom, koje je osnovalo Vijeće ministara BiH, a sastavljeno je od predstavnika/ca različitih nivoa vlasti i nevladinih organizacija.
“Nažalost, i pored svih konvencija i zakona, svakodnevnica osoba sa invaliditetom je ispunjena preprekama – preprekama u kretanju, preprekama u komunikaciji sa drugima, preprekama u obavljanju sitnih svakodnevnih poslova o kojima drugi i ne razmišljaju. Životne odluke kao što su obrazovanje, posao, samostalan i/ili porodičan život, nisu stvar ličnog izbora, već ovise o tome koliko je zajednica spremna da poštuje zakone i postavi rampu na ulaz u zgradu i lift; uključi lične asistente u nastavu; shvati da nečije fizičke karakteristike nisu razlog za život između četiri zida, i da svaka osoba ima potencijale koji se mogu – i moraju – razviti i iskoristiti.”
Upravo o ovoj temi smo razgovarali sa Samirom Đidić, članicom Udruženja praplegičara i oboljelih od dječije paralize u Zenici.
“Socijalna prihvatljivost je termin koji je danas dosta u upotrebi, a nije uvijek vezan za osobe s invaliditetom. Naime, uslovi da budemo “socijalno prihvatljivi”se mijenjaju iz dana u dan te ukoliko želimo da se uklopimo u društvo, moramo da se prilagođavamo tim uslovima. Naravno, problem nastaje kada se osobe s invaliditetom nađu pred izazovom kako postati socijalno prihvatljiv, kako se prilagoditi svim uslovima koje je društvo nametnulo i kako pronaći svoje mjesto u tom društvu. Prema mom mišljenju, socijalna prihvatljivost je potpuno nepotreban termin, jer svi mi na svoj način, upravo onakvi kakvi jesmo imamo svoje mjesto i ulogu u društvu, te nema potrebe da bilo ko nekoga prihvata ili ne prihvata – bilo da je riječ o osobi s invaliditetom ili bilo kojoj drugoj osobi”, ističe Đidić
Upravo kako je istakla sagovornica, društvena prihvatljivost ne treba da postoji, odnosno prihvatljivost u društvu treba da bude prisutna, bez ikakvog pominjanja ili razmišljanja. Sve dok se na to gleda kao na termin o kojem se raspravlja, inkluzija je daleko. Potrebno je da na to gledamo kao jednu crtu društva, te da ne razmišljamo o prihvatnaju, već da ono bude normalno i uobičajno.
Đidić također ističe i to da uzimajući u obzir činjenicu da je osoba s invaliditetom od rođenja te da je sve dijelove svog života prošla kao osoba s invaliditetom, zbog istog nije doživjela neugodnosti.
“Naime, smatram da je to tako prvenstveno zbog toga što na sebe nisam gledala kao drugačiju i kao manje vrijednu. Istina je da nas u većini slučajeva društvo gleda onako kako gledamo sami sebe, bar je u mom slučaju upravo tako bilo i zbog toga se nikada nisam osjetila izolovanom ili suvišnom.”
Da li su škole početak svake diskriminacije?
Kroz osnovno obrazovanje se upravo i u uči o temama koje se usko vežu za diskirminaciju, upravo tada se i postavlja temelj za ono što slijedi kasnije. Istina je da se kroz bosanskohercegovački sistem obrazovanja o bitnim temama, kao što su ljudska prava jako malo priča, gotovo nikako. Prema tome jasno je i zašto veliki broj djece izlazi neuk iz obrazovnih institucija po pitanju ovakvih tema.
“Moja priča ponekad ljudima zvuči nerealno, jer se naviklo da osobe s invaliditetom nailaze na diskriminaciju, odbacivanje ili izolovanost. Nažalost, znam da postoji dosta takvih situacija, ali moja zaista nije bila takva. Život u malim sredinama za osobe s invaliditetom zna biti dosta težak, jer se tu društvo u većini slučajeva prvi put susreće sa pojmom invaliditeta, ali ja svoje odrastanje i završetak osnovne škole u takvoj sredini pamtim kao divan period svog života. Moje djetinjstvo i moja osnovna škola su protekli kao kod bilo kog drugog djeteta – družila sam se, svađala, učila, bila oguljenih koljena. Moja kolica nisu bila u fokusu, bila sam ja. Polaska u srednju školu sam se plašila kao i svaki tinejdžer koji počinje novo poglavlje života i dolazi u potpuno novu sredinu. Međutim, moji strahovi su bili bespotrebni te sam upravo u srednjoj školi upoznala prijatelje za cijeli život. Smatram da je istina da kako zračimo – tako privlačimo, jer sam se ja kroz život trudila da idem s osmijehom i pozitivno, a upravo to mi je onda i dolazilo u susret”, navodi Đidić
“Teško je govoriti općenito o osobama s invaliditetom i društvenom životu, jer naravno da nismo svi isti i da zbog toga neke osobe imaju slabiji društveni život u odnosu na druge. Ja mogu govoriti o svom društvenom životu i društvenom životu osoba s invaliditetom iz moje okoline. Mislim da je prošlo vrijeme kada su se osobe s invaliditetom skrivale predstavljajući ih nesposobnim za sve. Danas slobodno mogu reći da većina osoba s invaliditetom živi u potpunosti ispunjen život, druže se, izlaze, bave se sportom, zaljubljuju se, sklapaju nova prijateljstva i imaju bogat društveni život. Nažalost, svjesna sam toga da to nije slučaj sa svim osobama s invaliditetom, ali onog trenutka kada mi prihvatimo društvo kao svoje i društvo će prihvatiti nas.”
Koliko god inkluzivno društvo bilo daleka budućnost, ono je moguće. Moguće je onog trenutka kada svi odlučimo da uložimo sopstvene napore. Osobe s invaliditetom svojim bivanjem u društvu, radom i socijalizacijom pomažu u kreiranju tog inkluzivnog društva.
“Naravno, mišljenja sam da je najbolji put ka izgradnji inkluzivnog društva upravo insistiranje na sudjelovanju u društvu. Osobe s invaliditetom nisu ni svjesne da samo svojom pojavom, svojim izlaskom u grad ili obavljanjem nekog posla grade inkluzivno društvo. Činjenica je da društvo još uvijek ne zna adekvatno odgovoriti na potrebe osoba s invaliditetom, ali to se može promijeniti jedino vidljivošću i ukazivanjem na probleme te pronalaskom načina za njihovo rješavanje. Iako je potpuna inkluzija još uvijek daleko, istu jedino zajedničkim snagama možemo izgraditi” , zaključuje Đidić.
Kako je istakla naša sagovornica, jedino zajedničkim snagama možemo doprinijeti boljitku i razvoju. Prema tome bez obzira bili osoba s invaliditetom ili ne, da li se kršila naša prava ili ne, trebamo pomoći u stvaranju boljeg, empatičnijeg i inkluzivnijeg društva, jer samo na taj način možemo donijeti napredak u zajednicu.
