Piše: Vildana Majušević
Ključni problem u oblasti ljudskih prava u BiH je veliki jaz između njihove teorije i prakse. Shodno stavovima osoba s invaliditetom, jedan od problema sa kojima se suočavaju osobe s invaliditetom u Bosni i Hercegovini, jeste očekivanje da će se društvo više pozabaviti poboljšanjem njihovog položaja i rješavanjem problema s kojima se suočavaju i omogućiti im da tako postanu njegovi ravnopravni članovi i doprinose razvoju. Međutim, problem se očituje u neprovođenju javnih politika u sektoru pravde i u usporenim reformskim procesima. Poseban izazov, kada je u pitanju zaštita ljudskih prava osoba sa invaliditetom jeste postojanje određenog broja recidiva starog sistema koji ne idu u korak sa savremenim standardima iz oblasti zakonodavstva i sudske prakse. S tim u vezi, smatramo da je neopohodno kontinuirano raditi kako na promicanju zaštite ljudskih prava osoba sa invaliditetom, tako i regulisanju ovih prava na pravosudnom nivou.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), posljednjih godina sve se više priznaje važna uloga mentalnog zdravlja u postizanju globalnih razvojnih ciljeva, što ilustrira uključivanje mentalnog zdravlja u ciljeve održivog razvoja. Depresija je jedan od vodećih uzroka invaliditeta, a samoubistvo je drugi vodeći uzrok smrti među mladima uzrasta 15 do 29 godina. Ljudi sa teškim mentalnim stanjima umiru prerano – čak dvije decenije ranije – zbog fizičkih stanja koja se mogu spriječiti. Uprkos napretku u nekim zemljama, ljudi sa mentalnim zdravstvenim stanjima često doživljavaju ozbiljna kršenja ljudskih prava, diskriminaciju i stigmu, napominje WHO.
Moramo naglasiti da razumijevanje stvarne rasprostranjenosti poremećaja mentalnog zdravlja na globalnoj razini ostaje slabo shvaćena. Samo statistički podaci o dijagnozi ne bi nas približili pravoj brojci – problemi u mentalnom zdravlju se urijetko prijavljuju, a dijagnoza je još manje. U 2017. godini predstavljeno je istraživanje o poremećajima mentalnog zdravlja na globalnom nivou, gdje se procjenjuje da je 792 miliona ljudi živjelo s poremećajem mentalnog zdravlja. Ovo je nešto više od jedne na svakih deset osoba u svijetu, odnosno svega 10,7% svjetske populacije. Takođe, naglašeno je da su žene podložnije poremećajima u mentalnom zdravlju. Slično istraživanje sprovedeno je i u 2018. godini,
Prema analizi Indeksa sreće objavljenog za 2020. godinu, Bosna i Hercegovina zauzima 64. mjesto. Jedino lošije rangirane zemlje Zapadnog Balkana, u odnosu na Bosnu i Hercegovinu, su Sjeverna Makedonija koja zauzima 94., Albanija na 93., a Crna Gora na 72. mjestu. Interesantno je napomenuti da je Hrvatska zauzela tek 60. mjesto, Srbija 48., dok je Kosovo zauzelo visoko 33. mjesto, a Slovenija 29. Prvih pet mjesta, kao zemlje gdje se građani osjećaju najsretnijima su Finska, Danska, Švicarska, Island i Nizozemska.
U izvještaju se navodi da je u vrijeme pandemije korona virusa izazvala rani pad mentalnog zdravlja bio veći u grupama koje su već imale više problema s mentalnim zdravljem – žene, mladi ljudi i siromašniji ljudi. Time je povećana postojeća nejednakost u mentalnom blagostanju.
Negativni uticaji invaliditeta po mentalno zdravlje osobe s invaliditetom
Negativni uticaji koje možemo nazvati stresom, su univerzalno iskustvo svakog čovjeka. Stres označava stanje narušene psihičke i tjelesne ravnoteže pojedinca koje nastaje pri osjećaju ugroženosti ili subjektivnom doživljaju nemogućnosti suočavanja i prilagodbe zahtjevima okoline. Izvori stresa (stresori) u svakodnevnom životu mogu proizlaziti iz situacija
vezanih uz pojedinca (individualni stresori) ili iz samog društva (socijalni stresori). Pitanje povezanosti stresa uvjetovanog invaliditetom i mentalnog zdravlja, nažalost nije dovoljno istraženo, smatra psihologinja i geštalt psihoterapeutkinja Centra za psihološku podršku “Sensus” iz Mostara, Amra Trebović. “Dostupna istraživanja pokazuju da su jedinstveni stresori osoba s invaliditetom hronični i višestruki. Oni mogu biti fizičke, psihološke, socijalne, ekonomske ili političke prirode. Dodatni stres s kojim se suočavaju članovi određene manjinske skupine (u ovom slučaju, osobe s invaliditetom) nazvan je manjinskim stresom.”
Prema Meyer, manjinski stres je pretjerani stres koji doživljavaju pojedinci iz stigmatiziranih društvenih kategorija, koji je rezultat njihovog manjinskog položaja. Manjinski stres je hroničan (odnosi se na relativno stabilne društvene i kulturne strukture) i društveno je utemeljen (proizlazi iz društvenih procesa i struktura izvan pojedinca). Meyer navodi da se među manjinskim skupinama različiti procesi stresa povezani s pripadnošću tim skupinama pridodaju općim ili univerzalnim stresorima te na taj način zahtijevaju dodatnu prilagodbu te proizvode negativne ishode povezane s mentalnim zdravljem.
“Sam invaliditet može pridonijeti teškoćama u mentalnom zdravlju, kao rezultat (pro)življenog iskustva osobe s invaliditetom. Život s ozljedama, hroničnom bolešću ili dugotrajnim onesposobljenjem može značiti niz dodatnih opterećenja uključujući rizik od pogoršanja zdravlja, promjene u načinu života, stigmu, smanjenu socijalnu podršku i sudjelovanje te socijalnu izolaciju”, pojašnjava Trebović.
Trebović dalje navodi važnost uravnotežene briga o sebi i razvoj odnosa s drugima kao osnove mentalnog zdravlja. Briga o sebi odnosi se na zauzimanje za sebe, suosjećanje prema sebi, pronalazak smisla, izbjegavanje samozavaravanja, precizno oblikovanje svojih životnih vrijednosti i stavova, planova i ciljeva do osnaživanja pozitivnih sjećanja bez obzira na invaliditet. “Postoje određene pretpostavljene psihološke faze kroz koje osobe prolaze u situaciji prihvatanja i prilagodbe na život sa invaliditetom, ali osjećaj “težine” je subjektivno stanje, te u tom kontekstu jako je teško napraviti razliku, bez da se u obzir uzmu svi ostali faktori, pored invaliditeta.”
Na svim međunarodnim dokumentima iz oblasti ljudskih prava, uključujući i UN Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, garantuje se da osobe s invaliditetom ravnopravno sa ostalim građanima ostvaruju pravo učešća u političkom, javnom, kulturnom životu, rekreaciji, razonodi i sportu. Pobrojana prava deklarativno rasuta u više različitih zakona u BiH data su i osobama s invaliditetom.
“Međutim, u praksi većina ovih prava za najveći broj ove populacije zbog njihove socijalne isključenosti se ne ostvaruje. U ovom kontekstu gotovo da se može zaključiti da ni u društvu ne postoji poseban interes za veće uključivanje osoba s invaliditetom o čemu govori i to da npr. na nivou BiH ne postoje zakonski propisi koji bi posebno utvrđivali mjere za poticaj većeg učešća ove populacije u političkom i javnom životu. Naprotiv, iako je pravo učešća na izborima regulirano Pravilnikom o načinu provođenja izbora u BiH (2010), glasači s posebnim potrebama, odnosno osobe s invaliditetom kojima je oduzeta poslovna sposobnost nemaju pravo glasa.”
Za učešće u političkom i javnom životu osoba s invaliditetom, na primjer, u proceduri donošenja zakonskih i podzakonskih akata koji se tiču ove populacije, posebno tokom javne rasprave, značajnu ulogu imaju organizacije osoba s invaliditetom koje su u Bosni i Hercegovini organizovane na entitetskom, kantonalnom i općinskom nivou. Ove organizacije također određeni doprinos daju i učešću osoba s invaliditetom u javnom životu. Iz tog razloga je jako bitno osposobiti organizacije koje mogu da se bave zastupanjem i, još bitnije, samozastupanjem osoba s invaliditetom u javnom životu, kroz organizovano djelovanje, zaključuje Trebović.
