Piše: Medina Tahić 

Bužim je mali gradić, tačnije općina smještena na krajnjem sjeverozapadu Bosne. Bužim i njen narod su poznati po viteštvu, a koliko smo poznati po pravima osoba s invaliditetom, sa pravima koja se poštuju i sa uslovima života koji zadovoljavaju određene kriterije? Kakav je život osoba s invaliditetom u općini Bužim? Da li svoj način življenja i sudjelovanja u zajednici mogu opisati kvalitetnim? Na koje sve poteškoće ili bolje rečeno prepreke nailaze, te kako se s njima nose?

Odgovore na sva ova pitanja potražila sam šetajući svojom malom viteškom čaršijom, postavljajući se u poziciju ovih nepravedno marginaliziranih osoba. Prije nego počnemo pričati o nedostatku trotoara duž čaršije, nepostojanju taktilnih staza za slijepe i slabovidne osobe, ali i drugih arhitektonskih barijera koje dodatno ograničavaju njihovu samostalnost, osvrnut ćemo se na statistiku i reći nešto malo o samim brojkama koje su u našoj državi bitne da bi se bilo šta pokrenulo. Osobe s invaliditetom ne treba da budu samo brojke, niti da se njihov kvalitet života poboljšava na osnovu brojki. Svako zaslužuje pravo na život i samostalnost u mjeri u kojoj je to  moguće.

Na listi evidencije se ne nalaze sve osobe s invaliditetom

Prema podacima koje sam dobila iz Centra za socijalni rad u Bužimu, u njihovoj evidenciji postoji 277 osoba s invaliditetom, tzv. “neratnih invalida” i 15 civilnih žrtava rata. Ovaj broj nažalost nije stvaran i ne odnosi se na sve osobe s invaliditetom. Naime, na njihovoj listi evidencije se ne nalaze sve osobe s invaliditetom, nažalost, za njih na ovoj listi naša država nema zvaničnu bazu podataka.

Tokom razgovora sa jednim poznanikom gdje sam ga pitala o problemima s kojima se susreću i arhitektonskim barijerama, on mi ukazuje na to da je činjenica da ni državni organi ne znaju ili ne žele da se upoznaju sa zakonima pristupačnosti. Krenemo li od zgrade općine, zapažamo da je pristupačnost na jako slabom nivou, zatim do javnih institucija (o kojima ću u tekstu detaljnije pisati), ugostiteljskih objekata i obrazovnih institucija gdje i kada se urade rampe ocjene su date golim okom i samim tim su u najvećoj mjeri netačne što dodatno otežava kretanje u svakodnevnom životu i ispunjavanju njihovih potreba.                                                                    

Ključne ustanove nemaju pristupačnost za osobe s invaliditetom

Zamislite da ste osoba s invaliditetom u invalidskim odnosno ortopedskim kolicima i krenete sami da posjetite neke od institucija, dok izađete na glavnu ulicu naići ćete na prepreke. Trotari nisu pruženi duž općine, pogotovo u centru, pa samim time niste sigurni da idete sami. Osim što ih nema cijelom dužinom, njihova visina također nije prilagođena pa su osobe u invalidskim kolicima automatski ograničene i osuđene na nečiju pomoć, dakle ne mogu se sami uputiti bilo gdje bez pratnje ili očekivanja da im neko od sugrađana priskoči u pomoć.

Zgrada Doma zdravlja koji se smatra prvom stanicom za rješavanje bilo kakvih zdravstvenih problema takođe nema pristupačan ulaz, niti lift, te ako trebate sa prvog na treći sprat neko će vas morati iznijeti, ili da ljekar sa svojim timom siđe na prvi sprat kako bi vam se pružila odgovarajuća zdravstvena usluga koja je vaše osnovno pravo. Dalje, Centar za socijalni rad koji kao ustanova treba da pruži socijalnu zaštitu i pomoć, je još jedna u nizu ustanova koja nema pristupačan ulaz. Nalazi se na drugom spratu, sa nekolicinom stepenica i ne posjeduje lift. Kao i u Domu zdravlja tako i ovdje treba neko da vas iznese do drugog sprata ili da radnici Centra izađu vani i na takav način ostvarite ono zbog čega ste došli. Ovo su samo dva primjera, rekla bih ključnih ustanova koje ne zadovoljavaju osnovne potrebe – zdravlje i socijalnu zaštitu.

Obrazovne ustanove koje pored Doma zdravlja, Centra za socijalni rad treba da budu prioritet i dobar primjer kako ispoštovati zakone i standarde u građenju kako bi svi imali jednaka prava i pristup, jer pravo na kvalitetno obrazovanje unatoč svemu imaju svi, nažalost su sve osim dobrog primjera.

Problemi kretanja u našoj zajednici osoba s invaliditetom ovdje ne staju, njihov odlazak u prodavnicu ili bilo koju drugu samouslužnu djelatnost ili ugostiteljske objekte je također otežan, parking mjesta koja su predviđena za njih nisu dobro obilježena,  a ona koja jesu, drugi ih građani bez imalo empatije iskorištavaju. U nekim gradovima su postavili natpise: “Ako mi uzmeš parking mjesto, uzmi mi i invaliditet”. Voljela bih da se poduzme inicijativa da i kod nas nešto ovako zaživi, kako bi bar na ovaj način sačuvali ono što im priprada. Nadam se da čitajući ovaj tekst postavljate sebe u ovakve situacije i pitate se kako biste vi postupili i ponašali se. Da li uvijek imate osobu/osobe koje su spremne da vam budu pratnja prilikom obavljanja nekih osnovnih dnevnih aktivnosti, jer da biste došli do drugog ili trećeg sprata neke zgrade ne treba vam jedna nego čak dvije osobe koje će vas zajedno sa kolicima ponijeti.

Uprkos svim poteškoćama i preprekama sa kojima se suočavaju iz dana u dan, mala sredina koja dodatno otežava da osobe s invaliditetom i njihove potrebe dođu do izražaja, nisu ih pokolebali, oni se ne predaju i bore se za sebe onoliko koliko su u mogućnosti, da život i ambijent u kojem žive učine što ljepšim za sebe.

Na nivou općine djeluje i nekoliko udruženja, ali svako od udruženja većinom primarno djeluje i pokriva onu populaciju kojoj pripadaju, npr. Udruženje distrofičara “Bužim”, ili Udruženje paraplegičara, djeluju u okviru te dvije skupine, mada kako korisnici usluga kažu, svakome od udruženja se možete posebno obratiti i oni će vam pomoći, te da se pomažu zajedno između sebe kada je to potrebno. Utočište pronalaze i u prostoriji koja je namijenjena samo za osobe s invaliditetom i tu se rado sastaju gdje organizuju razna druženja, posjeduju pikado, stol za bilijar, stoni tenis, te šahovske ploče i druge igre. Iz ove prostorije izlaze jako uspješni sportisti koji su donijeli dobre rezultate u šahu, pikadu, streljaštvu te stonom tenisu, sa kojima se svi ponosimo.

Kada uzmemo sve ovo u obzir možemo reći da su u našoj općini osobe s invaliditetom poprilično aktivne i da sudjeluju u zajednici u aktivnostima koje su sami sebi omogućili, s te strane kvaliteta njihovog života je poboljšana, ali i dalje postoje problemi sa kojima se suočavaju kada izađu iz svoje prostorije u kojoj se  pričaju prelijepe priče i otimaju se surovoj realnosti.