Razgovarala: Anesa Agović 

Udruženje za istraživanje, edukaciju i psihosocijalnu podršku Tavan je nezavisno, nevladino, nestranačko, nereligijsko i neprofitno udruženje građana, koje djeluje sa ciljem ukazivanja na probleme stigmatizacije, nedovoljno razvijene psihološke prakse i površnog, jednodimenzionalnog pristupa mentalnom zdravlju. Savjetodavnim radom, podrškom, edukacijom, istraživanjima i umjetnošću žele pružiti drugačiji pogled na drugačija iskustva.

Udruženje Tavan kroz metodologiju rada sa njihovim korisnicima nastoje pokazati da im nije važno percepira li sebe neko kao osobu s invaliditetom, te da li se identificira sa dijagnozama koje nosi. Uvijek stavljaju osobu na prvo mjesto. Aktivnosti Udruženja Tavan su otvorene za sve koji žele prevenirati ili se suočiti sa trenutnim psihosocijalnim poteškoćama. Kroz naše aktivnosti svi imaju priliku otvoreno razgovarati o mentalnom zdravlju, izazovima sa održavanjem mentalnog zdravlja, ali i stvarati nove socijalne kontakte i aktivnije djelovati u lokalnoj zajednici.

O aktivnostima i projektima koje realizuje Udruženje Tavan razgovarali smo sa Zlatanom Jovanovićem i Melvisom Miskić. Jovanović i Miskić ispred Udruženja Tavan ukazuju na važnost educiranog inkluzivnog društva, koje kao takvo je preduslov za razvoj svakog pojedinca, i ima ključnu ulogu u održavanju mentalnog zdravlja i reduciranju psihosocijalnih poteškoća.

Možete li navesti koje trenutno projekte realizujete, a da se tiču kategorije osoba s invaliditetom?

Udruženje Tavan: Trenutno kroz naše projektne aktivnosti provodimo grupe samopodrške kao i individualno savjetovanje za sve one osobe koje imaju psihosocijalne poteškoće i/ili potrebu za psihijatrijskim intervencijama.

Iako se prema Konvenciji o pravima osoba sa invaliditetom smatraju i one osobe kojima psihosocijalne poteškoće intenzivno smanjuju kapacitete za aktivno sudjelovanje u svakodnevnom životu, mi kroz naš rad promoviramo i koncept antistigmatizacije, te ne poistovjećujemo osobe sa njihovim dijagnozama. Opšti cilj naših aktivnosti upravo i jeste smanjivanje predrasuda prema psihosocijalnim poteškoćama kao oblicima invaliditeta. Težimo takvom društvu i temu mentalnog zdravlja želimo učiniti dovoljno “uobičajenom” kao i temu fizičkog zdravlja.

Kako gledate na poštivanje ljudskih prava osoba s invaliditetom, iz ugla vaše lokalne zajednice?

Udruženje Tavan: Stigmatizacija svih vrsta poteškoća je još uvijek jako izražena, a nedostatak društvene solidarnosti se ogleda prvenstveno u tome da nas se ne tiču oni problemi koji ne remete našu svakodnevnicu. Potrebno je uložiti još truda i zagovaranja kako bi se unaprijedila sistemska podrška za osobe s invaliditetom u svakoj lokalnoj zajednici na nivou države.

Prema Vašem mišljenju, ako osoba s invaliditetom ukoliko osjeti potrebu da porazgovara s nekim, da li će to i uraditi?

Udruženje Tavan: Pojam “osobe sa invaliditetom” je vrlo široka kategorija, ali ono oko čega se svi možemo složiti jeste da brojne fizičke i psihosocijalne poteškoće podrazumijevaju različite izazove. Samim time, sklonost ka traženju pomoći je uvjetovana brojnim faktorima. Na primjer, osoba sa poteškoćama u kretanju može biti demotivirana udaljenošću institucije/organizacije/pojedinca koji pruža takvu vrstu pomoći ili čak i sa arhitektonskim barijerama na našim ulicama ili pred zgradama u kojima su smješteni pružaoci usluga iz područja mentalnog zdravlja. Također, postupak traženja pomoći od psihologa uveliko ovisi i o ličnim uvjerenjima, nivou znanja i informiranosti o efikasnosti psihoterapije i savjetodavne podrške. Osim toga, većina ljudi ima sklonost da prvo pokuša riješiti probleme samostalno ili uz pomoć bližnjih osoba, razgovor sa stručnom osobom razmatraju tek onda kad se iscrpe ostali resursi podrške.

Upravo zbog toga i težimo ka tome da se konsultacije sa stručnjacima iz oblasti mentalnog zdravlja percepiraju jednako normalnima kao i konsultacije sa doktorima u vezi sa fizičkim oboljenjima. Dakle, općenito u društvu vlada trend prema kojem psihološko savjetovanje nije prvi izbor, i to vrijedi za osobe sa invaliditetom jednako onoliko koliko vrijedi i za osobe koje zvanično nisu procijenjene kao osobe sa invaliditetom.

Stručna javnost iz oblasti mentalnog zdravlja je odgovorna za bolju promociju značaja adekvatne psihosocijalne podrške kako bi se članovi društva (sa i bez invaliditeta) ohrabrili da potraže pomoć.

Da li su osobe s invaliditetom podložnije narušenom mentalnom zdravlju, u odnosu na osobe bez invaliditeta?

Udruženje Tavan: Ponovo se vraćamo na širinu kategorije “osobe sa invaliditetom. Statistički podaci prema kojem ova populacija jeste ili nije potencijalno podložnije narušenom mentalnom zdravlju su plodno tlo za različite interpretacije. Međutim, praksa pokazuje da se ne može donijeti zaključak prema kojem su osobe sa invaliditetom eksplicitno podložnije narušenom mentalnom zdravlju, ali imaju puno specifičnih izazova sa kojima se suočavaju. Upravo ti izazovi za neke osobe mogu biti nepremostivi ukoliko nemaju adekvatnu podršku i resurse u lokalnoj zajednici, ali istovremeno mogu potaknuti i razvoj vrlo rezilijentne ličnosti koja ima kapacitet za suočavanje sa svakodnevnim izazovima.

Baš kao što su životne priče osoba bez invaliditeta jako različite i specifične, tako je i svaka osoba sa invaliditetom različita od neke druge osobe u istom položaju, i ishodi njihovog razvoja uveliko ovise od mnogo individualnih faktora i resursa koji ih okružuju na mikro-razini.

Na koji način invaliditet djeluje na mentalno zdravlje osoba s invaliditetom, da li je teže, da tako kažemo, osobi koja je od rođenja s invaliditetom, ili osobi koja ga je stekla tokom života?

Udruženje Tavan: Nisu nam poznati podaci istraživanja koja porede ove dvije vrlo široke i heterogene kategorije i u okviru kojih su se ljudi takmičili kome je teže.  Različite poteškoće su izazov za sve one osobe koje ih imaju, bez obzira na to da li su se sa njima rodili ili su ih stekli tokom života. Ovo je vrlo teško pitanje, a bilo kakav odgovor koji bi se odnosio na procjenu težine ličnih poteškoće bi bio samo generalizacija i samim time, pogrešan odgovor.

Na koji način je pandemija mogla utjecati na mentalno zdravlje osoba s invaliditetom, s obzirom na njihovu socijalnu isključenost?

Udruženje Tavan: Pandemija je negativno utjecala na sve sfere društva, pa samim time i na osobe sa invaliditetom. Socijalna isključenost se povećala, a isto tako su se dodatno razotkrili svi nedostaci našeg društvenog sistema. Pandemija je pložaj svih ranjivih grupa pomjerila još više prema margini, i ovo je jedno globalno iskustvo iz kojeg ćemo godinama unaprijed izvlačiti zaključke, i nadamo se, strategije prevencije također.

Možete li nam pojasniti sa čim se osoba koja je stekla invaliditet zbog određenih okolnosti u životu, sa psihološkog aspekta može suočavati?

Udruženje Tavan: Sve osobe određeni gubitak procesuiraju tako što prođu kroz nekoliko faza. Obično prva faza podrazumijeva šok, negiranje, odnosno odbijanje da se prihvati objektivna situacija. Zatim obično slijedi faza suočavanja koju najčešće odlikuju periodi ljutnje i tuge zbog doživljenog gubitka. Ukoliko osoba ima adekvatnu podršku u prethodnim fazama, postoji i veća mogućnost da će ranije doći do prihvatanja doživljenog gubitka, odnosno do razvijenih kapaciteta da se lakše funkcioniše u svakodnevnom životu, unatoč  gubitku.

Trajanje svake od pojedinih faza se razlikuje od osobe do osobe, svako od nas ima svoj tempo prevazilaženja gubitka, a adekvatna podrška (u skladu sa potrebama svakog pojedinca) ima značajnu ulogu u svakoj od pomenutih faza.

Da li našem društvu nedostaje samozagovaračkih osoba s invaliditetom, koje ujedno mogu predstavljati i inspiraciju za druge osobe s invaliditetom da se pokrenu?

Udruženje Tavan: Osobe sa invaliditetom nisu “pasivne” zato što nemaju inspiraciju u drugim osobama sa invaliditetom. Društveni sistem nije jednako pravedan prema svima i nemaju svi mogućnost da adekvatno reaguju ili da dignu glas. S tim u vezi, jako je važno da promjene krenu iz samog društvenog sistema, te da mediji iskoriste svoj položaj kako bi dali glas onima koji su nevidljivi, kao i da promoviraju veću razinu senzibilnosti koja se koristi kroz medijsko izvještavanje, prvenstveno kroz upotrebu adekvatne terminologije i dodatno educiranje na temu položaja ranjivih grupa u našem društvu.

Da li roditelji djece sa poteškoćama u razvoju (odnosno s invaliditetom), posvećuju dovoljno pažnje i svom mentalnom zdravlju, odnosno na koji način je njihovo mentalno zdravlje narušeno?

Udruženje Tavan: Potrebna su detaljnija istraživanja o mentalnom zdravlju skrbnika djece sa poteškoćama u razvoju u Bosni i Hercegovini da bismo ponudili precizniji odgovor, te je teško dati neku opštu procjenu kao odgovor na ovo pitanje. Ono što je vidljivo jeste da roditelji prolaze kroz različite izazove, te je samim time jako važno razumjeti kontekst u kojem se realizira odgoj djece sa teškoćama u razvoju. Proces inkluzije u školama još uvijek nije na zadovoljavajućem nivou; legislative nisu ujednačene po ovom pitanju između različitih nivoa vlasti pa čak ni između različitih nivoa obrazovanja unutar istih administrativnih jedinica u državi. S druge strane, kad završe sa formalnim obrazovanjem, opet se suočavaju sa nedostatkom podrške, servisa i sadržaja u zajednici. Roditeljstvo (neovisno o iskustvu sa invaliditetom) nosi sa sobom velike izazove, a nedostatak adekvatne sistemske podrške vrši dodatni pritisak na roditelje.

Na koji način možemo doprinijeti podizanju svijesti građana Bosne i Hercegovine o percepciji osoba s invaliditetom?

Udruženje Tavan: S obzirom da sva živa bića, uključujući i ljude, imaju čula kojima percipiraju okolinu, intenzitet i značaj različitih podražaja oko sebe, biološki smo predodređeni da primjećujemo vanjski izgled osoba, baš kao i fizičku formu svega oko nas. Ova karakteristika ne odlikuje samo bosanskohercegovačko društvo, već je zastupljena u svim društvima na ovoj planeti. Dakle, ne možemo očekivati da ljudi neće primijetiti potencijalna fizička obilježja određenih poteškoća, ali ono na čemu društvo sistemski treba raditi jeste povećanje senzibilnosti ka ranjivim grupama, kao i na promociji stava prema kojem osobe sa različitim vrstama invaliditeta mogu doprinositi sebi i društvu ukoliko dobiju odgovarajuću podršku i ukoliko njihov “invaliditet” nije ono jedino na osnovu čega ih procjenjujemo.

Adekvatno obrazovanje nam pomaže da osvijestimo postojanje “automatskih procjena”, te da svjesno odlučimo napraviti drugačiji izbor u interakciji sa drugim osobama oko nas (neovisno o invaliditetu). Upravo ovo je jedna od ključnih oblasti u kojima medijsko izvještavanje može utjecati na povoljnije stavove o osobama sa invaliditetom unutar nekog društva.